Hranimo li bolje kućne ljubimce od djece?


Na televiziji često znaju puštati programe u kojoj se govori o prehrani ljudi. U jednoj od takvih emisija netko od sudionika rekao je tada nešto nad čime sam se zamislila: Rekao je da se danas kućni ljubimci hrane bolje od ljudi.

Piše: Danijela Blažeka

Nije mislio time na siromaštvo i glad u svijetu, kako bi svatko isprva pomislio, nego doslovce to što je rekao: Kućni ljubimci danas jedu kvalitetniju hranu od svojih vlasnika. Zvuči nemoguće, a ipak, kad se malo promisli, istina je.

Kako je to moguće...?

Kad se u nekoj obitelji rodi dijete, svi mi koji smo prošli kroz to iskustvo znamo kako izgledaju prvi mjeseci po njegovu dolasku na svijet. Novorođenče se brižno kupa i previja, redovito se ide liječniku na kontrole i preglede. Ako se razboli dobro pazimo koje mu lijekove dajemo, najbolje što manje njih. I više od svega, brižno vodimo računa o tome što dijete jede. Ako je ikako moguće, majka ga doji, a sama pri tom pazi što jede, da ne bi slučajno pojela nešto što bi djetetu moglo naškoditi, ali i da bi mu pružila kroz raznovrsnu i zdravu vlastitu prehranu sve potrebno za zdravlje i rast. Ukoliko ga pak ne može dojiti, brižno bira umjetno mlijeko koje će biti najbolje za njeno dijete te se savjetuje s ljekarnicima i drugim majkama oko izbora.

Kasnije, kad dođe vrijeme i za drugu hranu, pažljivo bira raznovrsno voće od kojeg će samljeti kašicu za dijete (i dati mu je odmah, još svježu), isto tako pažljivo bira koje će mu meso i druge namirnice skuhati za podnevni obrok, savjetuje se s liječnicom oko toga kojim redom uvoditi koju namirnicu i slično.

Prvih godina života djeteta ta se briga nastavlja. Roditelji kojima je stalo do njegova zdravog razvoja vodit će računa o tome da popije dvije šalice mlijeka dnevno (ili pojede neki drugi mliječni proizvod), da redovito jede voće, nastojat će držati pod kontrolom slatkiše i slatke sokove (pogotovo gazirane) i izbjegavati razne masne i slane grickalice.

Ali kako godine odmiču, ispravna prehrana djeteta polako pada u drugi plan, dobrim dijelom i zato što se ni sami roditelji ne hrane puno bolje.

Koka-kola će sve češće zamijeniti šalicu mlijeka, obrok brze hrane pravi ručak, a slatkiši i grickalice voće, iako je zdrava i raznovrsna prehrana temelj zdravlja svakog čovjeka, a ne samo malog djeteta.

Kad razmišljanje o kvaliteti hrane prestane

Na kraju će doći do apsurda koji sam navela na početku ovog teksta: situacije u kojoj se kućni ljubimac hrani bolje (zdravije) od svoga gospodara. A hrani se zdravije zato što njegovu prehranu vlasnik nadzire (jednako kao i onu kod maloga djeteta) i vodi računa o njenim sastojcima i raznolikosti, o važnosti čega redovito sluša od proizvođača te hrane i u raznim emisijama o kućnim ljubimcima. Istovremeno u sebe trpamo ono što nam je slađe (i pri ruci), samo možda naizgled različito, a zapravo uvijek isto i jednolično, bez razmišljanja o vrijednosti toga što jedemo...

A ipak, o tome koliko je važna kvalitetna i raznovrsna prehrana stalno možemo negdje pročitati ili čuti. Mnogi zdravstveni problemi današnjega čovjeka započinju upravo nekvalitetnom prehranom - i razne bolesti, i debljina koja polako postaje sve veći problem. Prema nekim istraživanjima hrana kakvu danas jedemo (premasna, preslatka, preslana, na brzinu pripremljena i s premalo kvalitetnih sastojaka, a k tome i puna konzervansa i drugih umjetnih dodataka te k tome razna gazirana pića i sokovi koji su sve samo ne voćni) može se jednim dijelom smatrati i odgovornom za sve veću agresivnost ljudi općenito, ali pogotovo mladih koji su joj najizloženiji, a za koje je, zbog njihova ubrzanog razvoja i rasta, istovremeno i najgori izbor. Obroci u kojima se djeci u školi nude jogurti i voće ne rješavaju problem, jer ti jogurti i voće uglavnom ostaju na tacnama, nepojedeni, a djeca istovremeno kupuju u obližnjem dućanu ili čak i u samoj školskoj kuhinji peciva i koka-kole. Da bi posegnuli za jogurtom i voćem potrebno je imati razvijenu kulturu prehrane - onu koja se može razviti samo kod kuće. No kako to postići kad razmišljanje o kvalitetnoj prehrani uglavnom prestaje već nakon prvih nekoliko godina života djeteta, kad djetetu primjer ne pružaju vlastiti roditelji koji su najčešće nakon posla samo sretni da mogu nešto, bilo što, "ubaciti" u usta, kad se ručak u svom punom značenju - juha, glavno jelo s prilozima i raznim salatama, desertom - na stolu može još naći eventualno jedino vikendom, i to ukoliko majka taj vikend ne radi...? Kad su mnogima okusi kuhanog povrća i na laganije (zdravije) načine spremljenog mesa ili ribe strani, kraj svih jakih okusa prženog, slanog i masnog na koje su naviknuti?

Obrok nije samo hrana koju jedemo

O vrijednosti ručka "sa žlicom", lonca u kojem se na laganoj vatri dugo krčkalo neko varivo, ne treba puno govoriti – to su mirisi iz kuhinja naših baka. No za takav ručak treba vremena, a to je ono čega ljudi danas sve manje imaju.

Treba vremena za nabavu svježih namirnica i za njihovu pripremu, treba vremena za kuhanje koje, ako želimo da jelo bude kvalitetno pripremljeno, ne može biti na brzinu. Uzeti iz dubokog smrzavanja i spržiti, okrenuti "na naglo" šniclu, krumpir ili riža, tjestenina, tu i tamo juha iz vrećice - to je slika današnjega ručka mnogih obitelji preko radnoga tjedna (i još je dobro ako to izgleda tako). Treba i vremena za obrok - to je ono o čemu se danas sve manje razmišlja. Obrok nije samo hrana koju jedemo, to je i sve ono što ga prati - pripremljen stol, posluživanje, zajednički polagani ručak i razgovor. To je obrok koji ispunjava - i svojim sadržajem i onim što ga okružuje. No to je i obrok koji, po svemu sudeći, pripada jednom vremenu koje je prošlo. Ručak danas majka pripremi kad stigne, a onda stoji i svatko ga za sebe podgrijava te jede najčešće sam i uz TV ili novine, na brzinu. Zato su nam tanjuri nad koje se naginjemo sve puniji hrane - puniji zato što njome ne zadovoljavamo samo fizičku glad za njom nego i glad duše za onim što bi je trebalo okruživati, a što smo izgubili.

Ali puniji su hrane koja je, ako gledamo njene kvalitetne sastojke, zapravo sve praznija.