Krojači stvarnosti


Nevjerojatno je, u ovomu vremenu koje se voli podičiti epitetima napredno i istinoljubivo, koliko je medija potpuno neobjektivno i u službi pojedinih političkih, ekonomskih i ideoloških skupina.

 

Piše: Brane Vrbić

Mediji su to koji kroje stvarnost prema svojim nakanama i pri tome ih istina i objektivnost uopće ne zanimaju. Jedini im je cilj provesti političke, ekonomske i ideološke planove svojih financijera i vlasnika te ih nametnuti po svaku cijenu većini javnosti. Veliki mediji, razvikani mediji, i što je vrlo zanimljivo, obično su to utvrde liberalno-lijevih ideja… danas su najistaknutiji primjeri novinarstva koje želi nametnuti svoju viziju svijeta i društva – novu kulturološku paradigmu. Recept je uvijek isti bilo da se radi o Sjedinjenim Američkim Državama, Engleskoj, Španjolskoj ili Hrvatskoj. Na tom putu prvo strada istina, a sve se protivnike pokušava grubim etiketiranjem eliminirati. Danas samo pažljiv promatrač može isplivati iz vrtloga informativnog kaosa koji mu se servira te razaznati što se doista zbiva oko njega i u svijetu; što je pravi razlog zašto se neke ideje pokušavaju promovirati i nametnuti makar bile neprihvatljive većini stanovnika jednog društva te, na kraju, zašto se želi onemogućiti razlikovanje dobra od zla, istinskih vrijednosti od prikrivenih perverzija... Potvrđuje se teza da je najteže s istinom u vrijeme kad sve može biti istina. Stvara se nova kulturološko-antropološka paradigma, svijet relativizma i konzumerizma. Svatko tko tvrdi drugačije je nazadnjak kojega se mora eliminirati s javne scene po svaku cijenu.

Argentinski pisac Jorge Bucay u knjizi Ispričat ću ti priču upozorava na okružje u kojemu živi suvremeni čovjek, na kulturu koja ga udaljava od suočavanja s istinom, pa se možemo zapitati koliko se tim strahom koriste i suvremeni mediji. „Neki je čovjek šetao ulicama grada. Zastajao pred svakim izlogom, pred svakom trgovinom te se tako našao pred skromnim dućanom bez ikakva natpisa. Kada je ušao, vidio je pult na kojemu je stajala tabla s rukom pisanim natpisom: Dućan istine. Prišao je prodavačici i upitao: 'Oprostite, ovo je dućan istine?' 'Da, gospodine. Kakvu istinu tražite? Djelomičnu istinu, relativnu istinu, statističku istinu, potpunu istinu?' 'Potpunu istinu', odgovori bez razmišljanja. 'Toliko sam umoran od laži i krivotvorenja. Ne želim više generalizacija ni opravdanja, laži ni prijevara. Čistu istinu želim.' 'Dobro, gospodine. Ali, oprostite, znate li koja je cijena?' 'Ne. Koja je?' 'Ako je kupite', rekla mu je, 'cijena je da više nikada nećete biti mirni!' Čovjekovim su leđima prošli trnci. 'Hvala, hvala... Oprostite', promucao je. Okrenuo se i izašao iz dućana. Osjećao se postiđen kad je shvatio da još nije spreman za potpunu istinu... 'Možda poslije', pomislio je.“

Primjeri sa svih strana

Vratimo se samo malo unatrag i prisjetimo se nekoliko primjera koji govore o medijskoj slici danas. Gotovo svi veliki američki „liberalni“ mediji prognozirali su pobjedu Hillary Clinton nad Donaldom Trumpom? I potpuno su pogriješili. Iz svih oružja su napadali njena protukandidata te do zadnjeg dana podgrijavali tezu da bi njen poraz (poraz žene koja je velika zagovornica pobačaja i rodne ideologije) bio smak svijeta. Nije njen protukandidat moralna vertikala, ali je sigurno iskreniji te je povukao vrlo konkretne poteze protiv financiranja upravo te kulture. Ti veliki mediji (mainstream mediji poput CNN-a, New York Timesa, Washington Posta i ABC Newsa) su ostali zatečeni izbornom odlukom samih stanovnika SAD-a i činjenicom da njihova operacija nametanja nove predsjednice nije prošla.

