Obitelj na dlanu

Tema o kojoj se ne govori


Ima tema o kojima je jako teško govoriti. I o kojima se u pravilu ne govori. U anonimnosti interneta svjedočenja i istodobno tugovanje žena koje su pobacile mogu se naći u velikom broju.

Piše: Danijela Blažeka

No, svjedočenja žive djece majki koje su pobacile - svjedočenja brata ili sestre pobačena djeteta: nema. U jednom od svojih najpotresnijih članaka naša poznata katolička blogerica gospođa Nikolina Nakić progovorila je o slučaju svoje majke koja je kao mlada djevojka zatrudnjela i na koju je obitelj napravila pritisak da pobaci. Čudom, zbog sućuti liječnika kojem je došla na pregled i koji se sažalio nad njom te izjavio da je za pobačaj prekasno, rodila se na kraju mala Nikolina. Zbog tog vrlo emotivnog članka žene čiji se život našao ugroženim legalnim pobačajem i koja je ipak ostala živa, rodila se i odrasla u ženu, danas majku četvero djece, gospođa Nakić bila je i tužena od onih kojima svaka riječ izrečena protiv pobačaja smeta, a pogotovo jedan tako emotivan, potresan tekst. Ipak, taj je tekst još samo jedan u mnoštvu svjedočanstava ljudi čiji se život u nekom trenutku našao ugrožen pobačajem, a koji su na kraju ipak ostali živi i rodili se.

Preživjeti smrt

   U rujnu 2008. u zgradi australskog Parlamenta u Melbournu održala je svoj, danas diljem svijeta poznati, govor Gianna Jessen, žena čija je majka odlučila pobaciti sa sedam i pol mjeseci trudnoće. Vrlo je rijetko da dijete preživi okrutnu proceduru pobačaja, no Gianna je rođena tijekom tog postupka živa umjesto da bude mrtva, usmrćena otopinom koja se ubrizgava u utrobu majke upravo s ciljem da usmrti dijete. Rođena je ozlijeđena jer je tijekom postupka pobačaja ostala kratko bez kisika. Dobila je cerebralnu paralizu i trebala je ostati trajno vezana za krevet, ali usvojena je s vremenom u krasnu obitelj uz čiju je pomoć polako prohodala. Trideset i jednu godinu nakon neuspjela nasrtaja na njezin nejaki život, održala je u zgradi Parlamenta u Australiji govor čija snaga steže grlo i nikoga ne može ostaviti suha oka. Preporučujem svakomu tko ga nije pogledao da ga potraži na internetu i pogleda. Ipak, iako iznimno, njezino svjedočanstvo nije jedino. Ljudi koji su preživjeli pokušaj pobačaja i rodili se, često ozlijeđeni, rijetki su, ali postoje, žive i njihova svjedočanstva mogu se pronaći na internetu kao jedna od najtežih osuda tog neljudskog postupka koji je i u Hrvatskoj zakonom dopušten i zaštićen.

Zablude

   Na tom istom internetu mogu se pronaći i mnogobrojna svjedočanstva žena koje su pobacile i koje se gorko kaju zbog toga. Mučno ih je čitati. Neke su na to nagovorili, praktički natjerali članovi obitelji ili otac djeteta iz ovih ili onih razloga, neke su otišle same, prestrašene promjenom koju će dijete unijeti u njihov život. Neke nisu bile ni svjesne u potpunosti toga što čine, zavedene propagandom ljudi koji se zalažu za dopušteni pobačaj i koji niječu ljudskost začetu djetetu, nazivajući ga često „samo nakupinom stanica“, dok za pobačaj koriste eufemizam „čišćenje“, kao da je o čišćenju WC-a riječ, a ne usmrćivanju živog djeteta u utrobi majke. Mnoge žene nakon toga postanu i same gorljive zagovornice pobačaja jer se na taj način odbijaju suočiti sa strahotom onoga što su učinile. Ali mnoge druge prije ili kasnije osvijeste u sebi taj grozni čin, i trpe. To je naša sadašnjost, to je vrijeme u kojem živimo i to su sudbine među kojima se krećemo. Malo koja žena o toj svojoj patnji i osjećaju krivice progovorit će javno, premda i takvih ima dovoljan broj. Ali u anonimnosti interneta njihova se svjedočenja i istodobno tugovanje mogu naći u puno većem broju.

Svjedočanstva kojih nema

   No, jednih svjedočenja nema, a ako ih i ima, vrlo su rijetka: Svjedočenja žive djece majki koje su pobacile - svjedočenja brata ili sestre pobačena djeteta. Mnoga od te djece ni ne znaju da su imala još jednog brata ili sestru čiji je život prekinut i koji nikad nije rođen, i ne mogu govoriti o tome iako žive s posljedicama tog čina u svojoj obitelji. Druga, koja znaju, ne govore o onomu što osjećaju iz obzira prema majci jer svaka riječ o tome osuda je, a koje dijete može osuditi svoju majku…? Zato šute i nastoje ne razmišljati o tome. Još gore: nastoje prihvatiti i opravdati to. Ali povremeno, prije ili kasnije, neki među njima zapitaju se… Što bi bilo da je to pobačeno dijete, taj moj brat ili sestra, ipak rođen…? Kakav bi bio, kako bi izgledao? Bismo li se svađali i voljeli kao i sva druga braća i sestre, bi li mi danas bio dobar prijatelj, osoba koju mogu nazvati i pročavrljati s njom, bi li mi bio rame za plakanje u trenutcima kad mi je bilo teško…? Kako bi moj život izgledao da se rodio? I kakva bi bila moja majka da ga je rodila? Kako bi bilo da je odrastao sa mnom, kao živo, obično dijete, umjesto ovog muka i praznine koji sada stoje na mjestu na kojem je on, pun života, morao stajati? Mnoge žene tuguju, privatno ili javno, zbog djece koju su pobacile, ali malo se, skoro nimalo, ne govori o onomu što osjećaju živa djeca tih žena, ona koja su izgubila brata ili sestru koje nikad nisu dobili priliku upoznati. I koja su u tome izgubila i majku kakvu su trebali imati da pobačaja nije bilo. Ne govori se o njihovoj zbunjenosti, tuzi i šutnji koja im je nametnuta obzirom prema majci. Ne govori se o osjećajima ljutnje prema njoj (ali i ocu), osjećaju krivice zbog te ljutnje prema roditeljima, osjećaju izdanosti… Jer svako je takvo dijete u dubini svoga srca svjesno toga da se i samo, da je situacija bila samo malo drugačija, moglo naći na mjestu pobačena djeteta. Prebolna je to tema. I o njoj se u pravilu ne govori.