Presnače: Golubica mira širi krila nadi


Uoči obljetnice stradanja vlč. Filipa Lukende i s. Cecilije Grgić u Presnačama kod Banje Luke (12. svibnja 1995.) posjetili smo presnačku župu i svetište Sv. Terezije od Djeteta Isusa.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Župa Presnače smjestila se nadomak Banje Luke i uz župno istoimeno središte obuhvaća Čelinac, Debeljake, Rebrovac i Vrbanju. Utemeljena je odvajanjem od matične banjolučke župe Pohoda Blažene Djevice Marije. Prvo je egzistirala kao samostalna kapelanija (od 21. rujna 1972.), a status župe dobila je 1975. Prvi župnik bio je vlč. Filip Lukenda koji ju je vodio sve do svoje mučeničke smrti 12. svibnja 1995.

Vremena duhovnog zamaha

On je podigao župnu kuću, tri kapelice na grobljima (Sv. Ane u Rebrovcu i Sv. Jakova u Debeljacima te Srca Marijina u Čelincu), kao i prvu župnu crkvu, posvećenu 1. listopada 1982. i tri godine kasnije proglašenu biskupijskim svetištem Sv. Terezije od Djeteta Isusa. Prema riječima aktualnog župnika i ravnatelja banjolučkog Katoličkog školskog centra mons. Ivice Božinovića, župa je prije rata s 2 000 katolika bila vrlo perspektivna i u snažnom duhovnom zamahu.

„Vremenom je postala misijsko središte, ne samo za Banjolučku biskupiju već za cijelu Crkvu u Hrvata. Ovdje su se okupljali misionari jer je Sv. Terezija zaštitnica misija. Bile su jako dobro zaživjele velike devetnice u čast toj svetici, koje su se obavljale svakog prvog, počevši od Nove godine pa do njezina patrona 1. listopada. Tada su se izmjenjivali propovjednici, vjernici su hodočastili u ovo svetište…“, posvjedočio je naš domaćin o vremenima u kojima su presnački katolici lijepo živjeli radeći u poduzećima i na svojim blagorodnim seoskim imanjima, ne želeći otići nikuda niti prodati komadić zemlje. Međutim, rat je narušio tu idiličnu sliku.

Strah i zločin

„Ovdje nije bilo rata u smislu da su se neke dvije strane sukobile oružjem, ali su ratne posljedice za katolike Hrvate bile strašne. Već početkom rata u Hrvatskoj ovdje se osjetila velika napetost. Mladi ljudi dobivali su pozive za vojsku, a ukoliko bi ih odbili, ostali bi bez posla, bez dozvole za kretanje… Tako su mladi počeli pomalo odlaziti. Događalo se to iz godine u godinu. Ovaj je kraj obavio veliki strah koji su ljudi nosili vidjevši s vremena na vrijeme da je netko ubijen, nasilu odveden kopati rovove… U susjednim župama događala su se ubojstva, a ovdje su dopirale i vijesti o zbivanjima u prijedorskom, jajačkom, kotorvaroškom kraju… Sve je to doprinijelo da su ljudi jako željeli otići odavde jer su se bojali što će biti s njima i njihovom djecom“, prisjetio se mons. Ivica koji je i sam devedesetih svjedočio nedaćama zemljaka iz banjolučke okolice.

Tada je, naglasio je, velika potpora katolicima župe Presnače bio njihov duhovni pastir. „Vlč. Filip bio je jedan od snažnih zagovornika da se kućni prag ne ostavlja, da se ljudi sklanjaju od opasnosti i vraćaju kući kad dođe vrijeme za to. Dobar dio katolika uspio je opstati ovdje sve do 12. svibnja 1995. U noći između 2 i 4 sata spaljen je župni stan u kojem su izgorjeli vlč. Filip i s. Cecilija Grgić, a župna crkva srušena je miniranjem. Kad se to dogodilo, i oni najtvrđi željeli su otići. I na kraju su otišli“, ispričao je svećenik odvevši nas na mjesto zločina – sobu punu bolnih uspomena preuređenu u spomen sobu unutar župnog stana, obnovljenog 1999. za župnikovanja prvog poslijeratnog župnika vlč. Zvonke Brezovskoga.

