Vjernik i patnja


Patnja, osobito teška, zna uzdrmati čovjeka i nerijetko postaviti u pitanje cijeli njegov život. Ljudi se pitaju: čemu patnja, zašto se događa nedužnome ili zašto se događa baš meni, pogotovo ako nisam svjestan nikakve krivnje?

Foto: pixabay

Foto: pixabay

Piše: Anto Orlovac

To može ozbiljno poljuljati i našu vjeru. Zašto je Bog dopušta? Kako to spojiti s Božjom dobrotom?, redaju se pitanja, a odgovora ne nalazimo.

U romanu Louisa de Wohla Tiho svjetlo u koji je autor prelijepo utkao prikaz života sv. Tome Akvinskoga odvija se ovakav razgovor između Tome i viteza Piersa Ruuda o patnji koja je viteza dovela i do sumnje o postojanju Boga. Toma mu na to veli: „Dakle, tvoje pitanje nije bilo ima li Boga, nego zašto postoji patnja. Ali što je patnja? Što je njezin uzrok i koje su joj posljedice? Javlja se onda kad se dijelovi koji pripadaju jedan drugome razdvoje i ne mogu se spojiti. A posljedica je bol. Udarac mača razdvaja stanice koje pripadaju jedna drugoj i javlja se patnja koja uzrokuje bol. Ili kad se rastave dvoje ljudi koji se vole i ne mogu se sastati. Javlja se patnja, i zatim bol. (...) Sjećaš li se zmijinih riječi: 'Jedite i bit ćete kao Bog?' – pojeli smo ... i tim činom pobune odvojili smo se od Boga. Pokidali smo vezu između naravnog i nadnaravnog. To je odvajanje.“ Na vitezovo pitanje zašto se to događa, odgovara Toma: „Sva ljudska patnja dolazi od iskonske patnje ... odvojenosti čovjeka od Boga“ (izd. Verbum, Split, 2013., str. 262-263).

Svjetlo u noći

Na tu temu dolazi i papa Franjo na kraju enciklike Svjetlo vjere. Govoreći o tome, on koristi jednu jasnu usporedbu te piše: „Vjera nije svjetlo koje raspršuje sve naše tmine, nego svjetlo koje vodi naše korake u noći, i to je dovoljno za put. Čovjeku koji trpi Bog ne daje argumente koji sve objašnjavaju, nego daje odgovor u obliku prisutnosti koja prati“ (br. 57).

Doista, – da ostanemo kod slike svjetla u noći koje obasjava naš put – sjetimo se samo svoga iskustva s mrklom noći kad smo imali uza se samo malu bateriju ili možda još onaj starinski fenjer. Nije to bilo svjetlo koje bi obasjavalo svu tamu oko nas, nego samo onu stazu kojom smo išli, ali to nam je bilo dosta da možemo dalje putovati i stići na cilj. I vjera se često uspoređuje upravo s putovanjem, hodočašćem, što valja nekada činiti i po mraku, i ne odustati.

Patnja prethodi velikim stvarima

Božji su ljudi znali lijepim slikama upozoriti na to da je patnja neizbježna, ali da ona za vjernika kršćanina gubi svoju ubojitu snagu, kad se sjetimo da patnja prethodi velikim stvarima. I sam Isus je to divno izrekao slikom trudnice koja u bolima rađa dijete i žalosna je jer je došao čas njezine patnje, ali sve to zaboravi čim novo čedo ugleda ovaj svijet, a ona ga uzme u majčinski zagrljaj. Suvremeni duhovni pisac Wilfrid Stinissen nas podsjeća da „oranje koje naizgled bezobzirno lomi i razbacuje zemlju, ne izgleda tako okrutno ako se zna da ubrzo dolazi žetva“. Uostalom, i Isusova najveća patnja uslijedila je neposredno prije ulaska u puninu slave Božje.

Zapravo, ni vjeru ni patnju ne treba puno tumačiti. Vjeru ne treba dokazivati, nego životom pokazivati, toliko nas puta upozoravaju pape i drugi crkveni ljudi. Kod patnje je slično. Uostalom, ničija patnja ne bi postala manjom kad bismo mu uspjeli vrlo lijepo i stručno protumačiti otkud ona dolazi, zašto se zbiva, pa čak ni kad bi to Bog učinio. Ali kad smo učinili što smo mogli za čovjeka patnika, učinili smo beskrajno više od svih pokušaja tumačenja otkuda mu i za što ta patnja. Pitanje: „Zašto Bože?“ može paralizirati čovjekove snage, pa ono i nije dobro pitanje. Bolje od njega je pitanje: „Što ja sada mogu učiniti da patnja patnika pokraj mene bude manja?“

Božji odgovor

Čovjeku koji pati više od tumačenja i davanja razloga – a tko bi mogao Božje planove tumačiti – zašto se događa neka patnja, treba blizina i razumijevanje drugoga: i čovjeka i Boga. Čovjeku-patniku Bog ne daje tumačenja i odgovore, on je jednostavno s njime, njemu blizak. Pravi kršćani i sveti ljudi to su tako dobro razumjeli. Papa Franjo spominje primjer sv. Franje Asiškoga i gubavca te bl. Majke Terezije i njezinih siromaha u Calcutti i piše: „Približavajući se onima koji pate, oni zacijelo nisu otklonili sve njihove patnje, niti su mogli objasniti sva zla na svijetu“. No, oni su im bili blizu, prihvatili su ih, pomogli su i učinili ono što im je bilo moguće. A to je dosta. Kroz njihovo djelovanje oni su doživjeli Božju ljubav; bio je to Božji odgovor na njihovu patnju.