S. Marta Nikolić i s. Ruža Raič

Božji darovi ljudima na drugom kraju svijeta


S. Marta Nikolić i s. Ruža Raič, redovnice milosrdnice, djeluju na Solomonskim Otocima. Šireći Radosnu vijest u tom dalekom kutku svijeta, pomažu potrebitima u zdravstvu i školstvu.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Nedavno su s. Marta Nikolić i s. Ruža Raič sudjelovale u 29. Susretu misionara i misionarki Crkve u Hrvata održanom u Šibenskoj biskupiji. Taj im je događaj donio mnoštvo zanimljivih sadržaja, a najdraže im je bilo obogatiti se iskustvima kolega iz cijelog svijeta – od Afrike do Perua i Rusije, te svima posvjedočiti o svojem djelovanju na Salomonskim Otocima.

S Firula na Solomone

„Ja sam na Salomonskim Otocima već šest godina i jedno od lijepih pravila je: 'Nauči se njihovoj jednostavnosti, bez ljutnje i brzine.' Mi smo uvijek kao 'navita kola'. U njih je sve smireno i sve polako rješavaju. Radeći s njima kao medicinska sestra, puno se puta ja obogatim njima nego oni možda sa mnom. Primjerice, jedan je dječak doživio pencilinski šok. Ja sam se rastrčala kako bih napravila sve što mogu, a otac mu je bio miran i rekao da se i ja smirim jer će dječak ostati živ ako je to volja Božja“, čuli smo od s. Marte koja je i prije odlaska u misije bila angažirana u zdravstvu. Višegodišnje iskustvo stekla je radeći na intenzivnoj njezi i kirurgiji splitske bolnice Firule, što joj dobro dođe jer u njezinoj misiji nema liječnika, pa je prepuštena samo svojem znanju i Bogu te je, po potrebi, i liječnik, i primalja, i sve što treba. „U takvim se uvjetima dobro snalazim. Često nam nedostaju lijekovi, zavoji i drugo, ali postoje neki naši ljudi koji nas se s vremena na vrijeme sjete i pomognu. Svaki nam je zavoj bitan… Tamo sam se susrela s dotad nepoznatim bolestima, poput malarije i neke kožne bolesti vjerojatno vezane za podneblje i teške uvjete života“, prenijela je s. Marta koja je doživjela mnogo teških slučajeva – od padova s visokih stabala kokosa do teških opeklina kod male djece, a s istim se zadacima susreću i njezine kolegice misionarke – s. Jasna Plavac i s. Slavka Bogdan.

Šivanjem do dostojanstva

S. Ruža bavi se nečim drugim. Ona poučava mlade žene i samohrane majke šivanju, vještini koju je i sama svladala u djetinjstvu pa je sada prenosi na dobrobit drugih. „Imamo školu šivanja za žene i djevojke. Posljednje dvije godine trudimo se oko gradnje edukacijskog centra koji bi uskoro trebao biti blagoslovljen i započeti s radom. Nastojimo raditi sa ženama. U početku smo predvidjeli voditi tečaj šivanja za djevojke. No, na kraju su nam dolazile većinom samohrane majke, pa smo uvidjele da je bilo potrebnije napraviti jedan tečaj za njih, kako bi se one obučile i svojim radom priskrbljivale za obitelj te se osjećale vrjednijima. Većina njih završila je samo šest razreda osnovne škole, što mi je u početku bilo čudno i iznenađujuće. Sada vidim da je tako u puno sela, posebno onih udaljenijih od mora i ceste, a postoje slučajevi da djevojke nisu uopće išle u školu. One ostaju kući i čitav im se život svodi na obrađivanje vrta, kuhanje, spremanje… Šivanje im daje mogućnost izlaska u drukčiji svijet i novog pristupa samima sebi. Kroz sve to važno je objasniti im da se život svodi na nešto vrjednije... Centar će biti posvećen Sv. Lujzi de Marillac,suutemeteljici Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog“, posvjedočila je s. Ruža nadajući otvorenju novog centra krajem godine i još kvalitetnijim aktivnostima za pomoć ženama. Planira se pokrenuti tromjesečni tečaj i za supruge katehista koje će također učiti osnove vezenja i mašinskog šivanja.

