(1 Kr 19,9a.11-13a; Ps 85,9ab-10.11-12.13-14; Rim 9,1-5; Mt 14,22-33)

XIX. NEDJELJA KROZ GODINU

Crkva je odgovorna za svijet


Kumiri i idoli ljudskih su ruku djelo. Čovjek se na njih ne može osloniti. Oni mogu stvoriti zbrku i uzbuditi javnost, ali uvijek ostaju ono što jesu, nijemi, gluhi i slijepi.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

Božji se glas može čuti i u grmljavini i u oluji, ali se njegova riječ može razumjeti samo u tišini laganog lahora. Tek u tišini čovjek osjeća kako u njemu raste odgovornost pred Bogom. Čovjek u tišini dobiva i odgovore na pitanja koja mu se nameću. A Božja riječ upućena čovjeku nije bezazlena, onako neobvezujuća kao „može biti, ali ne mora“, nego kad je čovjek čuje i shvati, mora je djelom prihvatiti i izvršiti. Božja je riječ u isto vrijeme i pokret i opasnost i spasenje.

Uzaludno se od njih nadati nečemu, još je luđe očekivati nekakvu poruku. Samo Bog jedini progovara čovjeku. On govori riječju i djelom, a ono što govori, jasno je rečeno i sama je istina, a što čini, dobro je.

Muke po Iliji

To je s posebnim intenzitetom doživljavao prorok Ilija i to upravo u onom trenutku kada je pomislio da se njegovo poslanje primiče kraju. Kad je bio na izmaku snage, osjetio je na sebi Božju snagu i moć njegove riječi.

Mora se priznati da mu nije bilo lako vršiti proročku službu. Bilo je to u vrijeme vladavine kralja Ahaba (873. - 853.), slabog vladara koji je bio pod utjecajem svoje žene kraljice Izabele Feničanke, kćerke sidonskog kralja Etbaala. Ova je žena donijela sa sobom u Izrael i svoju vjeru koju je počela širiti i uvoditi u ovom kraljevstvu. Kraljica je u ostvarivanju svojega plana dala pobiti Božje proroke i službenike oltara, a među malim brojem onih koji su još ostali na životu bio je Ilija Tišbijac, nazvan po gradu svojega rođenja Tišbi Gileadskoj. Zamamni su poganski kultovi plodnosti snažnije privlačili narod nego trijezna i „bezlična“ vjera u jednoga Boga, zato se Ilija gotovo očajnim sredstvima i strastvenim naporom trudi probuditi u narodu vjeru u Gospodina. On stupa na scenu najavljujući kaznu za učinjene grijehe protiv Boga i njegovih proroka: „Živoga mi Gospodina, Boga Izraelova, komu služim, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed“ (1 Kr 17,1).

Veliku sušu koja je pogodila zemlju Ilija je shvatio kao Božji sud. Dok je suša vladala zemljom, Duh Božji upućuje Iliju kako će preživjeti. Kad se ispunilo vrijeme da nastupi u javnosti, nastup mu je obilježen najprije čudom, a zatim i krvlju poganskih svećenika. Sazvavši narod na brdu Karmelu, stavio je pred svima okupljenima pred Božji sud ništavnost Baalovih svećenika, a probuđeni je narod na Ilijin mig pobio idololatrijske Baalove službenike. Prvo je bilo Božje djelo, a ovo drugo je bilo Ilijino djelo.

Nakon ovoga čina odjednom se kao prolom iz oblaka sručila kiša na zemlju. Kralj je po Ilijinoj uputi već bio upregao kola da umakne kiši: „Ruka je Gospodnja bila nad Ilijom te on, opasavši se, otrča pred Ahabom sve do u blizinu Jizreela“ (1 Kr 18,46). U trku, kao u nekoj ekstazi, kao da se izdigao iznad sebe, Ilija je preletio cijeli put ispred kraljevih kola.

Međutim na sebe je navukao mržnju kraljice Izabele koja mu je, kada je čula što se to dogodilo s njezinim vjerskim službenicima, poslala jasnu poruku: „Ovo što si ti napravio sa životom svakoga od ovih mojih, sutra ću ja napraviti s tvojim životom.“ Ilija se uplašio, te počeo bježati – u pustinju! A tko i ne bi kod ovakve prijetnje?! Tu je pao u duboku depresiju. Prije toga je ostavio slugu, želio je biti sam. Sada nema nikoga, nikakve društvene veze na zemlji. Čini nam se kao da je htio prerezati sve životne niti. Na izmaku snage došavši do ruba, što bi drugo poželio nego zaspati i više se ne probuditi: „Zaželje umrijeti.“ Povlačenje ga je oborilo u duboku jamu. Veliko iskustvo Boga i doživljaj njegove snage na brdu Karmelu pretvorilo se u tešku rezignaciju. Odjednom se osjetio kao da je izgubio tlo pod nogama.

