Derventa na vratima Bosne


U središnjem dijelu Bosanske Posavine smjestila se općina Derventa, koja je značajnu ulogu imala još i za vrijeme Osmanskog Carstva, otkada se spominje i postojanje župe...

Piše: Josipa Prskalo

Ovaj grad se naslonio na desnu obalu rijeke Ukrine, a obgrljena je Motajicom, Vučjakom i Krnjinom. No, ni taj snažni „zagrljaj“ nije uspio spriječiti da od prijeratnih gotovo 56 500 stanovnika ovdje ostane svega 27 400. A broj Hrvata, koji su nekoć činili 40% stanovnika Dervente, umanjen je za 88% te ih danas nema ni 200. Ove brojke ne ulijevaju nadu jer danas, župa Sv. Juraja mučenika, koju od rujna 2016. vodi vlč. Ivan Kopić, broji svega 154 duše, mahom starije životne dobi.

 

Stradanja i smiraj

Današnja župa utemeljena je 1864., zapravo možemo reći – obnovljena, budući da se pamti i župa koja je postojala 1623., a koja je propala krajem Bečkog rata. Nastala je od dijelova župa Plehan i Koraće. Prva crkva izgrađena je 1882. te dograđena 1885. da bi kao takva opstala do Drugog svjetskog rata kada je porušena. No stradala je ona još nekoliko puta poslije, a najgore u posljednjem ratu kada je minirana. Lijepa je to danas crkva, podignuta u modrenom, minimalističkom stilu na još ljepšem mjestu – u središtu reklo bi se – na derventskom Trgu Oslobođenja, tik uz općinu i kulturni centar, a nedaleko od pravoslavne crkve i džamije. I nijedna od ovih bogomolja ne smeta jedna drugoj niti su kada smetale. Smetale su „ljudima“ koji gaje određene „velikonacionalističke“ ideje koje su davno, na sve tri strane, među normalnim pukom pale u zaborav i na spomen kojih se ti isti stide.

Vlč. Ivan nam je, vozeći se do Begluka k jednom župljaninu, pokazujući neke od važnijih institucija, spomenuo i da je tijekom posljednjeg rata ovaj grad bio najrazrušenije mjesto poslije Vukovara. „Ovo je sada još i dobro – obnovljeno je dosta, kako je bilo“, nadovezao se župnik Kopić napominjući kako se veliki dio crkvenog zemljišta nalazi uz Ukrinu, no nije vraćen.

Na području župe postoji i Napretkov dom, a u derventskoj vojarni nazočno je 100-tinjak vojnika hrvatske komponente koji su, kako župnik veli, „ostavljeni od sviju te nemaju ni vojnog kapelana koji bi ih obilazio“.

Bosanski inat

Kada samo najzad stigli na imanje župljanina Ilije Dankića (61) u Beglucima, koji nas je domaćinski ugostio i odmah „s vrata upozorio“ kako je ovo jedno od najljepših mjesta na svijetu naglašavajući uz osmijeh da je objektivan – razumjeli smo ga. Oaza je to gdje tišinu prekida pjev ptica, pokoji zrikavac i graja Ilijinih unuka Veronike (7) i Marka (5) te odakle se „pruža pogled od Zagreba do Beograda, a malo i do Sarajeva“, dodao je Ilija govoreći kako je kuću zapravo kupio od svog oca jer nije želio da ju kupi netko drugi.

Ilija je vlasnik Autocentra Dankić u Slavonskom Brodu, kamo svakodnevno odlazi na posao iz Begluka gdje živi sa suprugom Verom s kojom ima dvije kćerke nastanjene također u Brodu. „Vratio sam se prije 10 godina i radit ću dok živim, iako imam 41 godinu radnog staža i mogao bih 'komotno' u mirovinu. Kao i mnogobrojni ovdašnji žitelji i ja sam imao težak život jer je u Bosni jako teško živjeti, ali najljepše, jer smo mi jedni s drugima uvijek imali dobre odnose bez obzira na vjeru i nacionalnost i to smo bolje iskorištavali“, otkrio nam je Ilija.

Šačica derventskih vjernika

Nakon Begluka vratili smo se u Derventu i zaustavili se u župnoj crkvi Sv. Juraja. Odmah pri ulasku svojom veličinom, ali i istinskom ljepotom, zaokupila nas je oltarna slika koja je i sama uz postaje križnoga puta i sve ostale sakralne predmete dar vjernika-kumova koji su svojim prilozima u najvećoj mjeri i ponovno izgradili derventsku ljepoticu. Jedino što je sačuvano otprije je krstionica koju je onomad darovao prvi vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler.

Valja spomenuti da je upravo u kripti derventske crkve, gdje se danas održavaju sva župna okupljana, na Jurjevo 1997. kamenjem napadnut vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, svećenici i narod koji su se okupili na misi, a spasili su ih pripadnici SFOR-a. Kardinalov automobil koji je bio na parkingu je prevrnut. Župnik je dodao kako je zapravo najgore bilo kada je kardinal izbavljen, jer je narod ostao u panici...

„Milosrdne Samarijanke“

U Derventi djeluju i sestre milosrdnice Sv. Vinka Paulskog koje zajedno sa župnikom vode brigu o starim i nemoćnim osobama. One su nam također rado otvorile svoja vrata i kratko porazgovarale s nama. Iako ih je samo dvije – s. Zorislava i s. Augustina – u kući ne manjka redovničke karizme. Tako nam je s. Zorislava ispričala kako njihova Družba ovdje djeluje od 1872.

Spomenimo i to da su i sestre Kćeri Božje ljubavi ovdje bile nazočne od 1961. do 1992. kada je njihov samostan srušen.

Izgubiti zavičaj

Kod sestara se zadesio i Dervenćanin, umirovljeni brigadni general, poduzetnik Mato Bilonjić, trenutno nastanjen u Novoj Gradiški. S njim smo se kratko dotaknuli aktualnog stanja općine Derventa s posebnim osvrtom na hrvatski narod. On je posebno istaknuo kako onaj tko ne zna što znači izgubiti zavičaj ni ne zna zapravo što je zavičaj. „Ja sam situiran, ali moje bogatstvo mi ništa ne vrijedi koliko mi vrijedi moja Derventa“, kazao je Bilonjić.

A mi kao zaključak možemo jedino reći sljedeće: unositi razor u razoreno je besmisleno i bolno, ali graditi mostove – kako duhovne tako i materijalne, nužno je i očekuje se od svih ljudi dobre volje bez obzira komu upućivali svoje molitve. Derventa nije beznađe nego nova nada zaogrnuta plaštem svog zaštitnika Sv. Juraja.