Sv. Pavao – ženomrzac ili zaštitnik žena?

Žena i njezin položaj u kršćanskoj tradiciji


Postoje istraživači koji su mišljenja da se loš odnos prema ženi u kršćanskoj kulturi, pored govora Biblije o prvom grijehu, može pripisati Sv. Pavlu, koji za neke vrijedi kao ženomrzac. Istina, on nastupa ponekad tako da se iz toga može zaključiti kako su žene manje vrijedne od muškarca.

 

Piše: dr. fra Luka Marković

Ali istina je da kod njega nalazimo i mnoštvo tekstova koji ženu afirmiraju, stavljaju uz bok muškarca, čine je jednako vrijednim članom društva i Crkve.
Žene kod Pavla sudjeluju u molitvi zajednice, zajedno s muškarcima. Sam Apostol spominje u to vrijeme i Febu, službenicu Crkve u Kenhreji (Rim 16). Na drugim mjestima je također govor o uglednim kršćankama koje služe kao uzor. U tom kontekstu bi se moglo reći da Pavao nije opterećen razlikom između žene i muškarca kad je riječ o javnom svjedočenju za Krista. On se prvotno u svom misionarskom zanosu bez ikakvog opterećenja odnosi svima jednako. Ne pravi nikakvu razliku između muškarca i žene. Oboje ih smatra važnim u daljnjem širenju kršćanstva. Apostol uzima ozbiljno Isusov govor o slobodi i ravnopravnosti stvorenog, gdje žene primaju isto poštovanje kao i muškarci. U kontekstu tadašnjih tradicionalnih odnosa u kojima je žena bila potlačena, govore neki teolozi, da Isus svojim razmišljanjem donosi pravu revoluciju ljubavi u svijet koja ruši sve dotadašnje predrasude o manje vrijednoj ženi. S pravom bi se moglo reći i za Pavla da mu je ljubav prema Bogu i čovjeku mjerilo, a ne vlast i položaj.

Krive postavke i okolnosti
Teolog Maria Neubrand je mišljenja da su mnogi i u samoj ranoj kršćanskoj tradiciji, a to se odnosi i na pojedine crkvene oce, krivo shvatili neke od Pavlovih izričaja o ženama, vadeći ih iz cjelokupnog konteksta, te na taj način gledali je kao manje vrijedno stvorenje. Nema sumnje da se u nekim stavovima crkvenih otaca u odnosu na ženu može prepoznati utjecaj grčke filozofske misli, ali i rimskog prava, gdje je žena smatrana manje vrijednom i u svakom slučaju podložna muškarcu. U tom duhu treba shvatiti razmišljanja Sv. Irineja kako je žena podložna mužu ili ono Sv. Ambrozija kako se žene moraju pokrivati jer su manje vrijedna stvorenja od muškarca. Taj negativni stav prema ženama ostat će prisutan i u srednjovjekovnoj teologiji, koja je stajala pod utjecajem Aristotela.

Upravo će Toma Akvinski razviti svoje mišljenje ugledajući se na Aristotela, kako je žena mas occasionatus, neuspjeli muškarac, jer je došlo do nekog defekta kod začeća u muškom sjemenu. Naime, sam Aristotel je bio uvjeren da je muškarac jedini pravi začetnik života, dok je žena samo poput plodne zemlje koja to omogućuje.

Teolog K. Kiefel smatra da crkveni oci, kao niti srednjovjekovni teolozi, nisu pronalazili potpuno uporište u Bibliji, ako ju se pokušava znanstveno shvatiti, za diskriminaciju žene. Uostalom, ni Biblija ne govori nigdje da je žena prisilila muškarca da zagrize u jabuku. Govor o prvom grijehu jest govor o zajedničkom otuđenju ljudskog stvorenja od Boga, a nikako o ženinoj krivici koja je zavela muškarca i na taj način navukla na sebe prokletstvo.

