Bogoslovlje u praksi

Vrijeme moderne i pitanje smisla ljudskoga života


Vrijeme moderne i relativiziranja tradicionalnih vrjednota, ubrzanog razvoja tehnologije i globalizacije, uspjelo je potisnuti u društvu ozbiljan razgovor o dubljem smislu ljudskoga života, pa čak djelomično i među teolozima.

Piše: dr. fra Luka Marković

A nisu malobrojni danas niti među filozofima oni koji svrstavaju govor o smislu ljudskoga života među banalne teme koje ne zaslužuju ozbiljan pristup i napor.

Razlog treba tražiti u orijentaciji društva u cjelini. Dok se srednjovjekovni čovjek okretao Bogu u kriznim vremenima kao zadnjem temelju svojega na zemlji neispunjenog života, čovjek moderne vezan je uz neke druge bogove. S njima (idolima) strepi, tuguje, raduje se i često pada u očaj. Metafizičku nadu ljudskoga krhkoga bića zamijenila je strast doživljaja, a vječno je potisnuto trenutnim. I dok je antički čovjek odgajan za „aktivan život“ u zajednici kako bi mogao postići sreću, kršćanski srednjovjekovni za strpljenje i povjerenje u metafizičke sfere po uzoru na Isusa, današnjeg čovjeka se usmjeruje prema pasivnom sudioništvu gdje mu raspoloženje bitno ovisi o stanju „novih bogova“. Moglo bi se ustvrditi da čak niti indijske religije nemaju toliko božanstava koliko ih ima čovječanstvo moderne. Izmanipulirani građanin ih susreće na svakom koraku, nesposoban oteti se njihovu utjecaju. Vrijeme ozbiljnih razgovora o životu i njegovu osmišljavanju zamijenile su danas, nažalost, i u nekim teološkim krugovima „skolastičke diskusije“ o svačemu i ničemu, a ponajviše ispraznoj dnevnoj politici koja ne zahtijeva preveliko naprezanje mozga. To je stanje površnog ljudskog duha zamijetio već u srednjem vijeku Martin Luther u svom Velikom Katekizmu, kad napominje da je često ljudski bog ono na što mu je srce navezano. Samo danas je to puno izraženije i opasnije jer su mogućnosti zavođenja daleko veće i privlačnije, a čovjek krhkiji no ikad. Dok je Bog Biblije znao, a zna i danas ponekad, u svojoj šutnji obeshrabriti čovjeka ostavljajući mu ipak još uvijek tračak nade, čine to današnja božanstva na svakom koraku brutalno. Usponi pod njihovom zaštitom su često vrlo brzi i visoki, a padovi nepodnošljivo bolni.

