Borovica

Od golgote do nebeskih širina


Nekoć je bujala životom, a 1993. doživjela je progon i potpuno razaranje. No, nakon golgote ponovno je uskrsnula – živom i vjerom drži je mala, ali duhom snažna zajednica župe Borovica.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Smještena je povrh svojeg prvog susjeda – kraljevskog grada Bobovca i na padinama Zorkovice, Javorja i Lipničkog brda, župa Borovica utemeljena je 1922. odvajanjem pojedinih naselja od, oko 15 km udaljene Kraljeve Sutjeske i posvećena Preobraženju Gospodinovu. Iz Vareša se do njezina središta u Gornjoj Borovici putuje 18 km, a upravo tom trasom, prvo otprije nam poznatim lokalnim cestama pa onda neizvjesnim snježnim planinskim putovima, nakon dvosatne vožnje iz Sarajeva, prošle godine stigli smo u kraj od davnina čuven po prirodnim bogatstvima i žiteljima uvijek spremnima srdačno primiti putnike namjernike.

Tragična 1993.

Među obzorima koje njegovi stanovnici običavaju s ponosom nazvati i „ljetnikovac bosanskih kraljeva“, naša priča o trenutačno jednoj od ljudstvom najmalobrojnijih administrativnih jedinica Vrhbosanske nadbiskupije započinje na temeljima prve župne crkve posvećene 1926., obnovljene 1959., a do temelja srušene 1993. Tu su nesretnu ratnu godinu Borovičani upamtili po evakuaciji cjelokupnog življa 30. listopada 1993., pogibiji onih koji su tada ostali u selu i uništenim materijalnim dobrima.

„Borovica je 1993. doživjela tragediju. Armija BiH zeničkoga korpusa ušla je u selo. Ubijeno je 18 ljudi i sve je porušeno i popaljeno – 350 kuća, župna crkva i župni dvor. Jednom sam pogledao DVD snimljen poslije rata. Oči su mi bile pune suza… Borovica je 1991. imala 1 511 duša i bilo ih je još 2 000 – 3 000 diljem svijeta (od Zagreba i Beča pa nadalje do Australije). Redovito su pohodili svoja ognjišta. I 1993. ognjišta više nije bilo“, sadašnji župnik vlč. Ivan Butum prisjetio se kalvarije na koju podsjeća i spomenik poginulima u Donjoj Borovici, na kojem su ispisana i imena nestalih za kojima se još uvijek traga.
 


Ni ptice nisu pjevale

Župa je pet godina od vremena progona bila pusta i napuštena. No, ljubav njezina puka prema rodnoj grudi, tradiciji predaka i čistoj prirodi bila je jača od svake rane. Svojim su se stoljetnim ognjištima počeli vraćati 1998. „Župa je oživjela ustrajnim povratkom, govorenjem i radom tadašnjeg župnika don Mate Majića, ali i zahvaljujući Terezi Fender, dobročiniteljici iz Njemačke, koja je ostavštinu svojega muža uložila u vareški kraj i ovu župu. Tako danas imamo 50-ak župljana koji ovdje žive, boreći se za ono što je njihovo…“, istaknuo je župnik, upoznavši nas s prvim povratnikom i promotorom povratka Grgom Vukančićem.

On se prisjetio kako je povratak krenuo na inicijativu pokojnog Stjepana Kušana, tadašnjeg isusovačkog provincijala i direktora Isusovačke službe za izbjeglice (Jesuit Refugee Service – JRS) za Hrvatsku i Balkan, koji se kao isusovac osjećao dužnim pomoći poslijeratnom oživljavanju Borovice gdje su isusovci ostavili snažan pečat dok su tu župnikovali od 1950. do 1989.

