(Lev 13,1-2.45-46; 1 Kor 10,31-11,1; Mk 1,40-45)

VI. NEDJELJA KROZ GODINU B

Krist je iscjelitelj svake bolesti!


Bolest je tema našeg ovonedjeljnog promišljanja koju nam posebice donose prvo čitanje i sv. evanđelje. Bolest, ta riječ koja skameni svakog čovjeka, usko je vezana uz bol, patnju i trpljenje.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Mirko Šimić

Uvod u pokajnički čin

Naše vrijeme obilježeno je neizmjernim tehničkim dostignućima koja nam omogućuju veću brigu za zdravlje našeg tijela. Ono što je nekoć bilo nezamislivo i neizlječivo, danas se rješava bez većih poteškoća. Guba o kojoj danas slušamo u sv. evanđelju na našem europskom kontinentu je lako izlječiva. Ipak, guba naše nutrine se jako sporo liječi i ponekad se čak čini neizlječivom. Ovdje nemamo tehnoloških dostignuća koja će zaviriti u našu nutrinu i ozdraviti nas od svih duševnih neizlječivih bolesti. Ovdje si nam potreban Ti, Kriste, koji si nepromjenjiv i koji si jednako moćan i jak kao i nekoć davno. Želimo Tebe zamoliti na početku ovog misnog slavlja da nam pomogneš u ozdravljenju duha. Želimo biti zdravi i raspoloživi za sv. misno slavlje koje nam daje snagu u životnim borbama i potrebama. Osposobi nas da možemo oprostiti svima za boli i patnje koje su nam nanijeli. Omogući da i nama drugi oproste za patnje koje smo mi njima nanijeli svojim riječima i djelima.

Niti jedan čovjek ne želi biti bolestan. Isto tako ne želi patiti ili trpjeti. Ali događa mu se upravo ono što ne želi: biva bolestan i mora patiti. I tako uvijek iznova u životu. Sve ono što čovjek ne želi da mu se dogodi na polju patnje, baš sve ga to snađe. I onda mu navru stotine pitanja bez odgovora u kojima krivi druge za svoje stanje, a ponekad i samoga sebe. U tom okrivljivanju nerijetko je upravo čovjekov Tvorac „kriv“ za njegovo bolesno stanje i još bolesnije raspoloženje. Bog je kriv jer sam išao širokim stazama koje vode u propast. Bog je kriv jer mi je dao slobodu odlučivati što ću izabrati u svome životu. Bog je kriv jer mi je dao društvo koje me uništava. Bog je kriv jer sam se rodio u obitelji koju ne želim. Bog je kriv jer sam nesretan.... Sve u svemu uvijek je Bog kriv, iako zapravo nisam ni siguran ima li ga u trenutcima kada mi se prividno čini da mi i ne treba njegova zaštita.

Bolest je bol, patnja i trpljenje!

Ipak, uvijek iznova trebamo sebi posvješćivati da Bog ne želi čovjekovu patnju. Istina, patnja proizlazi kao posljedica iskonskog čovjekova grijeha gdje pronalazimo i odgovor tko je uistinu krivac za patnju, ali nju nikako ne smijemo shvatiti kao nekakvo Božje prokletstvo koje će čovjeka opečatiti i zauvijek prognati iz okvira Božje milosti. Međutim, potrebno je i upozoriti da čovjek svojim življenjem može utjecati na rast ili smanjenje Božje milosti u svom životu. Postavi li se čovjek na način da je on svrha samom sebi, da je on kreator i zakonodavac svih ljudskih čina te u tom kreiranju normi zapostavi svog Stvoritelja, prijeti mu opasnost upadanja u bolesno, depresivno i frustrirajuće stanje koje će prouzročiti i patnju i trpljenje. Čovjeku će se dogoditi, a to će mu potvrditi i njegovo vlastito iskustvo, da će doći kojekakva zavođenja i odvođenja. Doći će i do bolesnih ideja koje, pretočene u različite ideologije, uništavaju moć zdrava rasuđivanja dobra od zla. I eto epidemije koja će imati pogubne razmjere za čovječanstvo.