Sjetimo se i primjera iz Hrvatske, sraza predsjedničkih kandidata Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović. Prema većini anketnih agencija, Jutarnjem listu, Novom listu, Slobodnoj Dalmaciji, Indexu, T-portalu, ali i HRT-u, Novoj Tv, RTL-u, Josipovića je popularnost bila gotovo poput popularnosti Envera Hodže u komunističkoj Albaniji. Svi znamo kako je taj politički sraz završio. Grabar Kitarović je čovjeka kojemu su ti „objektivni mediji i agencije“ predvidjeli sigurnu pobjedu (i kojemu se svakodnevno priviđaju ustaške zmije) poslala u političku ropotarnicu.

O medijima u BiH bolje i ne govoriti. Budimo realni: tu se zna koji su mediji hrvatski, koji srpski, koji bošnjački. Ako se samo to gleda – situacija je čak relativno čista. Samo je zastrašujuća činjenica kada se govori o tzv. javnim servisima u BiH. To ne postoji, osim na papiru. Postoj bošnjačka Federalna televizija koja je samo ekspozitura vladajućih bošnjačkih stranaka i čiji probošnjački informativni uradci nemaju veze s istinom. RTRS je televizija vladajućih srpskih elita u RS-u. BHRT je pretežito bošnjačka s uplivima srpskog utjecaja… Sve u svemu negledljive i potpuno „nejavne“ televizije u službi političkih elita, ideologije, kulture i religije samo jednog naroda. Prostor za Hrvate na tim televizijama postoji samo na folklorno-mikroskopskoj razini. Praktično ga nema. Najstrašnija stvar je što se te televizije, apsolutno prihvatljive samo jednom od tri naroda (uz opasku da jedan nema takve resurse), nazivaju javnim emiterima.

Prisjetimo se i priče iz Njemačke. Njemačka javna televizija (ZDF, ARD) morala se naknadno ispričati svojim gledateljima, odnosno javnosti, da je sudjelovala u izgradnji lažne slike o migrantima… Javno su kazali da su prikazivali slike i snimke koje su sugerirale da je uglavnom riječ o obiteljima s djecom koje su činile tek neznatan dio te izbjegličke rijeke. Dakle, namjerno su lagali da bi stvorili lažni dojam. I drugi put se sve ponovilo i uslijedila je još jedna isprika njemačke javne televizije, kada je javnost te zemlje bila šokirana razmjerima seksualnih napada i pokušajem njihova prikrivanja tijekom Nove godine (2015./2016.). A ti javni mediji nisu te stvari radili na svoju ruku. No daljnjih istraga nije bilo.

Što tek reći koliko pogrešnih i navijačkih prognoza o rezultatima nedavnih izbora u Italiji ili Mađarskoj? Da se ne govori o sotonizaciji Poljske, Mađarske i Slovačke zbog njihove principijelne i suverene politike unutar Europske unije, politike koja misli na dobro svog naroda…

Sjeća li se više itko izviješća najvećih svjetskih agencija o tome da Irak posjeduje kemijsko oružje i da je to bio razlog za napad na tu zemlju? Kada je ta država uništena, samo je objavljeno da tog oružja nije bilo i da su to bili netočni podaci vlada SAD-a, Velike Britanije i Francuske. Zar itko donosi pravu sliku stradanja kršćana na Bliskom istoku, u Siriji i Iraku posljednjih godina? Osim pojedinih vjerskih portala, gotovo nitko. Znate li što proživljavaju kršćani u Iraku i Siriji? Holokaust. U Egiptu? Užas, o kojemu se vrlo malo govori. Zar se priča o gladi u Africi? Ne. Nedostatku pitke vode za više od milijardu ljudi? Ne. To je slika i prilika današnjih medija.

Pozvani smo dobro razmisliti koje medije pratimo i komu vjerujemo. Kanal koji odaberemo, klik na portal koji pratimo, novine koje čitamo, frekvenciju koju odaberemo… naš su presudni korak prema svijetu informacija.

Istanbulska laž

A medijska manipulacija se itekako dobro mogla uočiti i tijekom provedbe plana usvajanja Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Tu se vidjelo koliko su javna RTV, ali i preostale nacionalne TV kuće, bile u službi nametanja tog dokumenta hrvatskom društvu. Zadatak provedbe tog plana preuzeo je na sebe hrvatski premijer Andrej Plenković. Da je utrošio samo desetinu energije na popravljanje ekonomske situacije u zemlji ili sprečavanje demografske katastrofe, kao što je učinio kroz zalaganje za provedbu Istanbulske konvencije, vidjeli bi se sigurno neki pomaci na tim prevažnim područjima. Plenković je uz pomoć lijeve oporbe i poslušne većine u svojoj tzv. demokršćanskoj stranci, uspio nametnuti hrvatskom narodu taj sporni dokument. On je svoj posao odradio, pobijedio je. Tako izgleda na prvu. No treba naglasiti da mu je skoro trećina zastupnika njegove stranke otkazala poslušnost pri tome glasovanju. Govori i izlaganja Davora Ive Stiera iz njegove stranke, odnosno Zlatka Hasanbegovića iz Neovisnih za Hrvatsku, već sada su ušli u legendarne govore održane u Hrvatskom saboru.

