Prokoško jezero – u potrazi za mirom


Za Bosnu i Hercegovinu se ne može reći da je „zemlja tisuću jezera“, kao što je to Finska, ali se u njoj kriju neka od najljepših jezera na svijetu.

Piše: Josip Vajdner

Broj ovih vodenih dragulja u ovom kutku pod nebom prelazi stotinu, ali površinom dominiraju vještački stvorena jezera. Jedno od onih za koje se s pravom može kazati da je dio identiteta pojma „ljepote BiH“ jest Prokoško jezero.

Ovo prirodno, ledenjačko jezero smjestilo se na, vodom bogatoj, planini Vranici, na 1.636 metara nadmorske visine. Do njega se može doći iz tri smjera – bolji poznavatelji ovih krajeva će reći i iz više – od Uskoplja preko Zec planine, od Novog Travnika preko Rostova i od Fojnice. Planinari se slažu da je najbolji i najkraći put ovaj od aquareumalskog središta BiH kojim smo se i mi u ovim vrućim ljetnim danima uputili.

U zagrljaju pitome Vranice

Do Fojnice, nad kojom ponosno stoji drevni franjevački samostan Svetoga Duha, lako je doći, ali za smjer prema Prokoškom jezeru najbolje je upitati mještane. Oni vele: „Treba vam do gore još više od sat vremena jer valja prevaliti dvadesetak kilometara.“ Tako je i bilo. Čim su se oko nas izgubile seoske kuće stigli smo na makadam te šumskim putem uzbrdo, „u prvoj“, birali gdje je manje rupa. Dobro je da kroz takvu prirodu čovjek ne može brže voziti, inače se ne bi mogao „nadisati“ ljepote. Uspon na Vranicu (najviši vrh Nadkrstac 2.112 m) koja se uzdigla na razvođu između rijeka Vrbasa i Bosne, otkrio nam je da je riječ o pitomoj planini s mnogo bjelogorične i crnogorične šume, pašnjaka i prirodnih izvora. Prvi tragovi trajnije nazočnosti čovjeka ovdje vidljivi su nam bili u obliku planinarske kuće Jezernica. Brojke i smjerokazi okačeni na drveću davali su nam znak da smo prevalili 12 km od polazne točke te da nas čeka još osam kilometara puta. Uskoro smo došli do „piramide“ s vodom – barem nam je tako izgledao ozidani izvor na zaravni – gdje nam je ususret izišao put iz smjera Rostova. Uspon je bivao sve veći, a pogled na sela u daljini zaustavljao dah i, onima koji se boje visine, ledio krv u žilama. A onda je pukao pogled na Prokoško jezero. S isturene stijene vidjela se prekrasna panorama koju je upotpunjavala pjesma borova kroz čije je grane puhao vjetar.

„Gorske oči“ koje se gase?

Načičkani oko jezera smjestili su se katuni – tako, naime, u ovom kraju ljudi nazivaju stambene objekte, iako je prvotno značenje ovog pojma „pastirsko naselje“. To su, u biti, drvene kućice s vrlo strmim i skoro do zemlje spuštenim krovovima iz kojih samo vire dimnjaci. Već na prvi pogled moglo se uočiti da mnogi katuni imaju „noviji datum rođenja“. Oni stariji polako prepuštaju mjesto mlađima. Svi oni, pak, gledaju na Prokoško jezero jer, na kraju krajeva, njemu i duguju život.

Budući da se Bosna ne može pohvaliti velikim planinskim glacijalnim jezerima, ovo je jedno od većih, a površina mu je oko pola kilometra kvadratnog. Dugo je 426, a široko 191 metar. Najveće dubina mu je 13, a prosječna oko šest metara. Stručnjaci kažu da se jezero smanjuje zbog velike količine sitnih i krupnih nanosa koje u njega dospiju tijekom sezone topljenja snijega, ali i zbog rječice Jezernice koja odnosi sve veće količine vode iz jezera. Zato su – moguće je čuti i pročitati mišljenja – stvorene fizičko-geografske pretpostavke o njegovu nestanku. Kao jedan od pokazatelja tužne istinitosti ove tvrdnje jest činjenica koju smo i mi vidjeli, a to je da jezero mjestimice poprima odlike močvare.

Dakako, ni ova priča ne bi mogla bez uplitanje čovjeka. Naime, možebitnom procesu gašenja ovih „gorskih očiju“ planine Vranice doprinose i društveno-zemljopisni čimbenici. Njih prvotno treba tražiti u bespravno izgrađenim kućicama i štalama iz kojih nesmetano otječu otpadne vode izravno u jezero, čineći ga nepogodnim za životinjski svijet. No, prema onomu što se moglo vidjeti, jasno je da je situacija ozbiljna, ali ne i beznadežna. Priroda se ne da lako pokoriti, a ima i ljudi koji su prepoznali važnost očuvanja ovoga prirodnog dragulja. Njihovim angažmanom Prokoško jezero je 20. listopada 2005. proglašeno spomenikom prirode.

