Putopis

Kroz Toskanu do Siene – grada na gori


Toliko puta opjevana, spominjana u glazbenim, literarnim, filmskim i drugim remek djelima, bogata poviješću, kulturom, dobrom hranom i vinom... Jednom riječju, Toskana.

Piše: mr. sc. Siniša Jozić

U nekim dijelovima i nestvarno lijepa. Ljepša je od svih fotografija koje pokušavaju dočarati uređena polja i beskrajne predjele poljâ suncokreta, maslinika, vinograda ili oaza mediteranskog raslinja. U njoj se, poput biblijskoga „grada na gori“ smjestila Siena.

U ovoj čarobnoj talijanskoj pokrajini – spoju mediteranskog plavetnila i zelene unutrašnjosti, izvoru nepresušne inspiracije velikih imena koja su ovdje rođena, živjela ili stvarala: Boccacccio, Dante Alighieri, Michelangelo, Galileo Galilei, Botticelli, obitelj Medici – ponijet će vas mirisi, okusi, sunce i toplina. Ima tu nešto sanjarsko, romantično, umjetničko, slobodno i respektabilno: kad se susretnete s tolikim spomenicima, svjedocima drevne povijesti, jednostavno osjećate poštovanje prema mjestu i ljudima.

Znamenitosti na svakom koraku

Toskanci su očito svjesni blaga koje ih okružuje te u skladu s tim i iznimno ponosni na svoje naslijeđe, zato se jako trude sačuvati ga, prezentirati, ali i zaraditi na njemu. Vozeći se kroz Toskanu, oduševit će vas pejzaž, brežuljci ispunjeni vinogradima i starim kućama u tipičnom stilu. Središta gradova su u potpunosti podređena turistima i sve ukazuje na promišljanje detalja, ali nigdje nema poniznosti. Ljubazno i uljudno, ali po pravilima! Neovisno je li riječ o Arezzu, Pisi, Lucci, Firenzi, Sieni ili pak malenom San Gimignanu (poznat po Muzeju mučenja), pravila su jasna, prvenstveno zato jer ih se sami Toskanci pridržavaju i svojim primjerom ne ostavljaju puno mjesta pitanjima. Dovoljno je spomenuti kako spomenuta pokrajina ima čak šest UNESCO-vih upisa na Popisu svjetske kulturne baštine koji obuhvaćaju desetke znamenitosti, što najbolje svjedoči o njezinoj veličanstvenosti.

Smijemo se pitati: Koji je razlog da je baš na ovom prostoru iznikla, a poslije i sačuvana vrijedna kulturna baština? Pojednostavnjeno rečeno – bez obzira na njezin višestoljetni nastanak i arhitekturu različitih stilova – odgovor se krije u činjenici zato što su se gradovi Toskane kroz minula stoljeća borili za prestiž. Kako međusobno, tako i unutar sebe. U skladu s tim nastala je izreka: „Kada Siena plače, Firenca se smije!“ S druge strane možemo „zahvaliti” ambiciji obitelji Medici, jedne od najvećih mecena, osvajača i grabljivaca umjetnina, ne samo u Italiji 16. stoljeća, već i u čitavoj Europi. Ali, oni se toga baš nešto i ne srame. Prihvaćaju to kao dio svoje povijesti koja je imala svijetle i tamne trenutke, epizode i periode.

Crvena Siena

Sat vremena udaljenosti od Firence i eto nas u Sieni. Prava suprotnost raskošnoj renesansnoj Firenci… Pri prvom pogledu na grad uočavamo njegovu posebnost i različitost od ostalih toskanskih mjesta. Naime, Siena je doista crvene boje, građena od crvene opeke, dobro očuvane kroz stoljeća, preko koje se dobiva dojam povratka u neko prošlo vrijeme: dugi gradski bedemi opasuju tijesno zbijene kuće i uske ulice, zidovi od opeke s kojih se ponegdje ljušti žbuka, stari crjepovi na krovovima, a iznad njih tornjevi palača i crkva; reljefi i kipovi svetaca, male kapelice, križevi…

Smjestila se na tri brda te izgleda kao da je netaknuta još od srednjovjekovnih vremena. Godine 1348. godine poharala ju je kuga i otada je Siena veliki muzej na otvorenom. Ovo je rodni grad nekoliko vladarâ i papâ, ali je svojevremeno i naš Marin Držić studirao ovdje. Zanimljivo je istaknuti najstariju banku na svijetu osnovanu davne 1472. godine, koja i danas uspješno posluje po cijeloj Italiji, a čije je sjedište u Palazzo Salimbeni.

Na sjecištu triju brda nalazi se Piazza del Campo, središnji trg u obliku polumjeseca ili školjke, jedan od najljepših u Europi. Sjedište je javnog života Siene otkad je 1100. godine sagrađen povrh rimskog Foruma. Srednjovjekovna gradska vijećnica – Palazzo Pubblico dio je trga i svakako je vrijedna pozornosti jer je raskošno uređena umjetninama koje su ovdje još od 14. stoljeća. Tu je i toranj (Torre del Mangia), izgrađen u istom razdoblju kako bi nadvisio „susjeda“ u Firenci. 
 