Dokument koji nikada ne bi bio prihvaćen od većine naroda, tako je postao nadkrovni zakon, koji će rodnu ideologiju u narednim godinama unijeti u zakonodavstvo, školstvo i medije, dakle u sve aspekte života. Tako se „mudro“ preskočio narod i otvorio put djelovanja od vrha. Istanbulska konvencija je ipak skinula maske mnogima na hrvatskoj političkoj sceni i sigurno pokrenula cijeli niz promjena na političkoj sceni RH. Plenković, ma kako danas moćno izgledao, je već stvar političke prošlosti. Što će biti sa strankom, tek će se vidjeti. Vidjelo se i koliko je zaista loš i nadiđen sadašnji Izborni zakon gdje većina zastupnika strahuje od prijetnji svog predsjednika, a potpuno su nesenzibilizirani za volju svojih birača. To su već ozbiljne anomalije u jednom demokratskom društvu koje traži promjenu izbornog procesa. Upravo to je prepoznao i nevladin i prolife sektor u Hrvatskoj koji je najavio pokretanje referenduma o izmjeni izbornog zakonodavstva.

U cijeloj priči o Istanbulskoj posebno je razočaravajuća uloga javnog servisa ‒ HRT-a, ali i privatnih nacionalnih TV kuća RTL-a i Nove Tv (čiji rad, istina, određuje svjetonazor njihovih vlasnika, ali ih ipak obvezuje i novinarska etika). To se osjetilo u svim udarnim informativnim terminima, a posebno izražajno je bilo upravo na HRT-u. Nesrazmjer sudionika u emisijama za i protiv, gdje se događalo da protiv jedne protivnice Istanbulske nastupaju tri „zagovornice“, da u Temi dana nekoliko puta umjesto dvije strane slušamo samo jednu, a vrhunac je bio neobjektivno izvješćivanje s prosvjednih skupova u Zagrebu i Splitu. Javna televizija je u svojim prilozima potpuno pogazila sve standarde odgovornog novinarstva. Potpuno konfuzna izviješća u kojima se naglasak pokušao staviti samo na minimaliziranje broja sudionika prosvjeda, pokušaj omalovažavanja prosvjeda kroz poman odabir anketiranih sudionika, fotografije s početka okupljanja i kadrovi koji ne daju uvid u broj okupljenih, i nadasve, neprenošenje najvažnijih poruka s najvećih okupljanja hrvatskog naroda u zadnjih nekoliko godina, samo su kratak sažetak te medijske cenzure. Pogledao sam sve udarne informativne emisije u ta dva dana u programima spomenute tri nacionalne kuće i stvarno sam ostao šokiran iskrivljavanjem i prešućivanjem informacija. Ovdje treba reći da se ipak dio novinarske profesionalnosti osjetio na Novoj Tv, odnosno u njenim informativnim emisijama, a da su prilozi javne televizije i pogotovo RTL-ovih informativnih emisija koje potpisuje Zoran Šprajc, nekoć Zoran Jovanović, bili apsolutno ispod svake razine i u potpunom nesuglasju sa stvarnošću.

„Novinari moraju doprinijeti sprječavanju vladavine laži i manipulacija. To bi morala biti jedna od njihovih borbi, uz očuvanje kritičkog duha na životu, i izbjegavanje standardizacije misli“, izjavio je talijanski književnik Umberto Ecco. Šteta što toliki te riječi očito nikada nisu čuli.

Zbog svega toga smo pozvani dobro razmisliti koje medije pratimo i komu vjerujemo. Kanal koji odaberemo, klik na portal koji pratimo, novine koje čitamo, frekvenciju koju odaberemo… naš su presudni korak prema svijetu informacija. Nije potrebno, niti to itko normalan želi, da svi imamo isti stav, isto razmišljanje, isti svjetonazor… Ali je strašno kada mediji lažu, prešućuju činjenice ili samo nekritički prenose vijesti koje nemaju veze sa stvarnošću, a njihovi konzumenti im vjeruju. Zato je danas, više nego ikada, potreban kritički stav u odnosu na medije i poruke koje nam donose. Mi kršćani imamo jasnu normu koja nam to omogućuje. Našu vjeru.