U procesu postmoderne

Problem zasigurno leži i u tomu da je danas sve manje onih koji pozivaju na odgoj za uspješan život u smislu antičke filozofije ili kršćanke ideje ljubavi i empatije. A sve je više govora o tomu kako sreću donosi samo „uspješnost“ u životu, što se mjeri materijalnim i utjecajnim  postignućima, zadovoljenjem osobnih ambicija i želja. Nekim slojevima društva zavladao je utilitaristički duh života, koji su svojevremeno zastupali neki antički filozofi, a kasnije poznati materijalistički prosvjetitelji - filozofi Holbach i Diderot. Za razliku od velikog dijela prosvjetitelja, gradila su ova dvojica svoju životnu filozofiju na radikalnom ateizmu u kojem za duhovne vrjednote nije bilo mjesta. Po njima je sve nastalo slučajno, bez utjecaja bilo koje duhovne sile. Zato se ni smisao ljudskoga života ne može tražiti ni u kakvim metafizičkim sferama, nego samo ovdje na zemlji, i to u zadovoljavanju svih želja. Jedino što ometa ljudsko biće na tom putu jest patnja koja je sama po sebi apsolutno besmislena. Nasuprot evanđeoskoj ideji ljubavi i zauzimanja za druge, što zahtijeva i odricanje, zastupaju Holbach i Diderot mišljenje kako se čovjek na prvom mjestu treba okrenuti borbi za uspješnim životom, to jest zadovoljavanju vlastitih želja. Tu bi, prema njima, ležao smisao ljudskoga života.  Nažalost, u tom se smjeru danas razvija društvo moderne ili, kako neki već tvrde, postmoderne. U tom kontekstu treba promatrati i dominaciju egoizma koji zahvaća sve šire slojeve zapadnog društva, a pogotovu one mlađe koji puno traže, a sve su manje spremni na žrtvu. Užitak, zadovoljenje nagona, postalo je u nekim slojevima društva gotovo načelo života, koje prijeti i samom civiliziranom opstanku ljudske zajednice. Jer nijedno humano društvo se ne može graditi bez zalaganja svih. Nasreću, u posljednje vrijeme se može čuti sve jasnije i glasove onih koji se ne zadovoljavaju trenutnim postignućem, uvjereni da život ima dublji smisao od čistog osjetilnog zadovoljenja. Kako kaže filozof Habermas, ne ulazeći u metafizičke rasprave o smislu života, kod njih se „ do neba čuje vrisak onoga što nedostaje“. Ne mire se s time da je modernom čovjeku, često slomljena i uznemirena srca, iznevjerenom od bogova globaliziranog svijeta, cilj određen trenutkom. Za njih ni „uspješan život“, koji nudi svijet moderne i globalizacije, nije uspio potisnuti iz života ona pitanja koja su duboko vezana uz ljudsku egzistenciju. Konačnost, krhkost, pogođenost zlom, snaga destrukcije, nezadovoljstvo postignutim još uvijek su prisutne teme u njihovim razgovorima. Tu se potvrđuje uvijek iznova ono što je rekao veliki psiholog i filozof Erich Fromm upozoravajući na to da se ljudski smisao života ne određuje pojmom imati, nego biti. A biti obuhvaća puno više od samog zadovoljenja osjetilnih želja.

Vraćanje iskonskim ljudskim pitanjima

Pogođen mnogobrojnim neizvjesnostima, neispunjen u potpunosti novim obećanjima, dio društva moderne se okreće ponovno, istina ne toliko pod utjecajem metafizike kao nekada, onim iskonskim ljudskim pitanjima bez kojih nema odgovora na smisao ljudskog života. Odakle? Zašto? Čemu? Kamo? Čovjek se nije mogao nikada, pa ni danas, pomiriti s tim da se smisao njegova života oslikava u neprestanom sizifovskom guranju kamena do vrha brda. I sam mitološki junak Sizif, kojega su bogovi kaznili, ipak je osjećao užitak uspjeha kad bi dogurao kamen do vrha brda. Ali sve se srozavalo onog trenutka kad bi se kamen počeo iznova kotrljati natrag. Razočaranje je bilo uvijek veće od uspješnog dolaska do vrha. Slično se osjeća danas i čovjek moderne kojemu se obećava toliko toga, što se u jednom jedinom trenutku sruši kao kula od karata. To vodi uvjerenju da ljudski život ne nalazi potpuno ispunjenje samo u zadovoljenju osjetilnog. Sve se češće susreću i oni koji pokušavaju izgraditi realan odnos prema životu, uvjereni da i pored sve krhkosti i nepotpunosti života postoji negdje svjetlo na kraju tunela. Ne prihvaćaju teoriju materijalističkih filozofa prošlosti ni sadašnjosti, koji uporno uvjeravaju kako ljudsko biće nije ništa drugo do spoja elementarnih čestica koje su se slučajno spojile u prostoru i vremenu. Oni ne prihvaćaju niti to da se smisao ljudskoga života sastoji u sizifovskom životnom putu bez nade. Njima se dopadaju više riječi velikog filozofa Pascala kako je čovjek veći od zvijezda jer poznaje sebe i njih, dok one ne znaju ništa.

