Prača i Sjetlina – katolička baština koja i danas opominje


Dva nevelika mjesta u jugoistočnoj Bosni – Prača i Sjetlina – široj javnosti danas uglavnom manje poznata, u našoj su starijoj i novijoj, crkvenoj i nacionalnoj povijesti imala iznimno značajnu ulogu, te stoga i danas zaslužuju posebnu pozornost.

Piše: Anton Šarac

Premda ovdašnja priroda svojom ljepotom snažno privlači pozornost, prolazeći ovim krajem ne možemo, a da ne vidimo ostatke slavnoga vremena, još uvijek dobro vidljiva u kamenim spomenicima ili o njemu čujemo u razgovoru sa starijim mještanima. Vozeći se iz pravca Goražda prema Prači, uživamo gledajući kako uspjenušana rijeka Prača preskače preko visokih stijena. A izlaskom iz tih klisura pred nama se, poput kakva gradića, ukaže Prača. Neveliko je to mjesto, ali bogato poviješću. Onda Podgrab sa Sjetlinom, a uz put velika sjetlinska željeznička postaja, izgrađena u alpskome stilu, građena za vremena kada je ovdje bilo puno više stanovnika i kada se puno više prometovalo. Ona i danas pamti i prolaznike podsjeća na ne tako davna, ali zlatna vremena. Dok je Prača vrlo staro naselje s bogatom prošlošću, Sjetlina je relativno nova varošica, nastala prije tek nešto više od 130 godina.

Sjedište dubrovačke kolonije

Prača je do sada najstarije poznato mjesto u predjelima istočne Bosne. U povelji hrvatsko-ugarskoga kralja Bele IV., kojom je 20. srpnja 1244. potvrdio Bosanskoj biskupiji zemljišne posjede koje joj je darovao ban Matej Ninoslav, naveden je i posjed zvani Biskupina (in comitatu Berez Pracha Byscupina), koji jedni istraživači smještaju u Borač, drugi u Vrhpraču. No, podatak je iznimno važan jer svjedoči da je bosanski biskup, u posljednjim godinama svoga stolovanja u Bosni, imao zemljišni posjed na širem području Prače. Također, u dubrovačkoj se građi Prača prvi put spominje 1361. godine, dok pravo značenje ovoga mjesta dolazi do izražaja u odluci dubrovačke vlade od 12. kolovoza 1380. kada je, zajedno s još tri druga mjesta u unutrašnjosti Balkana, istaknuta kao najpoznatiji trg onoga vremena, gdje se dubrovački trgovci najduže zadržavaju. A kao jedno od glavnih trgovačkih mjesta u Bosni, Prača je bila i sjedište dubrovačke trgovačke kolonije. Okružena brojnim nekropolama stećaka, u njezinoj blizini nalaze se i ostatci srednjovjekovnoga grada Pavlovca, koji je podigao Pavao Radenović, jedan od najmoćnijih plemića u Bosni sa svršetka 14. i početka 15. stoljeća. Taj je utvrđeni grad, kada ga je 11. svibnja 1423. posjetilo dubrovačko izaslanstvo, zabilježen kao „sotto Novi iz Praza“. Međutim, premda se već u prvim desetljećima 15. stoljeća razvila u jedan od najnaprednijih trgova bosanske države, već u drugoj polovici 16. stoljeća značenje Prače potpuno opada. Takvo je stanje potrajalo sljedeća tri stoljeća.

Tvrtka Feltrinelli oživila kraj

No, uspostavom austrougarske uprave u BiH, do tada više stoljeća uspavanu Praču „razbudila“ je izgradnja tzv. istočne pruge, odnosno željeznice, ponajprije za potrebe drvne industrije u ovom kraju bogatu šumom. Osim što je „razbila“ šumsku tišinu, velikim kompleksom zgrada, građenim za potrebe tvornica za eksploataciju i preradu drveta, željeznica je unijela novi život i u ovo mjesto. Bogatstvo šume na prostoru istočne Bosne, koje je pogodovalo razvoju ove industrije, dovelo je i talijansku katoličku obitelj Feltrinelli u ove krajeve, koja u Sjetlini/Podgrabu 1911./1912. godine otvara veliku pilanu. Kako je razvoj drvoprerađivačke industrije uvjetovao i izgradnju uskotračne željezničke pruge od Sarajeva do istočne granice, tako je i kompanija Feltrinelli, nadovezujući se na „istočnu prugu“, za prijevoz drvne građe do pilane u Podgrabu izgradila vlastitu prugu. Sve to govori u prilog snazi ove, tada velike i moderne, drvne industrije, na čijem je čelu bio Giuseppe Feltrinelli iz Milana, koja je od Sjetline načinila jedno od glavnih mjesta šumske industrije u Bosni i Hercegovini. Istodobno, ova je kompanija, po svojoj veličini, a prema pisanju ondašnjega tiska, bila jedinstvena ne samo u tadašnjoj državi, nego i u cijeloj Europi.

