Srećko Marijanović

Neka ova molitva bude korak k sreći


Stolačkog književnika inspiriraju njegova proživljavanja i opažanja u sebi i svijetu koji ga okružuje, uspomene na prohujale dane, zavičaj sa svojom poviješću i ljudima, domovina i domoljublje, duhovno i vjersko.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Srećko Marijanović rođen je 1970. u Stocu Osnovnu školu završava u Hodovu, a srednju u Mostaru u tadašnjoj gimnaziji Alekse Šantića. Pohađao je Građevinski fakultet u Mostaru, gdje ga je zatekao rat. Danas s obitelji živi u Hodovu, a uposlen je u Mostaru. U književnost je ušao 2005. dvjema zbirkama poezije – samostalnom knjigom Vodeni pištolj i koautorskom stihozbirkom Dvije trećine, koju potpisuje skupa sa svojim bratom Bernardom. Treće književno ostvarenje Ništa u zvijezdama objavio je 2009. Njegove pjesničke kreacije proteklih desetak godina našle su put do brojnih slušatelja i čitatelja – kontinuirano objavljuje u književnim i časopisima za kulturu u Bosni i Hercegovini i izvan nje, poput: Osvita, Motrišta, Hrvatskog slova, Stolačkog kulturnog proljeća..., dok je sa svojim pjesmama zastupljen i u programima domaćih pjesničkih manifestacija, poput: Humskih dana poezije, Rijeka iz kamena, Vidoške noći, Grgurovih hukova… Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne. Stolačkog književnika inspiriraju njegova proživljavanja i opažanja u sebi i svijetu koji ga okružuje, uspomene na prohujale dane, zavičaj sa svojom poviješću i ljudima, domovina i domoljublje, duhovno i vjersko. Nadahnuća uglavnom uokviruje slobodnim stihom vezujući slike u monolitne cjeline, prožete mislima s kojima se čitatelj može poistovjetiti. Donosimo njegove stihove obilježene molitvom i iskrenim obraćanjem Bogu.

 

JEDNO BESKRAJNO

Ništa nije prolazno

kroz korake vremena

čujem kako škripuću

neke davne kapije

u zagrljaju zime

izviruju krovovi

prljavi od dima

poneko smrznuto drvo

uzdahne

i ništa nije prolazno

i zauvijek ostaje

nijemi počinak sela

i do danas traje

jedno hladno i beskrajno

Badnje jutro

 

MOLITVA

Što je ta molitva

dok me večer mazi

malena poniznost

nekom tko me pazi

suzdržana odvažnost

zato što sam čovjek

što je ta molitva

u kaosu riječi

zapis u kamenu

ljubav koja ne preza

ni od kakva straha

malen sam

i malenim me čini

svijet bez srama

rušim polako

taj dotrajali zid

promuklim tim šapatom

oživljavam stid

neka ova molitva

bude korak k sreći

s rukama sklopljenim

u žuboru riječi

preko tvoga praga

jednom ćemo prijeći

 

POMIRENJE

Pred svoju konačnu

božansku smrt

gospodin odlazi

i plače

posljednje ljudske suze

padoše u Getsemanski vrt

kada si ti moj bože

tako zavolio svijet i ljude

ne treba ovoj mojoj

zemaljskoj ljubavi da se čude

ti što mrze i preziru

oni koji ne vole

i ne žele na ovome svijetu

nikoga i ništa

bože oprosti mi što ću

iz svoga ognjišta kada krenem

ubaciti u moju torbu

šaku zemlje i cvijet trešnje

nekʼ se ne mrgode

odozgor na mene

nebeske munje

i velike božje oči

ja sam taj grešnik

koji voli ovaj zemaljski prah

i ćuh vjetra i dah žene

i noći bez sna

kada tisuće zvijezda

plešu samo za mene

krivac sam koji stoji

na mračnoj terasi

držeći se za bijele cijevi

ali nisam nadam se

onaj posljednji

što voli i žudi i želi

istovremeno

 

NEMA RAZLIKE

Dugo mi je trebalo

da shvatim

pokušat ću ovo da skratim

razmišljajući o životu i smrti

vječitim zagonetkama

shvatio sam da tu zapravo

razlike i nema

život je priprema za smrt

a smrt je za život priprema

 

SMIJEH U SNU

Probudih se

mjesec na nebu

noć prepuna mirisa

mala ruka na mome licu

i smijeh u snu

ovaj svijet radosti

ne znam da li sam ja stvorio

ili mi je netko poklonio

ovu sreću

i sada se bojim zbog nje

gdje su vrata

ove riznice s blagom

osjećam kako zidovi pritišću

još jedne noći bez sna

zazivam tvoje ime

jer znam da si negdje tu

a odgovor koji odavno čekam

možda je došao

prije moje molitve

kao ovaj šapat

i smijeh u snu