Sveta čitanja danas na poseban način govore o bolesti koja je rijetkost ili je čak uopće nema na kontinentu na kojemu živimo. Ipak, često znamo reći da se zlo širi kao guba. Iako na našoj Europi nema gube, ona se širi u našim međuljudskim odnosima upravo brzinom kako se širila u Isusovo vrijeme, ili još puno stoljeća prije toga, kad izlječenje od nje nije bilo razumljivo samo po sebi. Tako guba naših međuljudskih odnosa uništava živčane stanice naših obiteljskih relacija. Ona dovodi do sljepoće i deformiranja odnosa među susjedima, prijateljima, narodima.

Ovdje se nameće jedno logično pitanje: tko zapravo želi zlo, bolest i trpljenje? Je li to čovjek koji je zdrav, ili barem misli da je takav, ili bolesnik koji u svojoj bolesti jedva može odlučivati o bilo čemu? Prije je u sjemeništima – ne znam je li tomu još uvijek tako – postojalo nepisano pravilo pohoda jednom u tjednu nekoj od bolnica ili staračkih domova. Sjemeništarci su trebali izdvojiti 20-ak minuta kako bi u trenutku svoje mladosti, mladenačkog poleta, mogli osjetiti starost, bolest i patnju teških i nepokretnih bolesnika. S jedne strane zdravi i jaki kršćanski mladići puni ideala i životne energije koju su spremni uložiti u dobrobit za ljude, a s druge strane bolesni i slabi starci. Ovo suočavanje sa stvarnošću ljudskog života neizmjerno je potrebno za cijeli naš život. Često smo nezadovoljni, uglavnom sa stanjem ljudi pored nas i društvenim okolnostima, rijetko sa samima sobom, te mrmljamo, ljutimo se i bivamo kivni na sve ono što vidimo i čujemo. Ne proizlazi li zapravo iz takvog našeg „zdravog“ stanja zlo i bolest koje prenosimo na društvo? Želim li dobro ili zlo samome sebi, svojoj obitelji, prijatelju, poznaniku, slučajnom prolazniku, dobronamjerniku, strancu?

Izoliran, izopćen, izbačen i odbačen

Levitski zakonik, jedna od prvih pet knjiga Biblije koja je oblikovana, odnosno svoje krajnje obličje dobila u 6. stoljeću prije Krista, opisuje kako se treba ponašati oboljeli od gube. Ukoliko sebi predočimo da u to vrijeme nije bilo bolnica ovakvih kakve mi imamo te da je svaka kožna bolest bila pogubna za zajednicu, onda možemo razumjeti da su gubavci morali biti izopćeni iz zajednice da ne bi došlo do epidemije i još većeg stradanja. Takve osobe su na sebe morale privlačiti i pozornost odijevanjem poderane haljine, raščupanom kosom i uzvikujući da su nečisti. Svećenici su kao javni službenici bili dužni takve izopćiti iz zajednice upravo da bi zaštitili istu tu zajednicu i očuvali je čistom od te bolesti.

I novozavjetni gubavac koji je došao k Isusu, kako nam to prenosi današnje evanđelje, bio je autentični primjer onog starozavjetnog opisa čovjeka koji je bio bolestan od gube, tj. bio je izoliran i izopćen, ali i odbačen od zajednice. Međutim, za razliku od starozavjetnog skrivanja, ovdje na djelu imamo gubavca koji se Isusu otkriva i pokazuje veliku dozu smionosti, odlučnosti i hrabrosti jer je u svojoj podsvijesti znao da mu je bilo zabranjeno prići bilo kojem čovjeku. Zapravo, ovdje je na djelu taj metafizički element, tj. vjera koju ipak može baštiniti svako biće na ovom svijetu. Gubavac je slika i prilika svakoga od nas. Koliko se gube u obliku zloće, iskvarenosti, prevrtljivosti, sebičnosti i pohlepe nalazi u našoj nutrini, ostaje nam za razmisliti. Je li ta guba koja se ne manifestira na našoj koži teža bolest od one izvanjske i vidljive? Prekriva li fasada vanjštine našu nutrinu? Zapravo, izopćujemo li se iz zajednice vjernih sami svojim postupcima koji su nedostojni kršćanskog poziva?