Bog se rado sagiba nad čovjekom

Događa se to da ljudi, koji su od Boga dobili poseban zadatak, budu zaskočeni ovim krajnjim izazovom: „Jao meni, majko, što si me rodila“, kuka prorok Jeremija (15,10). On vapi prema Bogu: „Pod težinom ruke tvoje samotan živim“ (15,17). Također i Pavao piše: „Ne bismo doista htjeli, braćo, da ne znate za nevolju koja nas je snašla u Aziji. Bijasmo prekomjerno, preko snage, opterećeni te smo već strepili i za život“ (2 Kor 1,8).

Ali se upravo u takvim trenutcima na rubu očaja pojavljuje nešto, neka neočekivana pomoć i izbavljenje kao polazna točka da se do kraja izvrši poslanje. Ilija se najprije prepušta dubokom snu, da bi zatim uslijedio onaj posljednji čin priznanja krivnje gdje ne optužuje nikoga osim samog sebe. U svojoj slabosti staje pred Boga: „Već mi je svega dosta, Gospodine! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih“ (r. 4). Sa zazivom „Gospodine!“ Ilija se obraća Bogu oslovljavajući ga kao starog poznanika s „ti“, zatim opet tone u san. Ovaj je san zapravo bespomoćan način prepuštanja sebe kako bi ona klica života u krajnjem siromaštvu i u praznini isklijala i život mogao biti ponovno darovan. Zato se u Iliji mogao probiti glas života. San je postao preokretom jer se nakon okrjepljujućeg sna stvorio prostor da mu pristupi anđeo Gospodnji. Tako se Ilija predaje i pada u ruke svojega Boga koji ga spašava i koji mu snagu daje.

„Ustani i jedi!“ Bog se rado sagiba nad čovjekom u njegovoj tjeskobi. Ali velika je tjelesna slabost, pa nakon prve okrjepe ponovno pada u duboki san. Bog je strpljiv u svojem milosrđu: „Anđeo se Gospodnji javi i drugi put“. Bog ne odustaje od onoga koji mu se potpuno predaje. Dva puta: „Ustani i jedi!“ Može li to biti slika uskrsnog poziva na život!

„Ustao je, jeo i pio. Okrijepljen tom hranom, išao je četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba“. Četrdeset svetih dana koje je Mojsije proveo ostavši na Božjoj gori (Izl 24,18), te četrdeset svetih dana koje je Isus proveo u pustinji.

„Ondje je ušao u neku spilju i prenoćio u njoj“. Opet se javlja mjesto regresije, ali u isto vrijeme i mjesto sigurnosti. Čovjeku je koji put potrebna ovakva špilja. Ona ovdje postaje majčinskim krilom iz kojega se rađa novi život. Noć iz koje se rađa novi dan. Gdje god se pojavi velika čovjekova nemoć, tu se stvara prazan prostor za Božju blizinu. I Bog ga već pronalazi: „Što ćeš ovdje Ilija?“ Dva puta postavlja ovo pitanje. Uznemirujuće, ali milosno Božje pitanje. Kada Bog pita („Adame, gdje si?“ „Kajine, gdje ti je brat?“), onda Bog ne traži samo informaciju, nego želi dovesti čovjeka do sebe, do onoga što je sada s njim!

„Revnovao sam za Gospodina...“

Špilja je mjesto gdje Iliju sustiže ovo pitanje. Jesu li potrebne čovjeku uvijek iznova takve špilje da bi ga sustiglo pitanje: „Što ćeš ovdje?“ – „Da dođem sebi?!“ Da bi došao sebi u onoj dobroj distanci na kojoj se može pojaviti ovo pitanje.

Pitanje je probudilo Iliju. Život se u njemu budi. On, još nejasno, ali ipak s određenom čvrstinom, dva puta izbacuje pritužbu i optužbu: „Revnovao sam veoma gorljivo“, tako govori, a riječi u njemu ponovno oživljavaju njegovo revnovanje. „Ostao sam sam“ (i ovo dva puta), kao da je Božje djelo s njegovim (Ilijinim) neuspjehom došlo kraju! Ali Ilija ipak vidi duboku povezanost svoje sudbine s pozivom njegova naroda. Nije prozvana Izabela kao uzrok njegova proročkog jada, nego otpad naroda. Blizina Horeba, gdje je počeo savez s Bogom, sili ga na spoznaju te povezanosti. Kada Ilija iznosi pred Bogom svoju sudbinu, tada doživljava ono što pjeva Psalam 119,26: „Kazivao sam ti svoje putove i ti si me uslišio.“ Uslišanje se događa u jednom neočekivanom obliku, obliku objave Božjega bitka, te ta objava postaje proroku pravom okrjepom. „Gospodin upravo prolazi!“ Gospodinov prolaz, znak spasenja kao nekoć u Egiptu. Sud i spasenje!

