Riječ za život

Odozdol i odozgor


Kažu da riječ poniznost u latinskom dolazi od pojma zemlje (humus, humilitas), a humor od pojma vlage. Poniznost je dobra zemlja na kojoj mogu niknuti i rasti dobra stabla, ali ako zemlja nema vlage ništa ne vrijedi.

Piše: Bazilije M.

Kardinal Tomáš Josef Špidlík (1919. – 2010.), Čeh, tvrdio je da nas humor čuva od hereza, a da samu poniznost čuva od suhoće i tuposti.
Poznato je da mnogi današnji humoristi pate od depresije. Težak je humor. On taži dodatni napor u svemu. A jedan je monah s gore Atosa govorio da u depresiju upadaju oholice. Ajme!

Kardinal Špidlík, duhoviti Čeh, bio je humorističan, a da nije kliznuo u depresiju. Očito da je njegov humor bio umočen u poniznost i obratno. Tko hoće nešto bolje upoznati njegovu duhovnost i duhovitost, može pročitavati knjigu Hodočasnikova duša. U njoj kardinal Špidlík razgovara o mnogim stvarima svoga života i mnogim nadahnućima koja je primao.

Nije bio oduševljen švejkovskim humorom jer Švejk nije poznavao Nebo. Onaj tko ima zatvoreno Nebo iznad glave, neminovno klizi u suhu zemlju. Autor Švejk završio je u očaju i kroničnom alkoholizmu. A to je svojevrsna hereza života. Po Špidlíku, život bez vječnoga života samo je uvertira smrti. Tragični humor. Tužni. Očajni.

Kada je primio kardinalski šešir, a s njim je zbijao šale, došao je pred Sv. Ivana Pavla II. Htio je kleknuti pred njima, ali nije mogao jer su ga boljele noge. Bio je starac. Ivan Pavao se nasmijao i rekao da ni on ne može kleknuti pa da tako bude bez brige. Na to mu je novopečeni kardinal dodao: „Srećom starost počinje odozdol, a ne odozgor. Što bi bilo da počinje do glave?“Obojica su bila bistra da bistrija nisu mogla biti. Um im je bio svjež do zadnjega daha. I bili su jako plodni.

Kardinal Špidlík je u svemu vidio dobro. Bio je prognan iz rodne Češke. Trpio je nerazumijevanje mnogih. Živio je kao hodočasnik svjestan da se na putu događa mnogo nepredvidivih i neugodnih stvari, ali da je to samo dio hodočašća, a njegov put se nastavlja u Nebu. Nevolje ostaju iza, a Bog, koji je dobri Otac, to je njegov prevladavajući doživljaj Boga, briše zlo i ostavlja nam samo ugodna sjećanja. U Nebu ćemo, po Špidlíku, uživati Očevu prisutnost, ali i sjećanja da dobro koje smo proživjeli na zemlji. Bit će to svojevrsna slatka i radosna nostalgija. Tako je on tumačio i film Nostalgija od Tarkovskoga.

Što reći za kraj? Dobri oče, Špidlíku, koji sada uživaš ljubav Očevu i nasladu dobrih sjećanja, pošalji nam odozgor (a što je odozgor pada najprije na pamet) dar duboke duhovnosti (poniznosti) i široke duhovitosti.