„Prvo su zahvaljujući JRS-u osposobljene četiri kuće i povratak je krenuo od kuća Stjepe Pavlovića, Ede Marića, Stjepe Kostića i moje. Kad smo došli ovdje, niti je bilo cvrkuta ptica, ni žive duše, sve je bilo zaraslo u korov, pa smo prvo morali očistiti prostor oko kuća i u njima da tu možemo obitavati. Prvi su dani bili teški, ali uspjela se dovesti struja i put učiniti prohodnim. Kasnije su se u izgradnju kuća uključili CRS i druge organizacije, pa smo obnovili oko 140 kuća, a bilo je i obnova i u vlastitoj režiji. Sad nas ima koliko nas ima. Nekada nije bitan broj, važno je da je župa živa i da župnik na svoj način skupa s nama pokušava održava održati župu aktivnom, da se ne ugasi“, prenio nam je Grgo koji sada u kao predsjednik mjesne zajednice, umirovljenik HVO-a i bivši uposlenik Energoinvesta u Donjoj Borovici živi s obitelji. Uživa radeći oko uzgoja životinja i povrća na svojem seoskom imanju, a zaslužan je i za gradnju svih križeva krajputaša u župi, ograde oko župne crkve, kapelice u Donjoj Borovici i još mnogo toga.

Plemeniti opraštaju

U Borovici upoznasmo još vrijednih i radišnih ljudi. Među njima je i Nikola Šimić koji je s obitelji nastanjen u Varešu, gdje je poznat kaoopćinski vijećnik i privatni poduzetnik.

„Teško je vidjeti sve svoje srušeno i spaljeno i ostati ravnodušan i miran. Mi sebi nismo mogli dozvoliti da negdje živimo u luksuzu, a da je ono što su otac i djed stjecali netko pomnožio s nulom i rekao da tu nema ničega. Kad smo bili 1996. na mladoj misi patera Blaženka Nikolića, odlučili smo vratiti se. Nismo se pokajali jer jedna stara izreka kaže: 'Gdje god se diše, tu se živi.' Nije bilo lako i jednostavno, ali kad čovjek ima viziju, sve je lako“, rekao je naš sugovornik prisjetivši se kako je u početku u selu bilo oko 125 stalnih stanovnika, ali vrijeme je učinilo svoje – stari su umrli, a mlađi otišli. No, opet se rado okupe u zavičaju – pogotovo za patron koji je prošle godine proslavilo 800 duša.

Župnik se nadovezao kako su njegovi župljani plemeniti i veliki vjernici – nisu zaboravili svoje ratne žrtve, a u duhu katoličanstva oprostili su onima koji su im nanijeli zlo, baš poput svojeg trpećeg Uzora na križu.

Darovi srca

Građena je od 2001. do 2011. prema obrisima svoje prethodnice, za župnikovanja vlč. Perice Majića, a njezin je zvonik s križem simbolično dodirnuo nebo na nadnevak evakuacije iz 1993. kao još jedan znak da ljubav može pokoriti svako zlo. Privrženost Borovičana Bogu i zavičaju potvrđuje i crkvena unutrašnjost. Župnik je najponosniji na njihov dar – oltar s moćima Sv. Niklausa von Flüea.

Obišli smo i selo – borovičku etno kuću s apartmanima za boravak i odmor iseljenih Borovičana i turista, lovački dom, lokalne trgovine, lijepo uređene kuće sa stalnim ili povremenim stanovnicima, ali i ruševna zdanja, poput kuća i nekadašnjeg doma kulture, pored kojeg je obližnji plato, mjesto gdje se nekoć nalazila škola otvorena 1926. Prema riječima naših sugovornika, Borovica može imati perspektivu ako profunkcioniraju vareške firme u kojima je većina žitelja radila prije rata, a potrebna joj je i mlađa radna snaga.

 „Sve što oko vidi bilo je sve očešljano i obrađeno ručno, a danas to nema tko raditi – malo se kosi i zapali da bude uredno. Tu je i plato Sokoline gdje imaš osjećaj da si u Alpama. Nekoć je tu živjelo 150 ljudi“, Nikola nam pokazuje zadivljujuće prizore prirode koja i danas nudi neiscrpne potencijale za razvoj u tom kraju tradicionalnog poljodjelstva i stočarstva, kao i drvne industrije te turizma.

