(Dj 1,15-17.20a.20c-26; 1 Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19)

SEDMA USKRSNA NEDJELJA B

Svjedoci Božje ljubavi


„Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“ (1 Iv 4,16). Slušajući ove Ivanove riječi, pred sobom gledam kroz cijelu crkvenu povijest tolike svjedoke ove Božje ljubavi koju Bog ima prema nama.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

Sveti nam Ivan želi u svojim spisima reći da radost i ljubav imaju ista svojstva: Obje žele trajati vječno, obje nadilaze vrijeme i obje čeznu stalno se nastaniti u čovjekovu srcu. Srce to rado prihvaća, a vjera potvrđuje, pa čak i onda kada se iskustvo tomu protivi. Bog se u svojoj ljubavi stalno obraća nama, prihvaća nas i raduje se djeci čovječjoj, a u svojoj radosti ozbiljno nas ljubi.

Duh Božji boravi u nama po sakramentima koje primamo, on nas zato potiče da u nama i preko nas uvijek bude na djelu. A da Duh Božji doista boravi u nama, dade se prepoznati po znakovima vjere u Isusa Krista, Božjega Sina, i po ljubavi kojom se kao braća i sestre međusobno ljubimo, prihvaćamo i uvažavamo. Po tome smo i svjedoci Krista uskrsloga koji uistinu živi i koji je trajno nazočan u svojoj Crkvi. Radost koja nas pritom ispunja uvijek je znak Kristove nazočnosti u nama i među nama. Uskrsli nas Gospodin oslobađa od svega onoga što nas sputava da živimo u vjeri i u miru s drugima, da živimo u istini, zajedništvu, praštanju i u ljubavi. Upravo nas ovakve šalje u svijet da budemo u svijetu svjetlo koje će svijetliti svima, i sol koja će djelovati kao začin ljudima kako bi svi koje susrećemo u svojem životu osjetili preko nas dah Krista Otkupitelja.

I naše vrijeme rađa plodovima mučenika, kršćana koji su ubijani pred kamerama na libijskim plažama, po bespućima sirijskih pustinjskih nastambi i po studentskim kampusima na afričkom kontinentu, posebno u Nigeriji. O svjedočanstvu ovih mučenika uvjerljivo govori poruka brata jednoga od ubijenih egipatskih kršćana u Libiji, koji zahvaljuje bratovim ubojicama što nisu izbrisali poruke ovih ljudi koji su prije smrti zazivali ime Isusovo i koji su očekujući okrutnu smrt, vjerno svjedočili za ime Isusovo.

Primjeri vjere

I mi možemo iz svoje novije povijesti upoznati sjajne likove svjedoka vjere. To su naša braća i sestre, očevi i majke, djedovi i bake, odgojitelji i dušobrižnici kojih se sjećamo i koje sada zbog njihova života poštujemo, kako zbog njihove jednostavnosti u odnosu prema Bogu i ljudima, tako i zbog one moralne vertikale po čemu su ostajali uspravni, nepotkupljivi i nepodmitljivi pred svim šikaniranjima protuvjerskog režima i zavodničkim ponudama protivnika Boga i Crkve. Oni su nam svjedočili vjeru svojim životom i djelima više nego kićenim riječima. Oni su nas učili što znači biti slobodan, ukazivali su nam put na kojem se čovjek jedino Bogu treba klanjati i njemu jedinom služiti. To su svjedoci Božje ljubavi, uvjereni da jedino Bog može ispuniti sve naše težnje. Oni su nam u povijesti ostavili svijetli trag nepodijeljene vjernosti Bogu i čovjeku. Svoj su život proživjeli u skladu s onim što je sv. Ivan napisao: „I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.“

Uistinu sam zahvalan Bogu što sam na putu svoje svećeničke formacije imao prigodu susresti neke od njih, živjeti s njima, slušati ih i gledati, te njihov primjer ponijeti sa sobom kao poticaj i ohrabrenje kroz život. To je blago koje nam u pojedinim životnim trenutcima izvire iz pamćenja kao trajna vrijednost od životne važnosti na putu kojim kročimo. Nemam namjeru nikoga uzdizati na pijedestal blaženstva, ali ipak sada kada sam već dobrano prešao onu zamišljenu polovicu darovanog mi života na zemlji, ne mogu jednostavno prijeći preko tih suvremenih primjera svećeničkog, redovničkog i kršćanskog vjerničkog života. Promatrajući njihovu životnu povijest, jasno mi je što sv. Pavao govori o „blagu u glinenim posudama“ (2 Kor 4,7). Na njihovim životima uočavamo i ono ljudsko „glineno“, ono slabašno, lomljivo i krhko, ali se odnekud iz dubine njihova duha pojavljuje i ono „blago“, ono nepokolebljivo i uzvišeno, ono što je bilo pod djelovanjem Božjega Duha. Gledajući njihov primjer, nekako nam se lakše snalaziti u svojem životu i u svojem pozivu, ne da se zarobimo u njima, nego da se na isti način pokušamo ostvariti kao čovječni ljudi i kao kršćani.

