Franjevke Marijine Misionarke u Odžaku

Otvoreno srce za zemlju koja je toliko stradala


U Odžaku od 1997. u međunarodnoj zajednici djeluju sestre Franjevke Marijine Misionarke koje žele svakomu donijeti dobrotu, mir i poštovanje.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Sestre Franjevke Marijine Misionarke utemeljila je francuska redovnica blažena Marija od Muke Kristove u Indiji 1877., a ta međunarodna Družba nastala je iz misijskih potreba Crkve s prvim ciljem evangelizacije kroz molitvu i apostolat u kojem redovnice daruju potpuno svoj život za Crkvu i spasenje svijeta. S ovim su nas redom upoznale sestre: predstojnica zajednice u Odžaku s. Anna Alberti, s. Teresa Nowak i s. Halina Herda iz Poljske, Slovenka s. Cirila Koršič i Španjolka s. Teresa Cachot.

Kao Marija

„Kao Marijine misionarke želimo dalje nositi misiju Marije dajući svijetu Isusa. Nastojimo živjeti i raditi kao Marija po riječima 'Evo službenice Gospodnje', da Bog preko nas može spašavati svijet. Na vječnim zavjetima govorimo: 'Darujem svoj život za Crkvu i spasenje svijeta.' Utemeljiteljica je željela da u svakoj zajednici živimo duhom Nazareta te da kao franjevke budemo u zajednicama, po mogućnosti međunarodnim, da svjedočimo o jedinstvu u našoj različitosti. Želimo živjeti evanđelje među ljudima u radosti, jednostavnosti, miru. Prije svega, hoćemo služiti siromašnima“, rekla nam je s. Anna Alberti čija Družba danas broji oko 7 000 sestara iz 82 naroda na svim kontinentima u 77 država, a u provinciji koja obuhvaća srednjoistočnu Europu postoji 30-tak zajednica u BiH, Poljskoj, Rusiji, Ukrajini, Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj i Sloveniji.

Dolazak u BiH

Od 1997. Marijine Misionarke prisutne su u Bosni i Hercegovini gdje su došle po želji kardinala Vinka Puljića i naselile se u Odžaku. Primarni cilj bio im je: živjeti s ljudima, ohrabrivati ih na povratak, pomagati svima bez obzira na nacionalnu ili religioznu pripadnost, liječiti ratne rane, poticati na oproštenje, pomirenje i toleranciju, posebno moliti i sudjelovati u obnovi crkvene zajednice i vjerskog života.

„Uvijek želimo biti tamo gdje je najpotrebnije. Tako smo poslije rata u BiH osjetile poziv da dođemo u ovu zemlju kako bismo svojom prisutnošću pomagale iscijeliti ratne rane i donosile Božju ljubav“, kazuju sestre dodajući kako je naglašavajući kako je i u Odžaku njihova zajednica od početka međunarodna kako bi svojim primjerom ovdašnjim ljudima posvjedočile da je suživot različitih nacija moguć.

Dijeliti sudbinu

„I naše djelovanje je oduvijek bilo usmjereno ka svima ljudima bez razlike. Sestre su na početku živjele u siromašnim uvjetima, kako i svi ljudi koji su se vraćali poslije rata. Tako su dijelile njihovu sudbinu, a bile i znak ufanja da će Bog pomoći. Uz pomoć darova dobrih ljudi uselile su se u malu kućicu sa samo dvije prostorije, a jednu su preuredile u kapelicu. Tamo su donosile Bogu patnje i boli svih koji su tu živjeli. Dobri ljudi iz inozemstva su dolazili s humanitarnom pomoći i sestre su je dijelile svima koji su bili u potrebi“, s. Cirila se prisjetila početaka u Bosni gdje su se sestre uključile u mnoštvo aktivnosti – od pastoralnog rada s djecom, liturgijskog pjevanja i molitvene skupine, do karitativnih zadaća i rada s djecom s poteškoćama u razvoju.

