Zaustavi se, čovječe

Korizma – vrijeme radosti i primanja, a ne tuge i odricanja


Korizma traje šest i pol tjedana ili mjesec i pol dana. A uz korizmu nekako smo naviknuli povezivati misli ozbiljnosti, odricanja, žrtve.

Piše: Anto Orlovac

Ima pušača koji u korizmi neće zapaliti, ima onih koji to vrijeme neće ni primirisati alkohol, pa makar i neko slavlje bilo, puno je onih koji se odriču slatkiša, i tako redom. Korizma nas sjeća na Isusovu patnju za nas, pa je red da se i mi na neki način s njim solidariziramo. U to vrijeme, dakle, ne činimo ono što inače rado činimo, na što smo naviknuli, iako nam je to teško i rado bismo činili kao i uvijek. Kao vjernici uzimamo na sebe te žrtve i odricanja, ali smo ipak sretni kad to prođe i mi se opet možemo vratiti „svome“ načinu života. Čini se da previše naglasak stavljamo na ono što mi činimo, što mi dajemo, čega se mi odričemo. Možda nam ponekad izgleda kao da smo na gubitku. A gubiti nitko ne voli. Zato, svaka čast korizmi, ali bolje je kad ona prođe.

Što primamo u korizmi?

Pri tome zaboravljamo u prvi plan postaviti ono što primamo, i to upravo u korizmi i po njoj. A primamo puno. Ponajprije to je Božji dar poziva na obraćenje, Njegovo opraštanje, Njegovu radost, Njegovu ljubav, jer nas odvraća od smrti i daje nam priliku novoga života, novoga početka. A upravo u to doba Bog nam daje ono najveće: daje nam svoga Sina Isusa kojega u drugo doba crkvene godine radije prihvaćamo. Tako se radujemo Isusovu rođenju, Božiću, i svim onim lijepim običajima i doživljajima povezanim s tim ljupkim blagdanom, radujemo se Isusovu Uskrsnuću, Njegovoj slavi i pobjedi nad smrću, nad grijehom i nad zlom, jer smo svjesni da s Njime i mi pobjeđujemo. I mi se tako uz Isusa „šlepamo“. Tu smo kao u zavjetrini, sigurni i mirni.

Ali kao da nas to ni na što posebno ne obvezuje.

A u korizmi vidimo Isusa u fizičkim i psihičkim patnjama, gorkom trpljenju, bolnom umiranju. A kraj toga normalan čovjek ne može ostati ravnodušan. Pogotovo kad znamo da se to ne događa slučajno, ne zbog nekoga drugoga, nego baš zbog mene. To ne priznati i ne vidjeti značilo bi krajnju bešćutnost i bezdušnost. A ne bismo rado bili bešćutni i bezdušni. Zato i mi na sebe uzimamo različita odricanja.

I u korizmi Bog ima inicijativu

Dobro je u korizmi (i ne samo u korizmi) činiti dobra djela, odreći se ponečega, pomagati potrebite, imazi srca za siromašne, doprinositi žrtve, ne zbog žrtve i odricanja samoga, jer nije to cilj, to je sredstvo. Sredstvo da se čistimo i oplemenjujemo, da se u dobru jačamo. Pri tome ipak ne smijemo smetnuti s uma da to nije glavno i da mi tu nismo prvi aktivni. Bog ima inicijativu, glavno je ono što Bog daje, što smo već primili, a ovo što mi činimo samo je jedan mali uzvrat, znak da smo shvatili dar, pa da i mi želimo drugima uzvratiti uzdarjem. Zato je kršćansko odricanje ne samo kroćenje vlastite sebičnosti nego i prilika da se otvorimo drugomu koji je u većoj potrebi, da vidimo njegovu nevolju i priskočimo mu u pomoć. Upravo je to Bog učinio: vidio je u kakvu smo se nevolju uvalili po grijehu, vidio je da krivnju ne možemo nositi i da si ne možemo sami pomoći, i – pomogao nam je On. Po svome sinu Isusu kojega nam je darovao ili bolje: koji nam se sam darovao. Eto, to je razlog zašto korizma nije, prije svega, vrijeme žalosti i odricanja nego radosti i primanja.

Bila nam ona radosna i spasonosna ove i svake buduće godine!