Orašje

Prvo desetljeće Stepinčeve župe


Kao jedna od najmlađih župa Vrhbosanske nadbiskupije, ali i cijele Bosne i Hercegovine, zajednica vjernika u Orašju, koja za svoga nebeskog zaštitnika ima blaženog Alojzija Stepinca, i po dobnom sastavu župljana još je uvijek u „ranoj mladosti“.

Piše: Josipa Prskalo

Iako ni nju ne zaobilaze razne pošasti današnjice, ona im svojim mladim i vedrim duhom jako dobro odolijeva. Orašje ponekad nazivaju i Vrata Bosne, što itekako ima smisla budući da se nalazi na krajnjem sjeveroistoku države duž bosansko-hrvatske granice, a most Županja-Orašje preko Save spaja BiH s Republikom Hrvatskom. Ovaj je grad ujedno i središte istoimene općine, ali i sjedište Posavskog kantona koji, prema posljednjem popisu stanovništva, ima nešto više od 43 450 stanovnika.


Župa u brojkama

Od tog broja najviše njih živi u općini Orašje – 19 861, a nju čine mjesta: Bok, Bukova Greda, Donja Mahala, Jenjić, Kopanice, Kostrč, Lepnica, Matići, grad Orašje, Tolisa, Ugljara i Vidovice. Sama župa bl. Alojzija Stepinca obuhvaća grad Orašje i naselje Dusine, a kako nam je župnik fra Anto Pušeljić, koji je ovdje od 2009. rekao, broji nešto više od 1 360 župljana u oko 400 obitelji.

Župa je nastala 4. studenoga 2006. dekretom vrhbosanskog nadbiskupa metropolite Vinka kard. Puljića, odvajanjem naselja od župe Tolisa. Od tada su kao župnici ovdje djelovali fra Marko Oršolić, mlađi, fra Jozo Puškarić i fra Anto, koji je ujedno i dekan Šamačkog dekanata. Ono što ju čini posebnom u odnosu na većinu župa u BiH jest njezina dobna struktura koja je izuzetno mlada, tako se ona trenutno može pohvaliti s 84 predškolske djece, 89 osnovnoškolaca, 90 srednjoškolaca i 56 studenata. U 2016. godini, prema župnim maticama, ovdje je bilo 18 krštenja, 15 sprovoda, 20 krizmanika, 27 prvopričesnika te četiri vjenčanja, ali kako fra Anto kaže, sigurno je vjenčanja bilo i mnogo više, ali nisu proslavljena ovdje.

Važno je spomenuti da je Orašje prije rata, 1991., brojilo svega 500-tinjak Hrvata, a sada vidimo, unatoč trendu odseljavanja, da se taj broj gotovo utrostručio. Međutim, još uvijek znatan broj Orašana, njih oko 350, radi u inozemstvu.

Život iz perspektive Orašana

O životu onih koji žive, ali i rade ovdje, govorio nam je aktivni župljanin Đuro Oršolić, koji je zaposlen u vojsci. „U župi sam od samog njezina osnutka. Inače nisam odavde, nego iz susjedstva. Većina nas u Orašje je došla iz okolnih mjesta, tako da je ova župa sastavljena od obitelji koje su se iselile iz susjednih župa, te je tako ovo jedna dosta mlada zajednica s mladim obiteljima, kakva je i moja – imam četvoro djece“, rado je spomenuo Đuro.

„Na području općine Orašje većinom živi hrvatski živalj, negdje oko 90%. Ovo je uglavnom poljoprivredni kraj i narod se dosta bavi poljoprivredom. To su sad više hortikulture, odnosno plastenici – uzgoj povrća najviše. Prije su se ljudi bavili raznim industrijskim kulturama – kukuruz, duhan... međutim, to više nije toliko financijski isplativo, pa se posvetilo plasteničkoj proizvodnji. Trgovina je jako dobro razvijena zbog same specifičnosti našeg kraja – blizina granice, a ima i nekih firmi, poput tržnog centra City Center In i kožare Dinoza, a tu je i industrijska zona u koju uglavnom ulažu inozemni investitori. Nažalost, i mi se susrećemo s problemom odlaska mladog stanovništva, mladih obitelji, a uzrok je, dijelom, i sam ulazak Hrvatske u Europsku uniju, čime se otvorila mogućnost za boljim životom, i već je puno obitelji otišlo, ali i mladih koji su tek završili školu, najviše zbog ekonomske situacije“, ispričao je Đuro pomalo zabrinuto.
 