Žene u Pavlovim zajednicama
Kad bismo govor Biblije o stvaranju svijetu u cjelini uzeli doslovno, ne obazirući se na današnje znanstvene spoznaje – kao što neki još uvijek tumače poslušnost žene prema muškarcu, izvodeći ga iz Biblije – ispali bismo smiješi i istovremeno tragični sami pred sobom. Zato je ispravan pristup Sv. Pavlu i crkvenim ocima samo tada moguć ukoliko uvažimo okolnosti u kojima su živjeli i djelovali, uvažavajući i utjecaj vremena i sredine. Istina je da se Pavao u pojedinim tekstovima odnosi prema ženama u duhu tadašnjeg vremena, što bi se moglo reći čak i diskriminatorski. Poneki od znanstvenika su mišljenja da uzrok za to treba tražiti u samim nesporazumima unutar zajednica koja su još uvijek bila opterećene grčkim pogledom na ženu. A sigurno da tomu doprinosi i patrijarhalno shvaćanje o ženi koje je u to vrijeme vladalo među Židovima. Očito je, misle neki od istraživača, u zajednici u Korintu došlo do prepirke između muškaraca i žena, jer su se ove, ohrabrene kršćanskim propovijedanjem o jednakosti svih pred Bogom, počele slobodnije ponašati. Ponesene nutarnjim osjećajem slobode i potpunog izjednačavanja s muškarcima pred Bogom, poneke su žene htjele to očito pokazati i vani. Jer Pavlove riječi iz Poslanice Galaćanima o jednakosti svih pred Bogom djeluju za ono vrijeme šokantno, ali i inspirativno: „Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3,28). Moguće je da su neke od žena te riječi o slobodi pred Bogom shvatile više inspirativno. To je i razlogom, misle neki od istraživača, što im Apostol, pod pritiskom muških krugova, stavlja pred oči uzor starijih koje su se ponašale u skladu s tradicijom. Nije isključena ni mogućnosti da su neke od žena čak i skraćivale kosu i hodale bez marame, što je smetalo tradicionalnom pogledu muškaraca. Moguće je da je Pavao iz tog razloga progovorio kruto o ženama kako bi se izbjegli daljnji nesporazumi. Htio je poručiti da kršćanstvo govorom o slobodi ne dokida u potpunosti tradicionalni način života.

Samo se na taj način može razumjeti njegov vrlo afirmativan stav prema ženama kao predvodnicama u vjeri na jednoj strani, i povremeni govor o ženama kao onima koje trebaju biti odane i pokorne muževima na drugoj.

Savjeti, a ne teološka izlaganja
Izgleda da je Pavao upravo u grčkim zajednicama, ali i onim židovskim često zapostavljao važnost žene kako se ne bi ovima zamjerio i doveo do određene pomutnje. Nije zanemarivana činjenica da je žena u grčkoj misli često bila prezrena jer je rađanjem bila izravna posrednica tijela, koje je u grčko doba bilo beznačajno u odnosu na ono duhovno, te kao takva bila kriva da se duša uopće našla zarobljena u tijelu.

U tom kontekstu, pod utjecajem grčke misli, tvrde pojedini autori, treba tražiti i obezvrjeđivanje žene i seksualnosti i u samom ranom kršćanstvu. U duhu te grčke i židovske misli, kako bi ponekad primirio uzburkane strasti u zajednici, Pavao želi otkloniti svaku sumnju da je protiv vladavine žene nad muškarcem. To da on govori u Prvoj Korinćanima kako žene trebaju nositi marame, pa ako ih ne nose čak biti i kažnjene, upućuje na njegov strah od pobune muškaraca, koji su bili navikli da se žene ne pojavljuju na javnim mjestima. Pri tome treba znati da su pod utjecajem grčke misli žene koje ne nose maramu smatrane prostitutkama. Zato bi se moglo govoriti više o Pavlovom praktičnom savjetu nego o teološkom izlaganju.

Na taj Apostolov stil upućuju već sljedeće riječi u kojima savjetuje zajednici da bude solidarna, opominjući pojedince da ne počinju s jelom prije nego se okupi čitava zajednica. Očito je da se tu ne može govoriti o nekim teološkim postavkama nego o ponašanju. Neki od istraživača upozoravaju da Pavao nikada ne piše teološke traktate nego jasno adresirana pisma. Zato nije riječ o teološkim postavkama u prvom redu, nego o pastoralnoj reakciji na zbivanje u dotičnoj zajednici. Apostol prvotno želi upozoriti na to da sloboda može biti i razorna ukoliko se s oprezom ne odnosi prema onima koji je ne mogu shvatiti. Upravo u tom kontekstu treba promatrati neke njegove izjave, a ne kao definiranu teološku postavku prema kojoj se kršćani moraju ravnati za sva vremena.