Život katolika između dva rata

Razvoj drvne industrije, zahvaljujući tvrtki Feltrinelli, pridonio je i razvoju kulturalne djelatnosti ne samo u Sjetlini, nego i na širem području. Naime, uz vrlo modernu industriju, u Sjetlini je izgrađeno veliko naselje za radničke obitelji i službenike. Tako je u ovome mjestu od prvih godina prošloga stoljeća do početka Drugoga svjetskog rata živjelo oko 150 katoličkih obitelji i mnoštvo katolika-samaca, odnosno službenika. Među tim je katolicima najviše bilo Talijana, potom Hrvata i Slovenaca. Zahvaljujući ponajprije vlasniku sjetlinske kompanije Giuseppeu Feltrinelliju i njegovim najbližim suradnicima Antonu Karolyu, generalnom direktoru ove tvrtke, kao i Jerhardtu Pankratzu i Massimu Malacarneu, glavnim inženjerima u ovom kolosalnom poduzeću, a uz to „dobrim i uzornim katolicima“, Sjetlina se razvila u pravi mali grad kojemu su zavidjela i mnogo značajnija mjesta u BiH.

Prema Šematizmu Vrhbosanske nadbiskupije iz 1932., u mjestu Sjetlina/Podgrab živjela su 364 katolika, a u isto vrijeme u Prači 92 katolika. A to je mjesto, tada službeno Donja Prača, koje je pripadalo župi Goražde, Katoličkoj Crkvi dalo i jedno duhovno zvanje: tu je 18. lipnja 1911. rođen vrhbosanski svećenik don Ivan Trobentar (1911. – 1977.). A o statistikama i životu katoličkih obitelji u tim vremenima govori i broj katoličke djece u ovdašnjim školama. Naime, prema izvješću župnika, krajem 20-ih godina prošloga stoljeća osnovnu je školu u Sjetlini pohađalo 25 katoličke djece, a u Prači četvero. Župnik bi iz Goražda, u kojem je do jeseni 1921. i preseljenja u Višegrad bilo sjedište župe, nastojao redovito pohađati ovdašnje katolike. Misna bi slavlja slavio u prilagođenu bogoslužnom prostoru u mjesnoj školskoj zgradi u Prači, dok je u Sjetlini misa slavljena u prostoriji tvrtke Feltrinelli. A upravo je u Prači 21. svibnja 1921., uoči početka sv. mise i obreda vjenčanja dvoje katolika iz ovoga mjesta, iznenada preminuo tadašnji župnik vlč. Josip Matišić (1876. – 1921.).

Sjedište župe privremeno u Sjetlini

Zbog sve većega broja katolika u Sjetlini i Prači, krajem studenoga 1925. višegradski je župnik vlč. Ivan Ljubomir Roje (1898. – 1945.) zatražio od Nadbiskupskoga ordinarijata u Sarajevu dopuštenje za preseljenje sjedišta župe iz Višegrada u Sjetlinu. Kao razlog za to naveo je, između ostaloga, što „u samoj Sjetlini živi 150 katoličkih obitelji, a u najbližim šumama, uz tamošnje manje pilane, još toliko“ te da je stoga u tom dijelu župe i najpotrebniji kao župnik. Želju za premještanjem sjedišta župe u Sjetlinu iskazala je i tvrtka Feltrinelli, svi njezini radnici, mjesni činovnici i okolno katoličko seosko stanovništvo. Uz to, iz tvrtke Feltrinelli obećali su da će darovati zemljište i drvnu građu za podizanje crkve i župnoga stana. Ordinarijat je stoga već 11. prosinca iste godine prihvatio razloge za prenošenje sjedišta župe, naglasivši da se odmah poradi na izgradnji katoličke crkve u Sjetlini.