Čovjek - biće duha i kulture

Srednjovjekovni čovjek se intelektualno puno lakše nosio sa životnim problemima i dvojbama vežući svoje konačno ispunjenje života uz Boga. Sve što je ovdje i sada duboko pogađalo i dovodilo do očaja, moglo je naći svoje ispunjenje u metafizičkim sferama, u nadi transcendencije. Danas se moderni čovjek, u svijetu dominacije materijalističkoga ateizma i agresivnog konzumizma, daleko teže nosi s problemom ispunjenja ljudskoga života. Pad, nezadovoljstvo, bolest, frustracije zbog neispunjenja zadanih ciljeva, uz nedostatak „religiozne muzikalnosti“ (Habermas) i osjećaja za metafizičko, vode pojedinca često do uvjerenja kako je obična, u svijet bačena, slučajna ljudska, beznačajna kreatura. Ako se tomu nadoda i posljednja teorija nekih neurobiologa kako je čovjek stroj bez duha i slobodne volje, problem pronalaženja smisla postaje još teži. Nasreću, sve je više onih koji se ne mire s time, koji shvaćaju da je čovjek biće duha i kulture, što ne može biti plodom komunikacije strojeva (mozgova), nego međuljudskih odnosa u cjelini. Kad bi čovjek doista bio samo spoj elementarnih čestica, ili uvjetovan samo egoističnom borbom za preživljavanje (Surrival of the fittest), ili se odnosio prema drugima kao vuk (Homo homini lupus, Hobbes), teško bi se moglo govoriti o nekom višem smislu života koji uključuje bezuvjetno duh i kulturu. Nasreću, još uvijek je kod čovjeka moderne, i pored svih manipulacija, prisutna i misao da je čovjek čovjeku prijatelj, te da se u međusobnom odnosu može graditi i tražiti dublji smisao ljudskoga poslanja.

Dobre nakane

I dok utilitaristički orijentiranog čovjeka moderne neispunjavanje želja i ciljeva dovodi do beznađa jer nije sposoban prihvatiti činjenicu da jedna mala slučajnost može poremetiti sve, hrvaju se uspješnije s poteškoćama oni drugi koji prihvaćaju i nepogode na putu višeg smisla. Lakše im je jer shvaćaju da dublji smisao ne leži samo u trenutnom uspjehu, nego i u dobrim nakanama. Kod njih rane neuspjeha ublažuje svijest dobrih namjera i uvjerenje da pad nije i konačna propast. Tu ne važi pravilo narodne mudrosti kako je put do pakla popločan dobrim

nakanama. Jasno im je da niti dobra namjera ne ovisi samo o pojedincu, nego i o mnogobrojnim nepredvidivim okolnostima koje često kriju u sebi tajnu života. Zato želju i pokušaj aktivnog sudjelovanja u ispunjenju vlastita poslanja i u korist drugoga ne može umanjiti niti splet slučajnih okolnosti. Jer sama želja da se čini dobro, može učiniti život ljepšim i smislenijim. Samo se u tom kontekstu razmišljanja može shvatiti činjenica da su mnogi „moćnici i posjednici“ nezadovoljni, dok su oni koji bi, prema kriterijima moderne,  trebali biti nesretni, često vrlo zadovoljni. Njihov osmjeh na licu je potaknut sviješću i osjećajem da je ispunjenje vlastita života moguće samo u potpunom uvažavanju slobode drugoga. Taj osjećaj života za druge, koji daje smisao bitku, ne može se nigdje lakše uočiti nego u odnosu roditelja prema djeci. To bezgranično ispunjenje životnoga cilja u roditeljskom besprijekornom darivanju, bez ikakvih zahtjeva za uzvraćanjem, upućuje na postojanje izvora vječne Ljubavi u kojoj se u konačnici sve realizira. Ali isto tako nigdje se ne može lakše uočiti zlo egoizma, negacija bitka, nego kod onih roditelja koji su spremni potopiti čitav svijet kako bi omogućili vlastitoj djeci zadovoljenje svih osjetilnih prohtjeva, što upućuje samo da niti moć zla nije daleko od ljudskoga stvorenja. Ljudsko biće je, nažalost, razapeto između ta dva načela, između ljubavi i zla, koja dominiraju životom. Puno toga ovisi o tomu na koju će se stranu čovjek svrstati.