Opasni pokušaji stvaranja nove slike o čovjeku


Dugo su vođene žustre polemike između pristalica evolucije i kršćanske slike svijeta i čovjeka u njemu. Danas je taj problem, osim kod pristalica kreacionizma i ateističkog darvinizma, sveden uglavnom na pitanje slike o čovjeku.

Piše: dr. fra Luka Marković

Je li čovjek, sa svim svojim sposobnostima (mogućnost transcendiranja, kultura, jezik, sposobnost razmišljanja, svijest), koje ga razlikuju od drugih živih bića, doista samo jedno od njih, slučajno nastalo u procesu materijalne evolucije, ili ipak nešto posebno? Kršćanstvo, kao i većina drugih religija, gleda na čovjeka i danas, uvažavajući jasne znanstvene činjenice, kao na krunu Božjeg stvaralačkog čina, što ne mora biti u potpunoj suprotnosti s evolucijskom slikom svijeta. Jer, na kraju, i teorija evolucije promatra čovjeka kao nešto posebno u svijetu živih bića. Problem nastaje kad se postavi pitanje odnosa duhovnog i materijalnog.

Kreiranje nove slike o čovjeku?

Dok sve religije vjeruju i u duhovnu stranu čovjeka, reducionistički pristup evoluciji veže ga izričito uz materijalne procese. Zastupnici te teorije ne idu dalje od monističkog materijalizma, prihvaćajući besmrtnost čovjeka samo u sklopu čitavog svemira, odbacujući svaku pomisao na individualnu ljudsku dušu. Za njih je svaki razgovor o dualizmu (duša – tijelo), kakav poznajemo i kod nekih velikih filozofa (Platon i Descartes) bespredmetan i znanstveno neutemeljen. Tu teoriju zastupaju danas najglasnije pojedini istraživači mozga, uvjereni kako su ljudske sposobnosti razmišljanja i svijesti izričito vezane uz procese u ljudskom mozgu, a ne uz neku samostalnu duhovnu supstancu. Za njih smrću tijela umire i sve drugo kod čovjeku. Kada prestane funkcionirati mozak, prestaje i svaki govor o samostalnosti duhovnog, jer je i svijest samo produkt funkcioniranja nekoliko milijardi živčanih stanica u njemu. To tvrde pojedinci, iako u biti, kako priznaju ozbiljniji znanstvenici, znanost nema pojma o umreženosti oko sto milijardi živčanih stanica u mozgu. Naime, iz studije i upoznavanja pojedinih neurona ne može se shvatiti nastanak duhovnog procesa kod čovjeka. Utoliko bi se s pravom moglo reći da za neurologe još uvijek ostaje neriješeno bitno filozofsko pitanje, na koji način iz tog mnoštva živčanih stanica nastaje ono što nazivamo ljudskim duhom, kako iz materije nastaje duh (razmišljanje, svijest, ljubav). Pa ipak pojedini znanstvenici i dalje odbacuju svaku pomisao na postojanje duhovnog, neovisno od materijalnog. Ne prihvaćaju čak niti to da postoji etička urođenost kod čovjeka, koja ga vodi spoznaji Boga, kako je mislio Kant, prebacujući mogućnost spoznaje Boga s racionalnog na moralno područje. Ovakvo razmišljanje daje dovoljno argumenata za pitanje: Je li na pomolu nova slika o čovjeku?

Podsvijest ili kemijski procesi u mozgu?

Dualistička razmišljanja o čovjeku (duša – tijelo), s izuzetkom pojedinih materijalističkih teorija, bila su sve do 19. stoljeća dominantna, i to ne samo u kršćanskoj, nego i u zapadnoj misli uopće. U tom kontekstu treba i promatrati podjelu posla. Duhovnom stranom čovjeka bavili su se uglavnom filozofi i teolozi, dok je tjelesno (materijalno) prepušteno prirodoznanstvenicima. S pojavom Freuda dolazi do razmišljanja kako je govor o duhovnoj strani čovjeka pridržan ne samo filozofiji i teologiji, nego i drugim znanostima, kao što su medicina. Freud je bio uvjeren da se kompletnog čovjeka, uključujući i njegovu duhovnu stranu, može protumačiti znanstveno (psihoanalizom). Duboko uvjeren da se u ljudskoj podsvijesti kriju mnogi razlozi za razne psihičke bolesti, razvio je specifičnu teoriju, koja se bazirala na trodiobi ljudske ličnosti: podsvijest (ono), svijest (ja) i zakonske i moralne norme (nad-ja). Podsvjesnim dominiraju nagoni i potisnute želje, koji igraju veliku ulogu u našem svjesnom životu. Racionalni dio osobe (ja), koji stoji neprestano pod kontrolom društvenih i moralnih propisa (nad-ja) potiskuje želje i nagone. Neprestani pritisak iz područja podsvijesti na racionalno (ja) za ispunjenjem nagona, kao i zahtjev normativnog za uvažavanjem propisanih vrednota, dovodi do konflikata. Racionalno potiskuje konflikte u podsvijest, što za posljedicu ima pojavu različitih neuroza.