Spomenik poginulim „mirovnjacima“ i spomenik ljudskoj gluposti

Još jedna od ružnih stvari koje smo zapazili prigodom ulaska u selo jest smeće. Iako postoji „sabirni centar“, odnosno kontejner, otpad se nalazi razbacan oko njega, a kamion koji bi to trebao odvesti ili nema goriva ili nema vozača.

No, to bi i dobro bilo kada ne bi postojao još jedan akutniji sociološki problem koji, kao šupalj zub, kvari izgled bh. društva u cjelini. Nesavjesnost i neodgovornost ljudi prema zajedničkom dobru pokazuje se i na ovom mjestu. Plastični otpad, kojega smo vidjeli na brojnim lokacijama, podsjetnica je da ovdašnji čovjek živi u duhovnom neredu i njega pretače u svoju svakodnevicu nagrđujući time i vlastitu i prirodu svoga okruženja.

Osobito je to jadno bilo vidjeti oko spomenika „mirovnjacima“ poginulim u helikopterskoj nesreći 17. rujna 1997., koji se nalazi nedaleko od jezera. Mramorna piramida u spomen na Gerda Wagnera (tadašnjeg zamjenika visokog predstavnika u BiH), Petera Becksa i njihovih deset prijatelja koji su život izgubili na ovom mjestu, izgleda sasvim pristojno sve dok ne dođete do nje. Tada uočite kako vrećice i plastične boce leže razbacane ispod spomenika. Valjda time ljudi prave i spomenik vlastitoj gluposti...

Zakon postoji, treba ga primjenjivati

Međutim, nije sve ni tako sivo, ali može biti i crno ako se na vrijeme ne poduzmu adekvatne mjere koje valja inkorporirati i u odgoj mladih naraštaja. U trenutku kada smo posjetili ovo jezero vidjeli smo dosta djece koja se bezbrižno igraju okolo, a oni malo stariji su se čak i kupali u vodi. No, ništa ne traje vječno, poglavito ako se ne čuva. Zakonske pretpostavke za očuvanje Prokoškog jezera su stvorene, ako ne prije, onda onoga trenutka kada je ono proglašeno spomenikom prirode. Naime, time je definirana nužnost zaštite ove lokacije čija je ukupna površina 2.225 hektara, a podijeljena je u tri zone.

„Prva zona (nukleus) obuhvaća prostor površine 186 hektara i ona mora ostati u potpunosti očuvana. To je prostor jezera i neposrednog sliva jezera.

Druga zaštićena (puferska zona) obuhvaća prostor površine 732 hektara, koji je dovoljno očuvan i za kozerviranje vlastitih eko-sustava u nukleusu te pruža mogućnost za istraživanje i edukaciju.

Treća zona (tranzicijska zona) podrazumijeva prostor površine 1307 hektara, u kojemu prevladava očuvanje izvornog stanja“, stoji, između ostaloga u Zakonu o proglašenju Prokoškog jezera spomenikom prirode.

Ovo ledeničko jezero u koje se ulijeva nekoliko potoka s čistom izvorskom vodom krije u sebi i puno riba, a i endemičnu vrstu vodozemca – tritona. Riječ je, naime, o Rajzerovu tritonu (Triturus alpestris reiseri) ili salamanderu koji obitava u najčišćim vodama. (U listopadu 2010. HP Mostar su tiskale markicu s prikazom Prokoškog jezera i tritona). Nazočnost ovog endemičnog vodozemca bilo je razlog što je još 1954. ova zona zakonom zaštićena.

Tada je zabranjeno graditi na ovom području, a ista odredba je ponovljena 1982. kada je jezero, zajedno sa svojom okolinom, proglašeno regionalnim parkom prirode.

I mi možemo biti bespravni graditelji?

No, prema svemu sudeći, ljudi ovog podneblja vode se izrekom: „Zakon postoji da se krši.“ Kako drugačije objasniti činjenicu da je, unatoč svim odredbama i zabranama, gradnja nastavljana. Štoviše, u trenutku dok smo sjedili uz jezero čuli su se zvuci motorne pile i čekića, svjedočeći da su bespravni graditelji neumorni.

Međutim, ni to nije sve. Nemalo smo se iznenadili kada smo u razgovoru s ovdašnjim ljudima shvatili da i mi možemo, bez problema, postati bespravni graditelji.

To nam je prvo naznačio gosp. Mehmed kojega smo zatekli kako peca ribu.

