Ima smisla mijenjati svijet, ali nabolje!


Gotovo pola stoljeća živjeli smo pod komunističkim režimom, ili u socijalizmu, kako su oni voljeli govoriti.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac

Mjerilo svega bio je Karl Marx i njegov marksizam. (Usput rečeno: čudno je da su baš Hrvati tako prihvatili Marxa i njegovu baštinu koju ni danas ne napuštaju, kao malo tko u Europi, a on je o Hrvatima rekao veoma ružne stvari. Kakvi smo mi to mazohisti?)

Marksizam je izučavan u školama i na fakultetima kao posebna „znanost“, a ustvari je to samo ideologija koja je prožimala sva područja života: kulturu, prosvjetu, školstvo, sav javni i privatni život. Zagovornici marksizma su tvrdili da on nije filozofija kao druge filozofije, nego revolucionarna praksa, da je njegov cilj mijenjati, preobražavati svijet. Promjena je, da je bilo prema njihovom, trebala zahvatiti cijeli svijet, cijelu Zemlju. I moramo priznati: tamo gdje su uspjeli prigrabiti vlast, promijenili su svijet; od zla – nagore! Jednu nepravdu zamijenili su drugom, samo još većom. Njihova je ideologija bila nedodirljiva, ona je jedina imala pravo o svemu odlučivati. Istina, oni nisu izričito ni rekli da svijet žele promijeniti nabolje, nego samo da ga žele promijeniti. A mi smo naivno mislili da se promjena nabolje podrazumijeva.

A čime su ga mijenjali? Mržnjom i silom. Nazvali su je „klasnom mržnjom“, a to, kao, nije obična mržnja, kao sve druge. Oni su joj pripisali pozitivne značajke. A mržnja je uvijek mržnja i zlo: bila ona osobna, rasna, klasna, nacionalna, vjerska ili kakva god. Svaka je đavolska! Mržnja je suprotnost ljubavi. A ljubav je Bog, ili točnije: „Bog je ljubav“, reče sv. Ivan apostol. A Božji je svaki čovjek, svaka osoba, svaki narod, svaka rasa, vjernik svake vjere, i onaj koji vjere nema. I Sotona je promijenio svijet kad je zaveo prve ljude: od onoga skladnog i lijepog kakvog ga je Bog zamislio i stvorio, promijenio ga je u svijet u kojemu je zavladao nered, gdje čovjeku više nije bilo lijepo, gdje se više nije htio družiti s Bogom, gdje se osjećao ugroženim i gdje je sve dublje upadao u zlo, a nije si mogao sam pomoći. Prvi mu se čovjek pridružio, poslušao Napasnika i promijenio svijet, na svoju štetu. Od edenskog vrta nastade trnjak, od rajske hladovine znoj, od blagoslova prokletstvo, od prijateljstva s Bogom bijeg pred Njim, neprijateljstvo, trajni osjećaj ugroženosti i krivnje.

Kršćanin je zaista pozvan mijenjati svijet, ali nabolje, uvijek počevši od sebe samoga. Svijet se obnavlja tako da obnovimo sebe, popravlja tako da popravimo sebe. Iščekivanje o kojem govori Crkva u vremenu došašća nije pasivnost, naprotiv, to je užurbana, zauzeta priprava. Kršćanin se aktivno zauzima za bolji svijet. Za mir, za pravdu, za jednakost, za ljubav. Crkva nas poziva pripraviti put Gospodinu, bdjeti, činiti dobro, zauzimati se za obespravljene, pomagati onima koji su u potrebi, podijeliti svoj kruh s gladnima, ne misliti samo na sebe, nego otvoriti srca drugima. Sve onako kako nas je Isus naučio. To je aktivno iščekivanje; nije dangubljenje i čekanje da vidimo što će se dogoditi. Dogodit će se ono za što se zauzimamo i što od Boga molimo. U tom zauzimanju smijemo računati na Božju pomoć. Kao vjernici molimo: „Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje!“ Duh Božji svojim nadahnućem potiče čovjeka i čini ga boljim, ako mu čovjek to dopusti. Ispunjeni snagom Božjega Duha i mi mijenjamo svijet, ne mržnjom ni silom nego ljubavlju. Naime, samo ljubav može svijet promijeniti nabolje.