Četiri sestre

Četiri misionarke, kako kažu naše sugovornice, odlično funkcioniraju surađujući u župi Buma na otoku Malaita, unatoč svim njihovim različitostima – od karaktera i dobi do afiniteta i profesionalnih zadaća.

„Nastojimo se dogovarati i nadopunjavati, a ponekada se vidimo samo ujutro i navečer zbog obveza u ambulanti i drugdje, a raspored je gust i tijekom blagdana kada susrećemo vjernike. S. Marta često ode dvaput dnevno u pratnji bolesnika, pa je nekad i ne vidim. No, sve nastojimo prihvatiti jedna drugu kao dar od Boga iako smo sve drukčije i s različitim darovima te se nadopunjujemo“, rekla nam je s. Ruža.

S. Marta se nadovezala kako ona susestri često obeća nešto pomoći oko šivanja misnog ruha i druge odjeće, ali zbog velikog broja pacijenata i hitnih slučajeva ne stigne, što s. Ruža od srca razumije i doživljava kao da je i dobila pomoć. „Nekada dnevno prođem i do 140 kilometara, nekada i dalje, ovisno gdje nas zovu. No, računajte da se 30 km pređe za sat i pol vremena zbog loših cesta, a voze s. Slavka i s. Ruža. Zovu nas i iz drugih sela. Često se dogodi da bolesnik bude jako loše, pa nas u povratku zovu da se vratimo i onda prevozimo pokojnika“, ispričala je s. Marta dodajući kako sestre svojom Toyotom nabavljenu preko MIVA-e, akcije za nabavljanje prijevoznih sredstava misionarima za potrebe naroda kojima su poslani, prevoze i trudnice koje često porode u autu, ali i ljude u drugim potrebama, a to je vozilo od silnog korištenja i loših cesta već dotrajalo.

 Zadivljujuća vjera

A ljudi to, naglašavaju misionarke, znaju cijeniti svaku njihovu pomoć u svemu ističući zahvalnost Bogu. Iako žive siromašno i bez mnogo mogućnosti oni s puno više radosti i nade gledaju na život nego mnogi Europljani koji imaju solidnu kvalitetu življenja.

„Oni su s malim zadovoljni. Ovdje ljudi imaju kuće i aute, a kod njih su kuće od lišća. Vatra se loži, nema struje i svi su zadovoljni, nasmijani i veseli. Velika je njihova radost kad im pomognemo. Recimo, ako im vjetar sruši kuću, kupimo im kilogram eksera pa su oni presretni. Naći će još lišće, koju dasku, pa će popraviti. A ovdje ljudi imaju vile i neki su opet nezadovoljni“, rekla je s. Marta osvrćući se i na njihovu snažnu vjeru i duhovnost – a tek su 100 godina kršćani. „Kada im se kaže da izmole neku molitvu, primjerice prije jela ili neku zahvalu, nikada nitko nije odbio. Oni to tako tečno izgovore svojim riječima. Imamo osjećaj da su stalno u nekom razmišljanju za molitvu. I djevojke rado mole. Svi imaju osjećaja za molitvu i zahvalnost. Ako se dogode neka teškoća ili neki križ, oni smatraju kako će kroz taj križ primiti milost. Ne može se, normalno, reći da su svi takvi, ali postoje slučajevi koji zadivljuju“, nastavila je s. Ruža.