„Ja sam ovdje dolazio i prije rata. Dakako, bilo je puno manje kuća. Evo, i sada se mogu primijetiti koji su stari katuni, a koje nove vikendice. Niko ovdje nema dozvole, nego lijepo dođeš, 'zapikiraš' sebi mjesto, napraviš kuću i onda plaćaš Općini najamninu. Istina, Općina nikome nije dala suglasnost i sad-zasad niko nema napismeno da je ovo ovdje 1/1 njegovo. Dakle, zemljište je državno i godišnje se plaća 2 KM po metru kvadratnom. Ma, neka se nađe neko da mu se da koncesija, ode to sve“, zaključuje ovaj sredovječni Fojničanin te nam na našu zamolbu pokazuje gdje možemo nešto pojesti.

Pita u Ničijoj zemlji

Dok se krećemo put „restorana“ susrećemo nepoznata, ali nasmijana lica ljudi s kojima „probacujemo“ po koju. Kazuju nam da ovdje nitko ne živi stalno, nego samo „preko ljeta“. Od studenoga do svibnja, ovdje najčešće nema nikoga, osim divljih životinja. Doduše, vele da se medvjed „zna spustiti“ i tijekom ljetnih mjeseci. Vjerojatno i njega privuče miris pitā i „raznih đakonija“ koje tako vješto spremaju ovdašnje domaćice. Također nam pričaju da je ovdje klima nepredvidiva te da ona mnogo toga određuje. Kako i ne bi kad se u jednom danu izmijene sva godišnja doba! Nama je gostoprimstvo pružilo samo ljeto i jesen – najprije je „upek'o zvjezdan“, potom puhao vjetar, a onda su nas na put opet ispratile zrake sunca.

No, zasigurno naš doživljaj Prokoškog jezera ne bi bio potpun da nismo probali nešto od lokalnih kulinarskih specijaliteta. Iako se pita, ovčji ili kravlji sir mogu dobiti kod mnogih vlasnika katuna, mi smo ipak odlučili svratiti u „restoran“ (na ulazu je pisalo kafe) znakovitog naziva Ničija zemlja. Tu nam je gđa Hatidža spravila zeljanicu koristeći sve iz svoje „bašče“: domaći kravlji sir, maslo i tek ubrani špinat. Kad smo nakon 45 minuta dobili pitu i ubrzo pogledali u dno tepsije jednoglasno smo zaključili da je „pita odlična, ali da nije za one koji imaju slabo srce ili 'ganjaju' neke dijete“.

Nema struje, ali ima vode

U pauzama „između zalogaja“ razgovarali smo s djevojkom koja nas je posluživala. Kaže da, osim što pripremaju jelo, iznajmljuju i sobe, a imaju i vikendicu.

„Uglavnom su bračni kreveti, a prenoćište je 25 KM. U vikendicu, ako ide do pet osoba, onda je 70 KM, a za više ljudi računa se po osobi. Uglavnom, sve ovisi o tome koliko vas ima i koliko ćete ostati, pa se i na osnovu toga možemo dogovoriti“, objašnjava nam ova vesela djevojka ističući da im gosti dolaze s mnogih strana svijeta: iz Španjolske, Italije, pa čak i iz Kuvajta.

Jedna od prednosti ili mana – ovisno kako tko gleda – jest nedostatak električne energije u ovom selu. Struju, dakle, ima onaj tko posjeduje agregat, a vodu onaj tko ju dovede s nekih od obližnjih izvora.

Kako smo u razgovoru doznali, vlasnici katuna i vikendica su uglavnom ljudi iz Fojnice, Prokosa, ali i iz Sarajeva. Oni nakon sezone zatvaraju svoje objekte i čekaju da sunce ograne kako bi put mogao biti prohodan. No, ima onih koji dolaze i zimi. Najprije autima – terencima – dokle mogu, a potom pješice ili motornim sanjkama. „Sve ima svoje čari“, rekli bismo...

Prirodu čuvati, a čovjeka poučavati

Ostavljajući polako Prokoško jezero da mirno odmara na dlanovima planine Vranice razmišljamo „što bi bilo kad bi bilo“ i što je uopće vrijedno. Ono što zasigurno privlači ovamo jesu mir i tišina koji sve više postaju endemična pojava u modernom načinu življenja. Osim toga, čovjek još uvijek nije uspio toliko onečistiti i nagrditi prirodu da u njoj samoj ne bi mogao uživati. Oni koje ne privlači voda mogu šetati po planinskim visovima, obnavljati „krvnu sliku“ udišući svježi zrak te tražiti endemičnu biljku: Vranički zvončić.

Da nije čovjeka, vjerojatno bi priroda izgledala i ljepše, ali tko bio joj se divio i što bi bila njezina svrha? Stoga bismo mogli zaključiti: „Prirodu treba čuvati, a čovjeka poučavati.“

Ledenjačko jezero je vrsta jezera koja se javlja najčešće u visokoplaninskim predjelima. Njegov nastanak vezan je uz prethodni erozivni ili akumulativni rad ledenjaka. Ledenjačka jezera prema mjestu nastanka mogu biti: akumulativna — (morenska) ili erozivna — (cirkna i valovska).