Život i suživot

„Radno sposobni uglavnom rade, a tu je dosta starijih s malim mirovinama i to je problem. Djeca su im vani, dolaze koliko mogu i to je ono što je teško. Jedan mi je župljanin kod blagoslova kuća rekao: 'Sve mogu oprostiti – i što je rušeno i protjerano – ali ne mogu nikako što su nam rastjerali djecu. Sad su nam najpotrebnija, a daleko su.' Nema više nekakve opasnosti po život i sigurnost – ljudi uglavnom mirno žive, ali ta razdijeljenost i iščekivanje dolaska djece su ovim ljudima posebno bolni“, iskren je mons. Ivica koji svjedoči kako nakon ratnih događaja katolici i pravoslavci bilježe pozitivne primjere suživota. 

„Kad je riječ o suživotu, mislim da će većina ljudi potvrditi da nemaju nekih posebnih problema. Oko mene su susjedi pravoslavci. Ovdje sam 11 godina i ne mogu reći da sam imaojedan jedini problem s nekim od njih.Lijepo je spomenuti i to da učitelji dvaju škola na području župe ciljano dovode djecu u crkvu tražeći od mene da govorim o katoličkoj vjeri i Crkvi. Vidim da to djeca vrlo lijepo primaju. Djeca se rado okupljaju oko fontane u dvorištu i uvijek me lijepo pozdrave kod crkve, na ulici i u školi“, prenio je župnik, a to potvrđuje i vjeroučiteljica Blaženka Ivekić koja predaje vjeronauk u KŠC-u te O. Š. Stanko Rakita u Vrbanji i njezinoj područnoj školi u Debeljacima, poučavajući ukupno sedam đaka iz župe Presnače.

„Moja su iskustva stvarno prelijepa. Iako nisam iz ove župe, ostvarila sam divne kontakte s ljudima, a posebice s djecom. U ovoj župi predajem više od 10 godina župni vjeronauk. U školi su me svi prihvatili. Osjećamo se kao jedna obitelj, posebno u Debeljacima gdje kolektiv čini nekoliko osoba. Među njima je i pravoslavni svećenik s kojim lijepo surađujem. Djeca su pravi mali misionari, što dokazuju i u školi, gdje svoju vjeru hrabro i žive i svjedoče. Andrej je bio prošle godine jedini katolik u školi u Debeljacima i išao je na vjeronauk. Kad me vidi on trči i govori: 'Hvaljen Isus, Blažo!' Bude sav sretan što sam došla, a isto tako me i druga djeca s radošću dočekaju i prihvatili su me“, kazala je vjeroučiteljica koja nas je upoznala sa svojim učenicima: Danielom Vukovićem, Manuelom Ivaštanin, Kristinom Pilić, Robertom Barićem te Andrejem i Lukom Čavragom.

Od djece doznasmo kako redovito surađuju s Malim koncilom, te nastoje ići stopama Sv. Male Terezije njegujući misijski duh, što je najočitije u pohodu prigodom Tri kralja, kada obučeni u kraljeve pjevaju i skupljaju milodare koji se šalju u Misijsku središnjicu za Djelo Sv. Djetinjstva. „Posebno je lijepo da sva vjeronaučna djeca dolaze i na sv. misu. Ima ih sedmoro. Aktivni su, čitaju, ministriraju i unaprijed znaju svoj nedjeljni raspored“, i župnik hvali najmlađe koji su nas oduševili svojom ljubavlju prema Bogu i djetinjom iskrenošću.

Kraj našeg posjeta župi Presnače zasladila je njihova vesela pjesma potvrdivši da u tom kraju, unatoč svim stradanjima i poraznim statistikama s višegodišnjim nedostatkom krštenja i vjenčanja, itekako ima najboljih primjera vjere koja raste i živi u punini. 

Mjesto suza 

Žitelji Presnača snažno proživljavaju posjet mjestu stradanja vlč. Filipa i s. Cecilije. „Kad se naši župljani nakon dugo godina pojave iz Hrvatske, onda je ova spomen soba redovito mjesto suza i plača. Zaista je potresno. Mi koji ovdje živimo poslije svake svete mise, odnosno molitve Anđeo Gospodnji, molimo molitvu Svemogući vječni Bože… Svi je župljani znaju napamet. Kad me nekada zamjeni neki svećenik sa strane, pa ne zna ovu molitvu, oni osjećaju da im nešto nedostaje. Ovdašnji su ljudi ponosni na njih dvoje i tu je već četvrti svezak spomen knjige u koju se posjetitelji upisuju. Naišao sam na jedno svjedočanstvo u kojem je jedna djevojka napisala kako je od vlč. Filipa dobila knjigu Svećenik krvave haljine i kako ju je pročitala, ali nikada nije mogla slutiti da će to zadesiti njezina župnika“, prenio nam je mons. Ivica.