Hrabri ljudi

U tom kontekstu upoznala nas je i s jednim nedavnim tragičnim događajem. „Brod s mladima se prevrnuo i 17 momaka se utopilo. Iznenađujući su komentari članova njihovih obitelji koji su rekli kako su oni sada kod Boga, na sigurnom, i mole snagu za njih žive da nastave dalje. Svi su iz istog sela s 21 obitelji i svaka je ožalošćena, ali fascinantno je da se ne boje smrti“, istaknula je s. Ruža, a s. Marta nas je obogatila još jednom pričom o snazi vjere i prihvaćanju Božje volje: „Jedna je žena ostala udovica s četvoro djece. Tako je hrabro nosila svoj križ. Kad sam god došla kod nje previti ju i dati joj lijek, ona je samo zahvaljivala Isusu za svoj križ. Nikada nije bila tužna ni kada je znala da njoj dolazi kraj. Kad sam god bila kod nje, htjela je da pjevamo Salve Regina jer se ona zvala Regina. Djecu je lijepo uputila da urade sve što je potrebno dok je ona još živa. Umrla je prije godinu dana. Bila je potpuno spremna – ispovjedila se i primila sve sakramente.“

Kako im pomoći?

Sestre nam prenose kako stanovnici njihove misije lako dolaze do Boga, ali im je teško priskrbiti novac. Nisu gladni – obrađuju vrtove, love ribu i trampe namirnice, ali nemaju neke mogućnosti zarade.

„Kad je riječ o pomoći, mi smo okrenuti prema Papinskim misijskim djelima (PMD) u BiH i Hrvatskoj. Nedavno sam rekla kako nam uvijek kažu da smo na kraju svijeta, ali mi se osjećamo u srcu Crkve, posebno kad dođemo na susret misionara. Sv. Mala Terezija je rekla da će u srcu Crkve biti Ljubav. Sve ono što se uplati preko PMD-a dođe do nas. Doista se brinu za nas i šalju nam i više nego što očekujemo“, navela je s. Ruža.

Posebno su velike potrebe u području obrazovanja, a roditelji nemaju novaca. „Upisnina za vrtić i srednju školu je 10 kuna. Vrtić za cijelu godinu košta 100 kuna, osnovna 300 – 400 kuna, a za srednju je potrebno uplatiti od 1 000 do 9 000 kuna, ovisno u koju se školu dijete upisuje. Ako im se pomogne upisninom, koja je za srednju školu od 500 do 1 000 kuna – puno smo im pomogli. Povezane smo s puno ravnatelja u školama i kažemo im da ne vraćaju djecu, već da ih pošalju kod nas“, doznali smo od s. Marte.

Trebamo pomoći djeci

Prema njezinim riječima, sestre preko dobrih ljudi i njihovih materijalnih darova nastoje pomoći svoj djeci u potrebi, a prednost imaju djeca bez roditelja i ona iz mnogočlanih obitelji. „Ove godine smo zahvaljujući našim ljudima iz Hrvatske, Kanade i PMD-u uspjele upisati 650 djece u 35 škola. Tu se potrošilo oko 400 000 kuna, možda nešto i više…“, napomenula je s. Marta govoreći kako su tako olakšali život mnogim roditeljima i njihovoj djeci, a između mladih kojima su pomogli poniknuo je nedavno i jedan bogoslov.

Misionarke zahvaljuju svima na svakoj pomoći i poručuju svima u mogućnosti da imaju srca za djecu u njihovoj misiji, a to je najlakše učiniti preko ureda PMD-a u Sarajevu i Zagrebu.

BiH – rasadnik misionara

Na ljetošnjem susretu misionara Crkve u Hrvata sudjelovalo je dosta misionara i misionarki iz Bosne i Hercegovine, pa smo sestre pitali za komentar te činjenice, s obzirom da je s. Marta rodom iz Rame, a s. Ruža iz Neuma. „To znači da je BiH jaka u vjeri kada daje misionare. Uzima ih od naroda i daje ih drugim narodima unutar zajedničke Crkve“, istaknula je s. Marta podsjetivši kako je BiH ne tako davno bila i sama misijska zemlja, ali i na tešku stvarnost mnogih ratom poharanih krajeva. No, dodala je, unatoč svemu, ova zemlja u svijet šalje svoje ljude da šire Radosnu vijest. „I svećenici i biskupi gledaju blagonaklono na misije. Razumiju i znaju kako je to kada drugi pomažu jer je BiH bila misijska zemlja“, napomenula je s. Ruža.