Tako je od 1. siječnja do 25. studenoga 1926. sjedište višegradske župe bilo u Sjetlini. No, kako je nedugo nakon preseljenja u ovo mjesto došlo do određenih razmirica i nesuglasja između župnika i upravnih struktura sjetlinske kompanije, vlč. Roje zatražio je od Ordinarijata ponovno vraćanje sjedišta u Višegrad, s prijedlogom da se Sjetlina „zbog blizine Sarajeva i velika opsega župe višegradske“ pripoji sarajevskoj župi. Tako je 1928. godine, odvajanjem Sjetline iz višegradske i nekoliko mjesta iz sarajevske župe utemeljena zasebna župa Sjetlina-Pale, odnosno današnja paljanska župa Sv. Josipa Radnika.

Također, budući da je teritorij višegradske župe uistinu velik, te stoga pastorizacija svih krajeva vrlo teška, u studenome 1936. godine na Vrhbosanski se ordinarijat u ime katolika Prače obratio župljanin Franc Neumüller s molbom da se Prača s bližom okolicom, „koji broje iznad 100 katoličkih duša“, pripoji župi Pale kako bi se u Prači češće mogla slaviti sv. misa i održavati vjeronaučna nastava za djecu. Molba katolika Prače, s ciljem promicanja duhovnoga dobra vjernika, prihvaćena je te su nadbiskupovim dekretom od 3. travnja 1937. Prača i najbliža okolica izdvojeni iz župe Višegrad i pripojeni župi Pale. Od tada je i Sjetlinu i Praču pastorizirao paljanski župnik vlč. Ivan Kristić (1892. – 1960.), služeći redovito nedjeljne i blagdanske mise u ovim mjestima, a vjeronaučnu je nastavu u oba ova mjesta održavao vlč. Božidar Bralo (1907. – 1945.). S obzirom na to, kako je zabilježeno, da je 1940. godine u Sjetlini slavljena božićna misa polnoćka, a u Prači na božićno jutro iste godine te imajući u vidu da su nedaće Drugoga svjetskog rata već u jesen 1941. zahvatile ovaj kraj, bila su to, dakle, posljednja božićna misna slavlja u sjetlinsko-pračanskome kraju.

Katolička groblja u Prači i Podgrabu

Od materijalne baštine katolika ovih dvaju mjesta do danas očuvana su i dva katolička

groblja – u Prači i u Podgrabu/Sjetlini. Dok je za katoličko groblje na ulazu u Praču, iz pravca Goražda, udomaćen naziv Švapsko groblje, za ono u Podgrabu u literaturi se koristi naziv Češko groblje, iako ga mještani nazivaju isključivo katoličkim grobljem.

Starim katoličkim grobljem u Prači, i danas lijepo ograđenim, u kojemu je 30-ak većih i manjih nadgrobnih spomenika, dominira vrlo izgledan drveni središnji križ i na njemu brončano tijelo Kristovo. O vremenu postavljanja ovoga križa nemamo podataka, ali je iz dokumenata vidljivo da je, zalaganjem župnika Roje, 1933. godine obnovljen.

Istodobno, katoličko groblje u Podgrabu, u koje su se ukopavali domaći katolici, prije svega oni koji su – od početka 20. stoljeća – životom i radom bili vezani uz tvrtku Feltrinelli, danas broji 20-ak nadgrobnih spomenika. Kako se nalazi neposredno uz imanje obitelji Branislava Košutića, tako ova pravoslavna obitelj koliko-toliko održava urednim ovo groblje. Prema riječima gosp. Košutića, u ovome je groblju do početka 70-ih godina prošloga stoljeća bilo znatno više nadgrobnih spomenika. Međutim, kako tada, tako i kasnije mnogi su potomci prenosili zemne ostatke svojih pokojnika, a s njima odvozili i nadgrobne spomenike iz ovoga u druga groblja diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Unatoč tomu, obitelj Košutić smatra ovo groblje vrijednim prinosom kulturi sjećanja na nekadašnju „bogatu i slavnu prošlost Podgraba, odnosno Sjetline“, tako se prema njemu odnose i – premda rijetkim – posjetiteljima groblja o njegovoj povijesti govore. Također, ova obitelj, kako naglašavaju, uvijek rado dočeka i paljanskoga župnika vlč. Fabijana Stanušića koji redovito o svetkovini Svih svetih pohodi ovo groblje i obavi molitve odrješenja za pokojne.