Utrke konja na trgu

Središnji gradski trg, osim što je bio mjesto okupljanja te susreta, u prošlosti je bio poprište brojnih igara, borbenih nadmetanja, a u 16. stoljeću čak i borbe bikova. Danas, dva puta godišnje (2. srpnja i 16. kolovoza), unatoč velikoj vrućini i gužvi, održavaju se utrke konja, tzv. Palio di Siena.

Najvišu točku grada zauzima jedan od najljepših talijanskih sakralnih objekata iz razdoblja gotike: katedrala Marijinog Uznesenja – Il Duomo. Smještena u pravcu sjever-jug, počela je nicati iz zemlje krajem 12. stoljeća, a svoju današnju veličinu dosegnula je u 14. stoljeću. Pokušate li ju cijelu smjestiti u objektiv svog fotoaparata ili mobitela, to vam neće uspjeti koliko god se trudili. Zato radije u miru uživajte u pogledu na njezino raskošno pročelje, a zatim krenite u istraživanje unutrašnjosti koja krije veliko umjetničko bogatstvo. Neke od osebujnosti katedrale su: propovjedaonica te mramorni pod, ukrašen s pedeset i šest polja na kojima su prikazani različiti povijesni i biblijski događaji. Masivni stupovi kao i zidovi, građeni su od redova crnog i bijelog mramora, pa njihov zebrasti izgled stvara neobični ugođaj. Međutim, izgleda da gradski oci u srednjem vijeku nisu dijelili naše današnje ushićenje, nego su željeli imati još grandioznije zdanje, još veće od svojih takmaca u Pisi i Firenci. Ovaj megalomanski pothvat zaustavila je, nakon devet godina, „crna smrt“, pa su stoga radovi napušteni. Dio tih zidova još i danas sablasno strši u zrak kao spomen na neostvarenu želju o posjedovanju najljepše i najveće katedrale u Italiji.

U sklopu nje nalazi se Krstionica sv. Ivana te Knjižnica Piccolomini, čiji su strop i zidovi oslikani freskama živih boja koje je naslikao renesansni slikar Pinturicchio, kao svoje posljednje veliko djelo.

Vino i regija Chianti

I dok se razgledava pročelja palačâ, te uspinje s brijega na brijeg, može se primijetiti na križanjima uličica – koje su toliko uske da ih sunce nikada ne stigne obasjati – pomalo iznad, na kamenim pločama uklesane stihove iz Danteove Božanstvene komedije, čijom je zaslugom nastao talijanski književni jezik, odnosno rođena talijanska književnost.

Putovati Toskanom, a ne primijetiti „crnog pijetla“ bilo bi vrlo neobično, jer on predstavlja sinonim: Chianti Classico, vrhunskog vina koje se proizvodi samo u regiji Chianti. Regija je smještena između Firence na sjeveru i Siene na jugu, te pokriva područje od 70 000 ha. Da biste posjetili proizvođače vina, potrebno je najaviti se. Za razliku od Francuza, Talijani naplaćuju degustaciju, od 3 do 20 eura po osobi, ovisno o broju vina koje degustirate.

Stoga dojam Toskane i Siene sigurno neće biti potpun ako ne popijete čašu ili dvije  Chiantia, koje će, uz ovaj prekrasni „labirint od crvene opeke” i okolicu, doživljaj učiniti potpunim i sigurno ćete se poželjeti vratiti.

Sv. Katarina Sijenska (1347. – 1380.)

Žena koja je u svom kratkom zemaljskom, a velikom duhovnom životu, nosila sve muke i probleme srednjovjekovne Crkve u Sieni i šire jest: Sv. Katarina. Pripadnica trećeg dominikanskog reda nije ostala samo kod duhovne pomoći Crkvi, već se dala i u akciju. Molitvom i konkretnim djelima učvršćivala je mir i slogu među građanima Toskane. Činila je to u vrlo teškom razdoblju crkvene povijesti, u 14. stoljeću kad su pape stolovale u Avignonu te bili pod utjecajem francuskih kraljeva, što je rodilo mnogim neželjenim posljedicama. Katarina nije bila učena i nije znala pisati, ali svoja je pisma – od kojih je sačuvano njih 380 – diktirala trojici tajnika. Brzo. Jasno. Bez odmora. Pisma je slala moćnicima svoga vremena, ali i svojoj majci. Zatim: nesavjesnim političarima, sestrama trećeg reda i ljudima svih staleža i poziva. To su strastvena, svrsishodna, neustrašiva pisma – savjest njezina vremena. Nije poučavala, nego je zahtijevala.

Uz Tereziju Avilsku, prva je žena proglašena naučiteljicom Crkve. Umrla je u Rimu, a budući da su stanovnici Siene bili ponosni i ljubomorni na svoju sugrađanku, htjeli su je „imati“ kod sebe te častiti u svojem gradu. Tako je i Sv. Katarina doživjela nesretno i nespretno „trgovanje“! Naime, četiri godine poslije njezine smrti – da bi se udovoljilo želji njezinih sugrađana – Rajmund od Kapue donosi njezinu glavu u Sienu, koja se sve do danas čuva u crkvi sv. Dominika, dok ostatak relikvija počiva u crkvi Santa Maria sopra Minerva (kod Panteona) u Rimu. Italija Sv. Katarinu Sijensku, uz Sv. Franju Asiškoga, štuje kao svoju prvotnu zaštitnicu, a Europa kao svoju suzaštitnicu.