Prihvaćen, primljen i voljen

Isus je ganut, kako nam to današnje evanđelje prenosi, činom i postupkom gubavca. Ovo je svojevrsno Isusovo upozorenje da svakoga, pa i najtežeg bolesnika, treba prihvatiti, primiti i voljeti. S druge strane On upozorava i na to da smo dužni spašavati ljudsko biće brinući se za njega bez obzira u kakvom je stanju. Istina, Isus je bio svemogući iscjelitelj što je mnogo puta dokazao učinivši upravo čudesna ozdravljenja kao što je to slučaj i s gubavcem, a mi pak nismo u takvoj mogućnosti i nemamo takve sposobnosti. Ono što nam je ipak ostavljeno i što možemo činiti jest dostojanstveno pristupanje i ophođenje s teškim bolesnicima koji ni u tom svom stanju ne gube svoje ljudsko dostojanstvo. Sjetimo se Majke Terezije koja je u indijskom gradu Calcutti posvetila cijeli svoj život gubavcima i odbačenima. Takve čak ni one skromne indijske bolnice nisu više htjele primiti i liječiti jer su ih svi bili otpisali. Očišćeni gubavac, kako to danas čujemo u evanđeoskom izvješću, u svojoj ushićenosti i ne sluša Isusov nalog da se pokaže svećeniku i prinese za svoje čišćenje ono što je još nekoć davno Mojsije bio propisao. On uvelike razglasi vijest o tomu što mu je Isus učinio. Isus ga je ozdravio iz ljubavi i omogućio mu ponovni prihvat u zajednicu kojoj je pripadao prije svoje bolesti, u zajednicu zdravih ljudi. Svi mi pripadamo zajednici ljudi koji žele biti zdravi i voljeni. Da bi ta zajednica i ostala zdrava, potrebna joj je čistoća koju Krist nudi u neizmjernim količinama. Ono što trebamo učiniti jest zamoliti Isusa da nas očisti od svih nečistoća. Moleći ga za taj čin, mi se udaljavamo od nevjere, od egocentričnosti, od narcisoidnosti i prihvaćamo njegovu iscjeliteljsku ruku. A priznat ćemo sebi da smo jako ranjeni kojekakvim različitim gubavim ožiljcima koji nas peku, bole i muče. Kristu Isusu, jedinom istinskom iscjelitelju svih naših duševnih i tjelesnih ožiljaka i patnji, prinesimo svoje bolesti i zamolimo ga neka nas ozdravi i tada ćemo osjetiti da nas on prihvaća i voli.

Molitva vjernika:

Bogu koji iscjeljuje sve čovjekove boli i patnje upravimo svoje molitve. Recimo zajedno: Gospodine, iscijeli nas!

1. Bože, često bolujemo od neizlječivih bolesti naše taštine, oholosti i arogancije. Pomozi nam ozdraviti i biti čistima kako bismo širili zdravi duh oko sebe, molimo Te.

2. Bože, Ti si činio čudesa ozdravljajući bolesnike i patnike. Budi iscjelitelj svih bolesti u našem društvu koje nas udaljuju od Tebe, molimo Te.

3. Bože, Ti ne odbacuješ niti jednoga od ljudi jer si nas sve stvorio. Pomozi nam prihvatiti svakog čovjeka u njegovu dostojanstvu, molimo Te.

4. Bože, Tvoja spasonosna Riječ nudi ozdravljenje svakom čovjeku. Daj nam smjelosti i hrabrosti poslušati što nam govoriš i to provoditi u životu, molimo Te.

5. Bože, naše pokojne koji su sve svoje nade polagali u spasenje koje si obećao uvedi u dom kod svojega Oca, molimo Te.

Gospodine, Ti nas razumiješ i prihvaćaš onakvima kakvi jesmo. Često naša nezadovoljstva rađaju nesretnim bolestima duha i tijela. Molitve koje smo Ti uputili prihvati i usliši, te nam pomozi ozdraviti našu nutrinu, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.