Sve što ima kulturni predznak dio je Mandicina posla.

Kulturnog sadržaja ne manjka

Razgovor smo nastavili s članicom župnog pastoralnog vijeća, Mandicom Živković, vršiteljicom dužnosti ravnateljice Centra za kulturu Orašje. Ona nam je ukratko približila  ovu instituciju.

Centar za kulturu Orašje djeluje od 1994. i krovna je organizacija kulture na području općine Orašje. Kroz razne djelatnosti nastojimo doprinijeti bogatom kulturnom životu našega kraja. Naše aktivnosti su usmjerene u više pravaca. Prva djelatnost nam je knjižnica koja broji više od 20 000 svezaka, a posebno smo ponosni na našu zavičajnu zbirku koju sačinjava oko 150 naslova od franjevaca, poput fra Bone Nedića, do današnjih, suvremenih pisaca. Druga naša djelatnost je koordinacija s udrugama kulture – KUD-ovima, pojedincima koji doprinose kulturnom životu – piscima, slikarima, fotografima. U suradnji s njima organiziramo brojne kulturne priredbe, izložbe, predstave, koncerte i tako nastojimo svaki mjesec napraviti barem jedan kulturni događaj. Također, u suradnji sa župom bl. Alojzija Stepinca, već 10 godina organiziramo tradicionalni Božićni koncert, koji je nezaobilazan kulturni događaj na području općine, ali i Županije posavske. Na tom koncertu gostovali su, između ostalih, Sarajevska filharmonija, Operni zbor iz Osijeka, Katedralni zbor zagrebačke katedrale te brojni zborovi iz Hrvatske i BiH...“, otkrila nam je Mandica.

Od nje smo saznali i da ovdje djeluje udruga žena Posavski cvijet, koja se bavi edukacijom žena, pomaganjem pri osnivanju obrta te savjetovanjem. Uz Radio Orašje Orašani se mogu pohvaliti i mjesečnikom Naslijeđe, koji kako kaže Mandica, mogu raditi samo entuzijasti. Također, budući da smo zakoračili u vrijeme poklada, svake godine se organizira i dječji karneval za učenike Osnovne Škole Orašje i djecu iz vrtića Pčelica te će tako i ove godine, 28. veljače najmlađi uživati u pokladnoj povorci i prikladnom programu. Govoreći o tomu, župljanka Mandica je spomenula kako se prije u ovomu kraju poklade nisu vezale u maškaranje nego se tada, naprotiv, oblačilo najbolju odjeću.

Crkva prožeta budućim svecem

Nakon razgovora s vrijednim župljanima fra Anto nas je poveo u župnu crkvu, posvećenu blaženom kardinalu Stepincu, zbog čega smo se zapravo najviše i odlučili u ovom posjetu Posavini zaustaviti ovdje, budući da se njegov spomendan obilježava 10. veljače.

Izgradnja ove crkve započeta je 1998., a 2005. je, uvjetno rečeno, dovršena, iako župnik ističe da se „sve ove godine određene stvari u ovoj crkvi rade“. „Budući da je crkva posvećena bl. Alojziju Stepincu i središnja oltarna slika prikazuje ga kako ispred uskrsloga Krista drži raspelo i s druge strane goluba koji nosi grančicu – znak mučeništva. Tako pokazuje pouzdanje i ono geslo koje je bl. Stepinac uzeo kad je zaređen za biskupa: U tebe se Gospodine uzdam. Ona prikazuje i otvorene grobove za koje, mi kao kršćani, vjerujemo, a to je bl. Alojzije Stepinac i svojim životom svjedočio: da će svaka žrtva jednog dana uskrsnuti i naći u Isusu opravdanje svoga života“, protumačio nam je fra Anto.