Kuća nade

„Kod sestara je od početka po humanitarnu pomoć dolazilo puno majki koje su tražile pelene i hranu za dijete s posebnim potrebama. Sestre su počele posjećivati njihove obitelji i upoznale se sa situacijom shvativši da nema nijedne institucije koja bi brinula za tu djecu. Jedna sestra je u školi imala posebno odjeljenje za šestero ovakve djece. Kasnije su ujedinile roditelje i pomagale im u osnivanju udruge građana za roditelje i osobe s posebnim potrebama. Sestre su ostale prisutne u udruzi i pomagale u izgradnji Centra Kuća nade dajući potporu laicima koji su preuzeli vođenje te ustanove čiji je cilj pomoći osobama s invaliditetom da dobiju svoje mjesto u zajednici uz potrebnu rehabilitaciju i osnaživanje“, ispričale su nam sestre dodajući kako je Centar za djecu s posebnim potrebama mjesto rekreacije i učenja, ali i dijaloga života među različitim nacijama i religijama. Također, redovnice su djelovale i djeluju i u drugim projektima pomoći ljudima kao Caritas, i kućna njega.

Neizlječive rane

Sve redovnice koje su bile u BiH imaju radosno iskustvo življenja i djelovanja među ovdašnjim svijetom te je svaka imala i ima otvoreno srce za zemlju koja je toliko stradala. „Ljudi u BiH su jednostavni, gostoprimljivi. S druge strane osjeća se kako gube duhovnost i nadu, kako trče za novcem. Također, još neizlječive rane utječu na izbore u životu. Zato nije lako doći danas do neke dubine srca, razgovora, do dubine života i vjere. Ali pokušavamo na različite načine doći do srca svakog čovjeka“, svjedoči s. Anna. Svakodnevno imaju Klanjanje u kapelici, molitva im je iznimno važna, a jedan njihov radni dan izgleda ovako: 7.00 jutarnja molitva, doručak (svaka sestra objeduje sama, prije ili poslije molitve), vrijeme za osobnu molitvu i rad, 12.00 ručak, kratki odmor i nastavak rada, 16.30 sv. misa u župi, večernja molitva, večera (prigoda koja okupi sve sestre kako bi uz jelo popričale o svemu toga dana), večer – vrijeme za rad, odmor, molitvu, čitanje, molitvene skupine, sastanke... Iako imaju mnogo obveza, Marijine misionarke nastoje imati ravnotežu između molitve, obveza i odmora. U svakodnevnim kontaktima nastoje se što bolje upoznati, razumjeti, o svemu dogovoriti i biti pažljive jedna prema drugoj – primjerice uvijek se osmjehnu i nastoje biti blizu jedna drugoj. Različiti jezici im pritom nisu nikakva prepreka – često se nasmiju kada se ne uspiju dobro sporazumjeti, a njihovo je zajedništvo prilika za učenje. „Pričamo dosta o našim kulturama i to je za nas bogatstvo, radujemo se kad sestra predstavi dio svoje kulture. U tome je svemu važna otvorenost jedne prema drugoj, kao i prihvaćanje susestre onakvom kakva ona uistinu jest“, govore nam redovnice.

Poruke sestara

Svjedočeći ljepotu svog poziva, svaka je onima što žele izabrati duhovni stalež i misionarski put poželjela uputiti nekoliko riječi savjeta i ohrabrenja.

„Otvorenim srcem slušaj Božji poziv i s ufanjem predaj se Bogu“, poručuje s. Halina. „Poručila bih da takva osoba ode u misijsku zemlju i da ima kratko iskustvo takva života“, riječi su s. Terese Nowak, a njezina je imenjakinja istaknula: „Ako tražiš, pogledaj u svoje srce tko je Bog za tebe i što tražiš? Ako treba, traži duhovnu pomoć, razgovor s nekim.“

„Kad upoznaš Isusovu ljubav, ne možeš nju zadržati samo za sebe!“, kazala je s. Cirila, a s. Anna za kraj naglasila: „Hrabro! Vrijedi! Ne boj se!“

Ići svuda

Kao misionarke članice Družbe spremne su ići svuda i doći do svih kako bi navijestile Radosnu vijest i služile: tamo gdje Krista ne poznaju, tamo gdje je Crkva manje nazočna, posebno najsiromašnijima, napuštenima, prognanima… Sestre franjevke misionarke angažirane su na pastoralnom, odgojno-obrazovnom, zdravstvenom, socijalno-karitativnom području, promičući i međureligijski dijalog, mir, pomirenje i pravednost.