Nužnost uzajamne ljubavi
Nema sumnje, misli teologinja Anenegret Mayer, da su apostoli, pa i Pavao, ustrajali na Isusovu stavu da žene imaju slobodan pristup kršćanskoj liturgiji, da iz nje nisu isključene ili potisnute u pozadinu, kao što je bio slučaj u nekim drugim religijskim zajednicama, ili kao što je slučaj danas u islamu. Nažalost, razmišljanja o tomu da je ženi mjesto u kući i da ne bi trebala hodati pokrivene glave postoje još uvijek i u nekim kršćanskim zajednicama. Mnoge kršćanke i danas u arapskom svijetu nose marame za vrijeme liturgije. Takvih razmišljanja je bilo do prije 50-ak godina i u samom europskom svijetu. Na kraju, žene su i u civilnom europskom društvu donedavno bile diskriminirane u odnosu na muškarce, kao što je to slučaj u nekim arapskim zemljama danas.

U Švicarskoj, koja danas slovi za uzor progresivnosti, žene su dobile pravo glasa tek u drugoj polovici prošlog stoljeća.

Sveti Pavao koji u ono vrijeme pada pod utjecaj grčke i židovske tradicije, udaljavajući se samo na prvi pogled od Isusove tolerancije prema ženama, pokušava takav stav korigirati upozorenjem da su svi pred Bogom isti. Štoviše, on uvijek naglašava da je muškarac dužan voljeti ženu kao samoga sebe, upućujući na to da samo u ljubavi i ravnopravnosti čine jedinstvo pred Bogom.

Te misli ne možemo naći u grčkoj tradiciji u kojoj je muškarcu bio dozvoljen svaki provod, dok su obiteljske žene morale ostajati kod kuće i biti samozatajne i čedne.

Razlike koje se ne mogu dokinuti
Kad je govor o moralnom životu, Pavao ne pravi razliku. I muško i žensko su pozvani na svet život. Apostol, pod utjecajem grčke i židovske kulture, izričajima ponekad vrijeđa ženu. Pa ipak, ne može se govoriti o klasičnoj diskriminaciji, jer uvijek iznova naglašava kako je muškarac dužan voljeti ženu. Kod Pavla često susrećemo i misli kako muškarac nije punina bez žene, kao niti žena bez muškarca, da između njih postoji uzajamna ovisnost. Žena, istina, prema jednoj verziji Biblije dolazi od muškarca, ali i muškarac dolazi na ovaj svijet po ženi, naglašava Pavao: „Ipak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene! Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga“ (1 Kor 11,11-12). Pavao ima samo jednu želju: u okvirima onog vremena zaštititi ženu, ali i muškarca od utjecaja svijeta, koji je daleko od onoga što Bog želi, a to je život ispunjen ljubavlju. Moglo bi se reći da Apostol ide, i pored vrlo tradicionalnih izričaja o položaju žene, prvotno za uzajamnom realizacijom ljubavi između muškarca i žene, na što su oboje pozvani. Onaj tko očekuje da Pavao govori o ženi u stilu emancipiranog muškarca 21. stoljeća, taj je očito preskočio nekoliko stoljeća ljudske povijesti.

Pavlov, ponekad nejasan odnos prema ženama, oslikava ponajbolje teolog Helmut Burkhard kad kaže: „Kod njega u prvoj crti nije riječ ni o vladavini muškarca ni žene, niti o nošenju marame i šutnji žene, nego isključivo o pokušaju zaštite stvaralačkoga sklada Božjega u različitosti i upućenosti spolova jednih na druge, o tome da muškarac živi kao muško, a žena kao žensko, te da oboje budu jedno za drugo.“

Pavlovi poneki izričaji o ženi nisu zasigurno nikakva znanstvena antropologija, nego reagiranje na određene probleme u zajednici, gdje se priklanja tradicionalnom pogledu sredine kako bi sačuvao mir.

Nažalost, danas živimo u svijetu u kojem se to jedinstvo u različitosti pokušava u potpunosti potisnuti. Upravo u takvim okolnostima je važno shvatiti govor Biblije o tomu da su pred Bogom i muško i žensko jednaki, pa ipak različiti, različiti kako u fizičkim mogućnostima tako i u odnosu prema životu. Ta različitost ne daje prednost niti jednom niti drugom, nego ih poziva oboje na pokušaj nadilaženja onog stanja koje je nastalo kroz „peccatum originale“, udaljujući ih oboje u jednom povijesnom trenutku od prvotne Božje zamisli o dobrom ljudskom stvorenju koje je blisko Bogu.