Konzervativan sam, i time se ponosim


Postoji nekoliko riječi koje danas zvuče pogrdno: konzervativan, ruralan, desni ili, kako to kod nas smisliše: ognjištar. Nekomu nalijepiti jednu od tih ili sve te etikete, ne može biti gorega od toga. Barem to tako prikazuju (hrvatski) mediji. A da su oni kod nas u rukama lijevih, poznato je.

Piše: Anto Orlovac

Ostaje nada da će nove vlasti barem nešto od toga ispraviti. Prije nekoliko godina trebao je biti održan u Zagrebu skup europskih tzv. desnih stranaka koje su mediji označili kao nacionalističke. Vlasti u Hrvatskoj zabraniše im skup: em su desne, em nacionalističke! Za socijalističku internacionalu tzv. antifašiste (oni se, bezbeli, mogu okupljati i povezivati svuda po svijetu, dapače to je vrlo poželjno!) nema gore kombinacije. A jer su lijevi tada u Hrvatskoj bili na vlasti, zabranili su im okupljanje. Očito: pluralizam mišljenja, na koji se rado pozivaju, dopušten je dok mislite kao oni. Nije li tako, nemate vi što misliti!

No, da odmah reknem: ja sam, čini mi se, to sve: i konzervativan i ruralan ...

Ruralan, ognjištar, desni, konzervativan

Ruralan sam (od latinske riječi rus = selo) jer sam rođen i odrastao na selu, u divnoj, sačuvanoj prirodi i tamo sam puno, već u najranijem djetinjstvu, naučio: o travama i biljkama, o usjevima i cvijeću, o voću, drveću i životinjama: domaćim i šumskim, i to čak prije nego što sam u školu pošao.                     

„Ognjištar“ sam, iako klasično ognjište u kući nismo imali, nego „šporet“: najprije zidani, pa onda onaj zvani „fijaker“, pa kasnije suvremenije verzije, ali je kućno ognjište za mene (i ne samo za mene) bilo i ostalo simbol topline, zaštićenosti i obiteljskog zajedništva i mira, prava obiteljska svetinja. Zato nikad ničije ognjište nisam povrijedio, iako sam doživio da sam sa svoga bio protjeran. Zato mi je ono tim draže i svetije.

A čini mi se da sam malo i „desni“; bolje se služim desnom rukom nego lijevom (iako u radu na tipkovnici ni ljevica ne zaostaje), kadgod nekoga pozdravljam, uvijek mu pružam desnicu, a kao misnik još nikoga lijevom blagoslovio nisam. Ni potpisao se nikad lijevom nisam. Pa vi sada prosudite jesam li „desni“ i koliko. Ničega se toga ne stidim, nego sam, naprotiv, vrlo ponosan na to i Bogu zahvalan za sve to.

I konačno konzervativan sam, a time se posebno ponosim. Zašto? Zato što sam, srećom, učio latinski. Riječ „konzervativan“ dolazi od latinske riječi conservare, što znači sačuvati. Ja sam uvijek za očuvanje pravih vrjednota, bez obzira na njihovu starost, ili što su starije, tim više. Čak vrlo rado slušam klasične i druge „evergreene“, melodije „s patinom“. Što valja, to traje. Bilo bi šteta to zaboraviti i izgubiti, ne sačuvati. I poslije nas će živjeti ljudi koji vole lijepo. Valja im to sačuvati i predati (kao što smo i mi primili).

Za očuvanje

Tako, na primjer, uvijek sa zanimanjem pratim različita arheološka otkrića. Radujem se kad otkrijemo nešto iz naše bogate narodne baštine ili od civilizacija koje su živjele prije nas: stare gradove, utvrde, crkve, različite građevine, ostatke ljudskoga života. Mislim da to valja još više istraživati, zaštititi i sačuvati. A nisam sam: toliki turisti upravo grnu na takva mjesta, posjećuju ih i snimaju. Prave se arheološki parkovi, grade i proširuju muzeji. Sretan sam što ima konzervativnih ljudi koji to znaju zaštititi i čuvati za nas i za buduće naraštaje.