Mnogo je onih koji su podnijeli mučeništvo za vjeru, o čemu nam svjedoči popis žrtava po našim biskupijama, koji još nisu dovršeni ni privedeni kraju, a kojima se pridružuju svi oni koji su zbog svoje vjere, svojega svećeništva i vjernosti svojim zavjetima bili šikanirani i ponižavani, godinama robijali po zatvorima i osuđivani kao najveći kriminalci. Iako nisu svi ostavili svoje kosti u zatvoru, ali su nakon izlaska na slobodu trajno nosili posljedice ugnjetavanja i torture, a i kao takvi morali su i kasnije nastaviti život pod pritiskom stalnih psihičkih mučenja, ispitivanja i ucjena. Dugačak je to popis ljudi koji su zbog svoje vjere i savjesti prolazili kroz komunističke zatvore, a među njima su bili i brojni katolički svećenici, svećenički kandidati i vjernici laici.

Primjer svećenika Rajića

Iako ih ima mnogo, o nekima su pisane i knjige i održavani znanstveni skupovi, a ovdje bih naveo jedan primjer svećenika kojeg sam poznavao i s kojim sam živio. Zvao se vlč. Ivan Rajić,a rođen je 12. srpnja 1914. u Varešu. Za svećenika je zaređen 1938. nakon čega je službovao po župama Vrhbosanske nadbiskupije, sve dok u listopadu 1945. nije bio lišen slobode. Na suđenju su tužitelji tražili smrtnu kaznu za njegovo djelovanje (jer je hodao u svećeničkom kolaru, a što je za njegova prokazatelja koji je bio kao nekakav svjedok bila neprijateljska odora). Osuđen je na 20 godina zatvora, a od toga je skoro 13 godina proveo u zeničkom zatvoru, zajedno s ostalim svećenicima i vjerskim službenicima koje je režim na taj način uklonio iz javnog života. Ovaj vrhbosanski svećenik koji je nakon izlaska iz zatvora ostatak života proveo kao invalid (od posljedica torture), znao se našaliti kako je otpušten iz zatvora s oznakom „nepopravljiv“. Kada je izišao iz zatvora, po njegovu pričanju, neki mu je službenik u Brezi rekao kako je nevin odležao tolike godine u zatvoru. Na to mu je prečasni Rajić odgovorio: „Gospodine, ja nisam tamo ležao, nego rintao!“ Na licu je nosio brazgotine kao tragove namještene prometne nesreće, o čemu mi je jednom zgodom pričao. Na moj upit zašto tako teško hoda (vukao je noge tako da je zapravo strugao u hodu, a ne koračao), ispričao mi je da se i on našao u vagonu u koji su 1950. bili potrpani intelektualci i svećenici, jer im je bilo rečeno da trebaju biti otpremljeni u Srijemsku Mitrovicu. Taj je vagon bio prikačen na vlak neke redovite linije, ali se u jednom trenutku našao „sam otkačen“ na tračnicama blizu Vrpolja, te je na njega naletio neki teretni vlak. Tom je prilikom zadobio teške posjekline po tijelu i licu, a noge su mu bile polomljene. Kako kao zatvorenik nije imao adekvatno liječenje i njegu, tako je od toga teško hodao i tako nosio trajne posljedice. Nije puno pričao o svojem životu u zatvoru, ali sam od drugih čuo, koji su bili s njim, da je najviše vremena proveo moleći krunicu. Spomenuo mi je jednom u razgovoru staklaru u Zenici u kojoj su bili svećenici, te mi je naveo i neka imena s kojima je dijelio istu sudbinu. Sve je njih u vremenu nakon Drugog svjetskog rata vjera u veliku Božju ljubav dovela u komunistički zatvor, a kako većina od njih nije pokazivala pokajanje, zato su u uglavnom po izlasku iz zatvora dobivali u dosjeu ocjenu: „nepopravljiv.“