„Borovička dijaspora je svijetli primjer dijaspore u BiH. Ljudi su se organizirali u Zavičajnu zajednicu Borovičana sa sjedištem u Zagrebu, gdje ih najviše i živi (oko 1 500), a jedna je velika skupina nastanjena i u Beču (oko 600)“, doznali smo od mještana koji hvale velikodušnost i darežljivost iseljenih susjeda, svim srcem vezanih za zavičaj čije divote svojom inspiracijom uhvate i brojni umjetnici.

Kako bismo razgledali njihova djela, uputili smo se i u kapelicu pastoralnog centra napravljenog 1970-ih uz župnu kuću. Taj je prostor prije rata bio vjeronaučna dvorana za 100-tinjak djece, za vrijeme gradnje nove crkve preuređen je u kapelu za bogoslužja, a posljednjih je godina svojevrsna galerija djela nastalih na likovnoj koloniji Umjetnost u šumi zaboravljenog kraljevstva. Glavni 'krivac' za tu manifestaciju je domaći sin umjetnik Stjepan Šimić Pepi koji ju je pokrenuo sa svojim prijateljima iz BiH, Hrvatske, Slovenije, Austrije i Bugarske.

Vratila se Gospa

Među ostvarenjima likovnjaka stoji stari drveni kip Gospe koji svjedoči snažnu vezu Borovičana s Majkom Božjom. Bio je nekoć u staroj crkvi pred Gospinom oltarom. Nestao je u ratnom uništenju crkve, a pojavio se neočekivano prije 17 godina. „Don Mato Majić je slavio imendan i okupilo se mnoštvo svećenika. Igrali su nogomet, netko je napucao loptu i ona je otišla prema mjestu gdje je bila stara crkva. Vlč. Luka Kesedžić je otišao po nju. Vratio se noseći Gospin kip. Tada su emocije proradile kod svih nas koji smo pred tim kipom klečali i Boga molili. Mještani nisu mogli vjerovati da je kip preživio strahote koje je pregrmjela crkva. I onda ga je don Mato dao restaurirati i on će sigurno naći mjesto u našoj novoj crkvi. Za nas je velika stvar da smo pronašli našu Gospu bačenu iz stare crkve u šumu i koja je namjesto svih Borovičana preživjela strahote i rušenja crkve i sela“, prisjetio se Nikola, a Grgo nam je ispričao još jednu zgodu vezanu tradicionalnu borovičku pobožnost – put križa od središta Donje Borovice (s točke nedaleko od drevnog groblja s kapelicom posvećenom Sv. Anti i lipom starom gotovo četiri stoljeća) do župne crkve u Gornjoj Borovici.

Za križem do Isusa

„Prvi križni put obavili smo 1999. kad se don Mato Majić vratio u Borovicu. Tada nije bilo postaja, nego smo išli pješke s ekipom dobročinitelja iz Njemačke – među njima su bili Terezija Fender i Mijo Vidović, glavni posrednik njihova dolaska u Borovicu.I put je naporan… Zahvalni smo Stanku Nikoliću, financijeru gradnje postaja, a on je ujedno i kum naše crkve.U korizmi je svakoga petka bio put križa u crkvi gdje su čitanja imali mladi Borovičani, a poslije rata obavljamo istu pobožnost u crkvi petkom i nedjeljom u kapelici u Donjoj Borovici. Kad idemo odavde na Veliki petak, tu se okupimo u 13:00 i pješačimo moleći se na svakoj postaji. I pohvalno je da se uključi svatko tko može ići svojim nogama – ljudi se tada žele žrtvovati iako je za starije taj uspon jako težak“, opisao je Grgo napomenuvši kako su korizmi u Borovici svojstveni još neki običaji – pošto je u tom kraju bilo problema s međama, ljudi su se tijekom tog vremena izmirivali kao bi dostojno dočekali najveći kršćanski blagdan.

I ove će godine župljani pobožno i s radošću koračati prema Uskrsu kada će se približiti Bogu, osjetiti radost susreta s bližima i daljima, uživati u bogatstvu svojega zavičaja.