Isto tako, svakim danom sve više se govori o potrebi očuvanja prirode. Toliko je toga uništeno i onečišćeno. Izumiru brojne životinjske i biljne vrste. Šume se sijeku nemilice, zrak, vode i rijeke onečišćuju, često nepopravljivo. Prošla su vremena (a nije to tako davno bilo) kad si se mogao slobodno napiti vode na potoku. Netko je lijepo rekao da prirodu nismo naslijedili od svojih predaka, nego posudili od svojih potomaka. Ako nastavimo ovako, u čemu i od čega će živjeti naša djeca? Treba i prirodu sačuvati, biti obzirniji prema njoj i manje pohlepan za zaradom po svaku cijenu. I tu sam krajnji konzervativac. Zašto ne bih bio: imam i jako zaleđe; eno papa Franjo prošle (2015.) godine o tome napisa cijelu encikliku Laudato si. I svi ga zbog toga hvale.

Je li sve „progresivno“ dobro?

S druge strane takvih „konzervativnih“ su oni koji se predstavljaju kao „progresivni“, napredni. A nije sve „progresivno“ ujedno i dobro. Eno, neki „progresivno“ uništavaju svijet u kojemu živimo, pa će na kraju uništiti i sami sebe. Politički moćnici enormno povećavaju naše dugove, progrediraju (=idu naprijed) u rasprodaji svega vrijednoga što smo imali, a sve to lijepo umotaju u celofan „stranih investicija“, a one su, dakako, apsolutno poželjne. Pa rasprodaše banke i mi upadosmo u „dužničko ropstvo“, postadosmo svjetski ovisnici i dužnici i bit će vrlo teško osloboditi se toga stanja, rasprodaše tvrtke koje najviše vrijede (eto u Hrvatskoj primjerice: Plivu, INA-u, Croatia-osiguranje, banke…) jer ti investitori znaju što valja; nisu ludi da bacaju svoj novac u vjetar. Plašimo se da će nam sutra i vode kojima nas je Bog i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini tako obilno obdario prodati, pa ćemo svoju vlastitu vodu za skupe novce kupovati. A ja bih i to jako volio „konzervirati“, conservare, sačuvati za nas i za buduća pokoljenja. A višak toga dara Božjega znamo i mi izvoziti i na tome nešto zaraditi; zašto bi to činio netko drugi.

Progredira, što će reći: raste i napreduje u suvremenom svijetu i terorizam, agresivnost i nasilje; još su nam u sjećanju: Pariz, Turska, Madrid, Sjedinjene Američke Države, Bliski istok, neke afričke zemlje, pa strepimo tko je sljedeći. Agresivnosti je sve više i u našim obiteljima u odnosu prema slabijima: ženama i djeci. A ja, konzervativan kakav jesam, želio bih da je nema ni ovoliko, a kamoli da je bude više.

I mogli bismo još dugo nizati.

Eto zašto sam ja konzervativan, zašto bih htio puno toga sačuvati onakvim kakvo je bilo, poštedjeti od uništavanja. Nije sve što je novo ujedno i dobro. Pogotovo ne ono na što netko samo tako stavi naljepnicu napredna, progresivna. Na neki kiseliš uzaludno je lijepiti etiketu „vrhunsko vino“; kiseliš ostaje kiseliš.

Vrjednote valja očuvati

Ne reče li nešto o tome i naš Gospodin Isus, da nam valja conservare, tj. očuvati, sačuvati, obdržavati Njegove zapovijedi, a temeljna mu je zapovijed ljubavi prema Bogu i prema svakom čovjeku. Sačuvati valja ljubav i vjernost prema dragim nam osobama: prema roditeljima, prema djeci, prema bračnom partneru, prema prijateljima. Ako su svi ti odnosi danas u krizi – a tko će to osporiti? – nije li to zbog toga što ne znamo sačuvati ono što je vrijedno? I Bogu je do toga stalo. Ne tuži li se On toliko puta po prorocima upravo na to što ga je njegov izabrani narod, „ljubljena zaručnica“, iznevjerio, otpao, nije sačuvao s Njime sklopljena saveza? Nevjernost boli čovjeka, ali i samoga Boga.

Ubuduće, ako me tko želi uvrijediti time što mi kaže da sam konzervativan, neka zna da mi time izriče samo najbolju pohvalu jer ja to jesam, i time se ponosim. A da sam otvoren i novim dostignućima, dokaz je i to što vam ovo razmišljanje nisam zabilježio urezivanjem na nekoj pećini, nego lijepo na računalu i poslao uredništvu elektroničkim „golubom pismonošom“. I, ako mi je dopušten jedan savjet, oprez s etiketama „konzervativan“ i „progresivan“ ili bilo kakvim drugima. Ne lijepimo ih na ljude!