Na samim pretpostavkama i opažanjima u mozgu ne mogu se graditi činjenice duhovnih doživljaja. Jer bi tako i egzorcisti doista mogli početi tvrditi za sebe da su znanstveno dokazali kako su mnogi psihički bolesnici doista opsjednuti zlim silama, jer na to navodno upućuju mnoge stvari kod ceremonije izgonjenja istih iz „opsjednutog“

Freud je bio duboko uvjeren da se psihoanalizom mogu riješiti mnogi od tih problema. Danas su znanstvenici dobar dio Freudovih tvrdnji (Edipov kompleks, teorija o snovima, teorija agresivnosti) odbacili kao neutemeljen. To su napose uradili istraživači mozga, koji zastupaju novu sliku o čovjeku. Istraživanja neurologa stavljaju tako u novi kontekst ponovno poznata pitanja o čovjeku: Tko sam? Zašto sam takav kakav jesam, a ne drugačiji? Kako protumačiti važne ljudske emocije (ljubav, radost, sreća, mržnja)? Odgovore na ta pitanja ne traže neki istraživači mozga više na duhovnom području, niti u ljudskoj podsvijesti, nego u kemijskim procesima mozga. Za njih se u procesu u mozgu kriju i odgovori na pitanja ljudske svijesti. U tim tvrdnjama idu poneki tako daleko da uz kemijske procese vežu svaku mogućnost razmišljanja i odlučivanja. Kad bi doista bilo tako, onda bi se moglo zajedno s velikim filozofom Hegelom reći, koji je u svoje vrijeme bio iritiran sličnim tvrdnjama, kako je  ljudsko razmišljanje „obično mokrenje“.

Svjesno i nesvjesno u mozgu

Zadnjih godina, istraživači mozga izveli su mnoge pokuse, s ciljem pronalaženja u ljudskom mozgu onih područja koja formiraju ljudsku svijest. Došli su do zaključka kako se u ljudskom mozgu odvijaju i mnogi procesi kojih nismo svjesni. Naime, ustanovili su da ljudski mozak šalje od bezbrojnih prerađenih informacija k višoj preradi samo one koje su važnije. I upravo te informacije doživljava čovjek kao svijest. A da bi svijest uopće mogla funkcionirati, nužna je mogućnost sjećanja. Za ispravno formiranje svijesti preduvjet je i normalan rad moždane kore, sa zdravom aktivnošću živčanih stanica. U slučaju poremećaja može doći do prestanka svijesti. Naime, u normalnom ljudskom životu, čovjek je od mnogih informacija koje dolaze u mozak preko osjetila, svjestan samo jedne. Ako se osoba koncentrira na čitanje, onda ne registrira svjesno druge zvukove koji dolaze iz okruženja. U trenutku pokazivanja pozornosti drugim događajima, prestaje svjesno čitanje. Iz toga rezultira pitanje: A što odlučuje o važnosti informacija s kojima se susreće ljudski mozak? Prema uvjerenju neurobiologa događa se to u  moždanoj kori u području čela. Zahvaljujući sposobnosti svjesnog zadržavanja  samo određenih informacija, ne nastaje u ljudskom mozgu opći kaos. Ta činjenica ipak ne daje jasan odgovor na pitanje: Zašto smo postali svjesni određenih informacija? Sve što nam znanstvenici mogu reći jest samo to da svijest nastaje u procesu koji se odvija u ljudskom mozgu. A jasna su i zapažanja da može doći do smetnji kod svijesti u slučaju poremećenih odnosa u radu živčanih stanica u mozgu.

Tako opisuje Michael Madeja slučaj pacijenta kod kojeg je došlo do prekida spone između lijeve i desne hemisfere velikog mozga. Pacijent je trenutačno pokazivao osjećaj dvostruke svijesti. Naime, dok je jednom rukom navlačio hlače, drugom ih je istovremeno svlačio. Iz toga se dâ samo zaključiti da normalna svijest potrebuje rad cijelog mozga. Madeja je mišljenja da neurobiolozi ne mogu dati  pravi odgovor na pitanje slobodne ljudske volje, iako je iz opažanja postalo jasno da se prije samog čina događaju određeni procesi u mozgu.

Gdje je smješteno naše ja?