Molitva vjernika:

Gospodinu našem Isusu Kristu koji nas okuplja oko sebe kao zajednicu svojih učenika i koji nam uvijek iskazuje svoju ljubav da izdržimo kušnje života i ustrajemo u postojanosti pred njim, upravimo svoje molitve:

  • Za Crkvu u svijetu i za sve kršćane u našoj zemlji da žive složni u vjeri i radosno životom svjedoče svijetu ono što ustima ispovijedaju, molimo Te.
  • Za društvenu zajednicu, posebno za one koji nose odgovornost u politici, obrazovanju, odgoju i znanosti, da odgovorno pred Bogom vrše svoju službu, molimo Te.
  • Za naš narod i našu domovinu, za sve one koji njome upravljaju kao izabrani predstavnici naroda, da ulažu svoje snage kako bismo živjeli u jedinstvu, miru, blagostanju i sigurnosti, molimo Te.
  • Za našu mladež, posebno za one koji zavedeni krivim idolima i porocima prolaze kroz životne krize, da im podariš snagu te se izbave iz vražjeg kruga ovisnosti i zavedenosti, molimo Te.
  • Za nas same da nas očuvaš od svakog nemira, svih sukoba i ratova i da živimo pred tobom sveto, pobožno i pravedno, molimo Te.

Svemogući Bože, pokaži svoju moć i dođi! Oslobodi nas okova grijeha i izbavi od svih zala, spasi sve ljude da Ti služe u slobodi i vjernosti, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Ilija je ponovno primljen u školu, u jedan nečuven proces učenja. On mora učiti tko je Bog i kako Bog postupa. Ilija mora učiti „blagi zakon“ Zakonodavca. On doživljava Božju tišinu. Boga koji odbacuje nasilje, koji ide nemoćan. Bog je svemoguć. On je Bog čiji glas može čupati i hrastove (Ps 29). On se kao vatra pokazao Mojsiju na ovoj gori: „Slava Gospodnja na vrhuncu brda bijaše očima Izraelaca kao vatra koja sažiže“ (Izl 24,17). Međutim, Bog je odlučio da njegova svemoć postane bespomoćnom ljubavlju. On želi biti onaj koji kao bespomoćna ljubav spašava čovjeka.

Kakva tužna spoznaja za čovjeka koji je bio uvjeren u svoje poslanje, a Bog mu šalje jasnu poruku da ga ne traži ni u ognju ni u potresu ni u oluji jer ti znaci ne govore o Bogu. Kada se čovjek nađe u takvom stanju, tada mu Bog ne govori. Bog se objavljuje šapatom laganog lahora. Čovjek mora utihnuti, mora se smiriti da bi ga osjetio i čuo njegovu poruku. Ilija je to spoznao. Ali upravo nakon te spoznaje morao je proročku službu predati svojem nasljedniku Elizeju jer čovjek koji se ogriješi i prolije krv čovjeka, ne može više biti uvjerljivi navjestitelj divnih djela Božjih.

U Isusovoj školi

Isto su tako i apostoli doživljavali tu veliku Božju snagu i njegovu ljubav u hodu s Isusom, Božjim Sinom, koji je sam utjelovljena Božja Riječ. U čudu hoda po vodi kojeg su apostoli doživjeli za vrijeme jedne burne plovidbe po moru možemo čitati i povijest Crkve: snažan protivan vjetar, slaba vjera čak i kod samog prvaka apostola Petra. Ali tu je uvijek i Isus kao Gospodin, Božji Sin koji kao nekad nad Ilijom sada pruža ruku i podiže kolebljive i klonule.

I apostol je Pavao osjetio na sebi Božju ljubav i njegovu snagu. Ali s određenom dozom rezignacije mora gledati da dok on propovijeda Krista, veliki dio njegova naroda ne priznaje ga kao Mesiju. Naravno da mu se nameće pitanje: „Zar Izrael nije više izabrani narod?“ Pavao se dotiče toga u Poslanici Rimljanima, ali ne kao neutralni promatrač, nego kao onaj koji neizmjerno ljubi svoj narod. On ukazuje na znamenja koja taj narod nosi na sebi, a koja mu je Bog darovao. Zato se Pavao sada kao kršćanin osjeća posebno odgovornim za ovaj narod.

Ista odgovornost nosi i nas u našoj vjeri i davanju svojega svjedočanstva u svijetu. Sveti Pavao kaže da nas ništa ne smije rastaviti od ljubavi Kristove, pogotovu ne kumiri, pa makar bili od srebra i zlata, ili od sumnjivih papira čije šuškanje među prstima može zavesti i omamiti, pogotovu kada dolaze iz sumnjivih izvora nekih suvremenih kraljeva Ahaba i kraljica Izabela.