Ljubav do bola

Njihovo nam svjedočanstvo pokazuje da vjera u Boga nije samo prazni omot ni ukrasna ambalaža koja se nakon uporabe od prilike do prilike mijenja ili odbacuje, nego je život. Jer smo „upoznali Božju ljubav i povjerovali joj“, a bl. Tereza od Kalkute govori o „ljubavi do bola“. Jer u vjerničkom životu ima dana kada ova ljubav uistinu boli. Primjeri koji izviru iz prošlosti sokole nas i pravi su izazov nama danas. Mogu nam se danas činiti kao nešto veliko i nedostižno, ali po njima možemo jasno uočiti kako je sve u svezi s vjerom ozbiljno, na smrt ozbiljno. Duh Božji daje vjerniku snagu da ne bude zabrinut kako ili što će govoriti (usp. Mt 10,19). Kamo sreće da je svakom kršćaninu, pogotovo pastirima Božjega naroda, i danas toliko stalo do Božje ljubavi pa da nam uvijek cijena bude previsoka kada se od nas traži da se zbog gradnje neke crkve ili održavanja bilo kakve crkvene ustanove poklonimo nekom „mamonu“ u ljudskoj spodobi, samo da onako usput skrenemo pogled od moralnih načela Kristova nauka. Crkva se gradi u obitelji, i to građom koja vrijedi i ostaje trajno, a ne u savezu s nekim tko se sam isključuje iz okružja Božje ljubavi. Isus nam želi stalno ukazivati na odgovornost svih kršćana u službi svijetu kako bismo uvijek trebali pravim svjedočanstvom vjere izvršiti životnu zadaća koju smo dobili i za koju nas je osposobio Duh Sveti svojim darovima. Inače ćemo bez ovoga svjedočanstva sve više tonuti u glib ravnodušnosti, kako prema Bogu, tako i prema čovjeku.

Dinamika ljubavi

„Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.“ Ostati u ozračju Božje ljubavi nije nikakvo stanje mirovanja. Jer ljubav je kreativna, stvaralačka. Ona želi proizvoditi, oblikovati. Jedinstvo Oca i Sina otvara se u Sinovljevu poslanju u svijet, kako Isus govori „ti u meni ... ja u njima“ (usp. Iv 17,23). Duh kao osobni oblik očitovanja ljubavi između Oca i Sina ne ostaje zatvoren u unutarnjem prostoru božanskoga življenja, nego se dijeli vjernicima i uvodi ih u to zajedništvo ljubavi. Ova se dinamika nastavlja. Tko stupi u područje ove ljubavi, on prima snagu, ne ostaje paraliziran, nego dobiva određeni poticaj koji ga pokreće da se uputi drugima, da ide u susret braći i sestrama.

Sveti je Augustin sasvim jasno protumačio Ivanovu poslanicu: „Tvoj brat gladuje i u nevolji je. Živi u teškoj muci, možda progonjen od nekoga lihvara. Ništa nema, a ti imaš. On je tvoj brat! Možda ćeš reći: 'Što se to mene tiče? Zar ću mu dati svoj novac da on ne bi bio u tjeskobi?!' Ako tako reagiraš, onda Božja ljubav ne stanuje u tebi.“ 

Naši nam hrabri svjedoci jasno poručuju: Ostati uspravan i vjeran Bogu koji nas ljubi i u teškim životnim trenutcima, znači prihvatiti Božju ljubav i uzvratiti mu! Kršćanin kao čovjek nade ne bi smio skrenuti s puta ni u teškim životnim situacijama, nego stalno hrabro kročiti prema cilju koji nam je zacrtao sam Gospodin. On je uvijek s nama na putu – koji put ispred nas da nas vodi, a koji put iza nas da nas prati i stalno s nama da se prilikom umora možemo osloniti na nj. Jer „mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj“.

Molitva vjernika:

Bože, Oče naš koji si na nebesima, Ti si poslao svojega Sina kao Otkupitelja svijeta, u njegovo smo ime sabrani oko Tvoga stola i upravljamo Ti svoje molitve:

  1. Svim kršćanima daruj puninu obećane radosti, molimo Te.
  2. Sve one koji nose odgovornost u politici i društvu obdari svojim Duhom da se zalažu za mir i pomirenje među ljudima, molimo Te.
  3. Smiluj se svima koji su kušani ratovima, beskućnicima, gladnima i bolesnima, molimo Te.
  4. Nama samima pomozi da po uzoru na Tebe ljubimo jedni druge kao što si Ti nas ljubio, molimo Te.
  5. A našim pokojnicima udijeli radost vječnog blaženstva pred Tobom u zajedništvu sa Tvojim svetima, molimo Te.

Gospodine, Ti želiš da trajno budemo i ostanemo u zajedništvu s Tobom i jedni s drugima, usliši naše molitve i daruj nam neprolaznu radost. Koji živiš i kraljuješ po sve vijeke vjekova. Amen.