Katolici utemeljitelji nekoliko društava

Dobro organizirani, a uz veliku potporu tvrtke, mjesni su katolici u Sjetlini i Prači, u dobra procvata katoličkoga života u ovim krajevima, osnovali nekoliko vjerskih, nacionalnih i društvenih organizacija: katolički pjevački zbor, amatersku kazališnu družinu, organizaciju Crvenoga križa, vatrogasno društvo i kino Virtus. Osim toga, 1929. godine prema talijanskim uzorima osnovali su i nogometni klub, također nazvan Virtus (krjepost, snaga) koji je imao i  vlastiti stadion u Sjetlini, kako bi demonstrirao zapadnu civilizaciju, te je bio na razini svih tadašnjih europskih standarda. U Virtusu su igrali uglavnom Talijani, ali i Slovenci, Hrvati i drugi. Istodobno, u Sjetlini je 1921. utemeljen odbor Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, koji je u svojim aktivnostima bio posebno zapažen tridesetih godina prošloga stoljeća.  

Mjesto počivanja Bl. Berchmane

Početak Drugoga svjetskog rata u Europi u jesen 1939. doveo je i do gašenja pogona tvrtke Feltrinelli u Sjetlini. Od tada je u ovome mjestu sve manje njezinih radnika i njihovih obitelji, pa tako i katolika, a s njihovim je odlaskom, pogotovo tijekom i po završetku rata, nestajalo i prosvjetnih događanja. Nije više bilo kina, nogometnoga kluba Virtus, HKD-a Napredak ni svih njegovih svečanosti, priredbi i zabava, ali ni katoličkoga crkvenog zbora. Taj je rat i u ovim krajevima ostavio bolne tragove. U napadu na Sjetlinu i Praču već sredinom rujna 1941., kada je u potpunosti opljačkana i šumska uprava i obiteljske kuće u Sjetlini, a između Prače i Sjetline porušena pruga i uništen željeznički most, nekoliko je župljana i smrtno stradalo. Premda je najveći dio katolika spas potražio u bijegu prema Sarajevu i drugim dijelovima zemlje, neki su se, skrivajući se u obližnjim šumama, pokušavali vratiti svojim domovima i kako-tako nastaviti normalan život. Nažalost, već do kraja rata i među takvima je bilo stradalih. A upravo u to vrijeme ovaj su kraj, svojim hodom na mučeničkome putu u prosincu 1941. godine, kao i kraćim boravkom u Sjetlini, posvetile blažene mučenice s. Jula Ivanišević (1893. – 1941.) i četiri susestre Kćeri Božje ljubavi, od kojih tijelo najstarije – Bl. Berchmane Leidenix (1865. – 1941.), Austrijanke, i danas, bez križa i drugoga znaka, u ovom kraju skriva zemlja i gusto granje. Sestra Berchmana je, prema svjedočanstvu iz toga vremena, odvedena u sjetlinsku šumu, kod pračanskoga mosta i ondje ubijena. Poslije su je, navodno, vojnici pokopali u blizini staroga pračanskog mosta. „Njezin grob i danas šuti, sunce je jutrom obilazi, a šumsko cvijeće kiti joj grob.“

Ne zaboravljajmo svoju povijest!

Potrebno je reći da su se pogoni tvrtke Feltrinelli, kao i veliko radničko naselje nalazili u mjestu Sjetlina. Međutim, gašenjem pogona ove tvrtke i nestankom njezinih stanovnika postupno je nestajalo ime Sjetline, a sve se više na nju širilo ime susjednoga Podgraba, tako da se tek jedan dio Podgraba danas naziva Sjetlinom. Stoga se u kontekstu ove industrije, njezinih radnika i nekadašnjih stanovnika ovoga naselja, uobičajeno koristi naziv Sjetlina/Podgrab.

I na kraju, Prača i Sjetlina, kao i prije skoro stoljeća i pol, čekaju da ih netko ponovo probudi na novi život. Jer, zov kamenih nadgrobnih spomenika iz ovdašnjih katoličkih grobalja, kao i brojni križem neobilježeni grobovi, poput počivališta Bl. Berchmane Leidenix, potom povijesni spisi, bule i povelje raznih vladara, pisanih svjedočanstava o životu Katoličke Crkve u ovome kraju, pozivaju nas na čuvanje i vrjednovanje naše baštine i u ovim predjelima gdje su katolici, kao pripadnici različitih naroda – Hrvati, Slovenci, Talijani, Česi, Austrijanci i drugi, u proteklim vremenima često bili prvi na udaru neprijatelja Dobra. Jednako oni, njihova imovina, kao i njihova kulturna, vjerska i nacionalna baština. No, unatoč svemu tomu, Katolička Crkva ni danas, neovisno o tome što se radi o vrlo malom broju vjernika, nije ostala bez svojih članova i u ovim mjestima.