Inače, slika je nastala 2010., a djelo je akademskog slikara Vlatka Blažanovića, rodom iz ovoga kraja, koji danas živi i radi u Zagrebu.

„U crkvi imamo tri kipa: dva su također umjetnički rad – kip Sv. Ante i kip bl. Alojzija Stepinca, a tu je i kip Blažene Djevice Marije. Proteklih godina postavili smo i postaje križnoga puta koje je naslikao akademski slikar pok. Slavko Živković, rodom također iz ovog kraja, a živio je u Hrvatskoj. Nedavno je preminuo i nama je drago da smo uspjeli dobiti i sačuvati ove njegove slike. Oltar, tabernakul i ambon djela su akademskoga kipara Slavena Miličevića, koji je dao svoj prijedlog i po njemu su izrađeni. Također, i kip Sv. Ante je njegovo djelo, a crkva bez Sv. Ante u Bosni gotovo je neprepoznatljiva“, uz osmijeh je kazao župnik.

Đuro je ponosi otac četvoro djece.

Življenje vjere

U nastavku, dok smo obilazili crkvu, fra Anto je rado govorio o samom životu ove mlade, duhom pune, zajednice vjernika. „Župa je prije svega zajednica, a ova zajednica postoji tek 10-ak godina. Jedno desetljeće, ovako gledajući na povijest ili na budućnost i nije puno, ali desetljeće za ruku naših djela i jest puno – ili malo ovisno što možemo ili ne možemo učiniti. U ovu župu su doselile mlađe obitelji, i to mi je izuzetno drago reći. Želim naglasiti da, iako su došle iz drugih župa i donijele svoje različite običaje – a oni koji dobro poznaju Posavinu znaju te različitosti – unatoč tim razlikama, vjernici ove župe žele izgrađivati zajednicu i nastoje ići istim putem. Župa ima i pastoralno i ekonomsko vijeće i ja im volim reći, ali tako uistinu i osjećam, da su oni moja desna ruka. Kada je bilo što potrebno, ja ih bez ikakve zadrške pozovem i do sada sam uvijek doživljavao spreman odaziv. Različite su i njihove sklonosti i sposobnosti, kao i svakoga od nas. Jedni se vide više u tomu da karitativno pomažu i djeluju, drugi se vide više kao čitači ili oko organizacije liturgijskog slavlja, a treći opet odrađuju one stvari koje se i ne vide, ali bez kojih jedna župa ne može, tako da im, evo, i ovom prigodom zahvaljujem na tomu“, rado je priznao župnik Pušeljić.

Kazao je i kako je zadovoljan odazivom vjernika na svetu misu i radnim danom, a poglavito nedjeljom, te da također veliki broj njih kroz mjesec svibanj i listopad sudjeluje u molitvi krunice. „U župi djeluje i zbor mladih koji pjevaju svake nedjelje na svetoj misi u 11 sati, a tijekom tjedna se pripremaju probama. Uz zbor mladih postoji i grupa djece koja dolaze učiti, vježbati sviranje gitare pa se nadam da će se, kad nešto nauče, pridružiti zboru. Svake svetkovine i nedjeljom slavimo dvije svete mise. Na misu nekada dolaze i vjernici iz drugih župa i rado sudjeluju u našem zajedništvu, jer ipak, Orašje je mjesto koje nudi neki sadržaj, pogotovo otkako postoje centri, gdje se ljudi nakon svete mise mogu družiti. Školska djeca imaju vjeronauk u školi, ali i u župi gdje se posebna pozornost posvećuje prvopričesnicima i krizmanicima. Oni se tijekom cijele školske godine pripremaju za primanje sakramenta i ti dani – prve pričesti i krizme, uistinu su svečani u ovoj župi. Mnoge mlade obitelji ne žale ni truda ni vremena da dadnu sebe, ulože u organizaciju i kao župnik ističem da se mogu osloniti na njih“, naglasio je fra Anto.