 Problem leži u tome da su istraživači mozga kod takvih pokusa usredotočeni samo na materijalne promjene. Istina, postojanje drugih utjecajnih faktora (duhovnih) nije vidljivo iz eksperimenta, ali ih se ne može zanijekati. Onomu tko želi vjerovati da iza svega stoji neka duhovna supstanca, ne može se dokazati ništa suprotno. Naime, kako bi se moglo znanstveno dokazati što je doista svijest, moralo bi se istovremeno moći premostiti jaz između subjektivnog osjećaja i fizioloških procesa u mozgu. A to danas još uvijek nije moguće. Ono što znanost može, misli neurobiolog Singer, jest ustanoviti koje je umreženje živčanih stanica u mozgu zaduženo za sposobnost identificiranja vlastitog tijela (nastajanje svijesti), kao i razlikovanje između njega i drugih. Pored svih različitih tvrdnji, koje dolaze iz svijeta neurobiologije, jasna je činjenica da znanost nema još uvijek odgovora na pitanje gdje je smješteno naše ja, kako nastaje svijest i osjećaj. Ono što je također jasno jest činjenica da nigdje u mozgu ne postoji određeno mjesto čija aktivnost vodi izravno k nastajanju svijesti. Prije bi se moglo reći, misli Singer, da je riječ o velikoj mreži areala, koji moraju postići određeni dinamični proces kako bi nam postalo nešto svjesno. Na samim pretpostavkama i opažanjima u mozgu ne mogu se graditi činjenice duhovnih doživljaja. Jer bi tako i egzorcisti doista mogli početi tvrditi za sebe da su znanstveno dokazali kako su mnogi psihički bolesnici doista opsjednuti zlim silama, jer na to navodno upućuju mnoge stvari kod ceremonije izgonjenja istih iz „opsjednutog“. Pri tome bi se čak i s pravom mogli pozvati i na određene reakcije u ljudskom mozgu. 

Pitanje slike o čovjeku

Među istraživačima mozga ima i onih koji, oduševljeni postignutim uspjehom, već najavljuju mogućnost stvaranje robota koji bi posjedovali nešto poput ljudske svijesti. Neurobiolog Singer odbija takva razmišljanja, upućujući na to da smo svjetlosne godine daleko od shvaćanja na koji način uopće funkcionira ljudski mozak, a još dalje od potpunog shvaćanja nastajanja ljudske svijesti. U tom kontekstu kaže realistično kako danas manje znamo o toj problematici nego što smo prije 15 godina mislili da znamo. Svijest pomaže čovjeku osjećati samoga sebe kao posebnu osobu u odnosu na druga bića. Na kraju to da čovjek posjeduje svijest, omogućuje upravo znanstvenicima da se mogu uopće baviti pitanjem ljudske svijesti. Zato se ravnopravno mora prihvatiti i one među znanstvenicima koji su uvjereni da svijest nije produkt kemijskih procesa u mozgu, nego da ima svoje uporište i u duhovnom, nadnaravnom, u onoj zadnjoj stvarnosti o kojoj ,istina, čovjek zna vrlo malo, ali je naslućuje. Utoliko je vrlo upitna tvrdnja pojedinih znanstvenika kako svijest nije ništa drugo nego rezultat konkurentske borbe između umreženih skupina živčanih stanica.

Kod istraživanja funkcioniranja ljudskog mozga i pokušaju povezivanja svijesti s čistim kemijskim procesima, otvara se i jedno drugo, vrlo problematično pitanje. A to je pitanje slike o čovjeku. Svođenje svijesti, ljudskoga ja i ljudske slobodne volje samo na kemijske procese, stavlja pod upitnik mnoge dosadašnje ljudske spoznaje o samome sebi. Pod upitnik se stavljaju ne samo razumijevanje ljudske kulture i etike, nego i humanizma. Bi li nova civilizacija, pitaju se neki filozofi, izgrađena na pretpostavkama da je ljudska svijest samo produkt materijalnih procesa, bila sposobna naći orijentaciju u životu, djelovati humano, razvijati osjećaj nade i solidarnosti? Bi li čovjek bio sposoban preraditi emotivnu bol, koja bi nastala kod jasnog uvjerenja da je samo sadašnjost, bez prošlosti i budućnosti. Mnogi znanstvenici slažu se u tome da su religije bile, i pored određenih devijacija, od velike koristi za razvoj čovječanstva. Prošlost ukazuje jasno na to da su religije bile temelj za dobar natalitet, osjećaj za zajedništvo i oblikovanje etičkih normi. Svođenje čovjeka na bezosjećajnog robota, koji je ovisan samo o kemijskim procesima, stavilo bi mnogo toga pod upitnik. Roboti, bez obzira koliko bili savršeni, nemaju prošlost i budućnost. Oni imaju samo sadašnjost, koje, za razliku od čovjeka, nisu svjesni. Promjena slike o čovjeku vodila bi nužno i promjeni međuljudskih odnosa. Nasreću, i pored mnogih pokušaja nekih znanstvenika da svedu čovjeka na bezosjećajnog robota, daleko smo od takve stvarnosti.