Dodao je kako je župa u Orašju središte vjerskoga života, ali da se zajedno s pastoralnim vijećem trudi da ona bude i dio društvenog života. „Sve što se događa na području župe vezano za razne obljetnice i mi dajemo određeni prilog kao svoje sudjelovanje. Župljani pomažu i dovršavanje župne crkve i kuće koja je još uvijek u izgradnji, tako da je tu bilo žrtve i odricanja. Do sad je dosta toga što se tiče gradnje urađeno, ali još ima posla da bi se cijela ova župa, barem ovo mjesto oko crkve, sa župnom kućom i svim ovim, uistinu pretvorilo u jednu infrastrukturu koja je potrebna za pastoralno djelovanje. Šteta je da ljudi iz ovoga kraja – ne umanjujem ničije žrtve – koji su se obranili u ratu, koji su platili veliku cijenu i koji su željeli ostati ovdje i svoju obitelj uzdizati, moraju odlaziti. To mi je mnogo bolno i žalosno jer mislim da je sve moglo krenuti u drugom pravcu, unatoč krizi i nesigurnosti u ovoj zemlji i svjetskoj krizi, ali možda je ipak moglo drugačije. Jer, nažalost, nekoliko je mladih obitelji, ali i mladih koji su završili školovanje, poglavito nakon poplave, otišlo radi posla“, nerado je kazao župnik Anto.

Iljo ističe veliku ulogu poslijeratne Frame u njegovu životu.

Frama kao slamka spasa

Još smo kratko porazgovarali s još jednim članom župnog pastoralnog vijeća Iljom Oršolićem, ocem dvoje djece, stradalnikom Domovinskog rata koji je u mirovini. „Zanimljivo je reći da u pastoralnom vijeću ima nekolicina nas koji smo stradalnici rata i koji smo aktivni u HVIDRA-i. Inače sam od malih nogu pri crkvi, prije u župi Tolisa, sada ovdje. Poslije rata priključio sam se Frami i moram istaknuti da mi je to puno pomoglo, da me vrati u život, kao i mojim prijateljima suborcima. Nastavio sam svoje djelovanje i ovdje i pomažem župniku, na raspolaganju sam mu. Kada je riječ o HVIDRA-i, ona je osnovana 1996. mislim, odmah poslije rata, može se reći prva HVIDRA, na prostoru tadašnje Herceg-Bosne, današnje BiH. Brojimo više od 200 članova, aktivni smo, organiziramo godišnje susrete i sportska natjecanja“, ispričao nam je Iljo.

I Mandica i Đuro i Iljo bili su članovi Frame Tolisa koja je osnovana 1996., i ona im je bila jedan veliki impuls u poraću da se okupljaju i na jedan zdrav način proživljavaju svoju duhovnost. „Nas troje smo preslika ondašnje Frame, i danas kada se svi okupimo imamo osjećaj kao da je 1997. Mi smo svi rodom iz drugih župa, ali ovu osjećamo svojom, ovo je naša zajednica. Također, bitna je kulturna dimenzija ondašnje Frame. Fra Mićo nije mogao naći nikoga da svira gitaru od odraslih tijekom rata, to je bilo baš jedno suho razdoblje, pustoš. Potom je stotine mladih naučilo svirati klavir i gitaru. Iz te jezgre su se školovali nastavnici i profesori glazbe koji su pokrenuli i glazbenu školu koja djeluje u sklopu Osnovne škole, sa smjerovima solfeggio i klavir“, prisjetila se Mandica te smo tako naš razgovor o župi bl. Stepinca priveli kraju.

Župnik nas je tada poveo na ručak u novoizgrađeni hotel uz Savu, te smo unatoč tmurnom i kišovitom vremenu nakratko zastali i promatrali labudove koje su ovu zimu odlučili provesti ovdje, gdje nisu usamljeni jer im društvo pravi još 10-ak vrsta ptica, ali i brojni Posavljaci koji iz raznih krajeva dolaze hraniti ih.

Nama je ova mlada župa ostala u lijepom sjećanju i iskreno se nadamo da njezin vedri duh neće satrti žrvanj vremena te će uspjeti stati u kraj iseljavanju i tako iz godine u godinu rasti, čuvajući ono za što su mnogi život dali i borili se.