Mons. Kiro Stojanov, skopski biskup i apostolski egzarh za katolike bizantskog obreda

Majka Terezija je utjelovljenje činjenja evanđelja koje ne poznaje granice


Prošle godine, 4. rujna Majka Terezija proglašena je svetom. Tim povodom razgovarali smo s mons. Kirom Stojanovom, skopskim biskupom čija je dijeceza ovim proglašenjem dobila veliku Božju milost...

Razgovarao: Željko Ivković

Mons. Stojanov rođen je 1959. u mjestu Radovo u Makedoniji. Za svećenika je zaređen 1986., a biskupsko posvećenje imao je 1999. Skopskim biskupom ordinarijem i apostolskim egzarhom za katolike bizantskog obreda u Makedoniji imenovan je 2005., a ustoličen je u skopskoj katedrali Presvetog Srca Isusova te strumičkoj katedrali Uspenja Presvete Bogorodice. Prvi je skopski biskup Makedonac, a također i u Apostolskom egzarhatu nakon pune 104 godine. S njim smo razgovarali o Majci Tereziji, što proglašenje svetom znači za katolike u Makedoniji danas te njezinoj poruci ljudima današnjice...

Oče biskupe, zasigurno je veliki pastoralni impuls kada jedna „zemljakinja“, tj. osoba koja je rođena na teritoriju biskupije kojom upravljate, bude proglašena blaženom i svetom. Što kanonizacija Majke Terezije konkretno predstavlja za Skopsku biskupiju i Makedoniju uopće?

Istaknuo bih kao najvažnije za nas vjernike katolike u Skopskoj biskupiji i Apostolskom egzarhatu za katolike bizantskog obreda u Makedoniji: veliki čin zahvalnosti Bogu za ovaj milosni dar ovoj biskupiji i egzarhatu. Jasno da je ta činjenica što je sveta Majka Terezija rođena u Skopju snažan pastoralni impuls kojim se još više otvara, ali i postavlja pred nas, rekao bih, veliki pastoralni izazov. Naime, kako vam je poznato, katolici su u Makedoniji u znatnoj manjini. Tim više ovaj Božji dar gledamo kao znak i milosnu ponudu da na pastoralnom polju tu činjenicu ugrađujemo u našu pastoralnu djelatnost računajući sada i na njezin nebeski zagovor. Njezina suvremenost, osobito u ovoj biskupiji i državi u kojoj vlada relativno veliko siromaštvo i velika većina naroda živi na rubu egzistencije, njezina karizma je izazov i ponuda koja jasno glasi kako kršćanstvo nije deklarativno opredjeljenje, nego učinkovito činjenje. Drugim riječima: uz zahvalu i ponos što nam Bog dariva po Crkvi novu sveticu našu sugrađanku, to pred nas stavlja u pastoralu upravo ono što je ona bila: utjelovljenje činjenja evanđelja, drugim riječima želja svećenika i svih pastoralnih radnika, jasno i moja je, u tome da u povodu ove kanonizacije, još više oživimo i konkretiziramo služenje naše Crkve svim ljudima u Makedoniji. Kako njezina ljubav nije poznavala granica, tako i naš pastoral želi biti otvoren prema svakom čovjeku koji traži Boga i smisao života. Vjerujem kako će u takvom našem nastojanju svi ljudi dobre volje prepoznati njezinu prisutnost i sada nakon toliko godina, otkada je napustila Skopje.

Ove se godine, 26. kolovoza, navršilo 107 godina od rođenja Bl. Majke Terezije. Ime je to koje je ostalo upamćeno po posebnom odnosu prema siromasima. Također, njezina ideja i djelo nastavljaju postojati kroz rad sestara Družbe Misionarki ljubavi na svim kontinentima i u mnogim državama. Kakva je ostavština Majke Terezije u Makedoniji?

Svima je poznato da je Majka Terezija na svoj način „zadužila čovječanstvo“ time što je na jedan izvanredno znakovit način upozorila suvremeni svijet na siromahe, posebno na najsiromašnije među siromašnima, da je to njezino upozorenje utjelovljeno, očito je u postojanju sestara Družbe Misionarki ljubavi i tolikih pridruženih zajednica koje nastavljaju njezino započeto djelo. Doista, na svim kontinentima i mnogim državama. Kada me pitate koja je ostavština Majke Terezije u Makedoniji, odgovor je težak, no pokušat ću. Prvo, čini mi se da nema u Makedoniji čovjeka koji ne zna za Majku Tereziju. Kod većine ljudi ta činjenica pobuđuje svojevrsni ponos te se imenu Majke Terezije često pridaje „naša Majka Terezija“. Time se vidi koliko su makedonski narod ili, bolje rečeno, građani Makedonije ponosni na nju. U nedostatku medijskih instrumenata još za njezina života – unatoč tomu što je bila u Skopju četiri puta – to su ostala samo sjećanja. Međutim, postojanje Memorijalnog centra Majke Terezije u Skopju i namjera da nakon proglašenja svetom uzdignemo na razinu svetišta, to mjesto će oživjeti njezinu prisutnost u ovoj zemlji. Za nas vjernike ona je trajno ostavila vjersku baštinu, to znači: kvalitetnu molitvu i osjetljivost prema siromasima, što je ovdje u Skopju i Makedoniji postala svojevrsna tradicija. Čini mi se da je i na nevidljiv način ona prisutna jer je sav puk osjetljiv na siromašne, potrebne, i nazočnost njezinih sestara u Skopju, koje ovdje žive i rade, trajni je znak njezine ostavštine. Željela je i uspjela je sama otvoriti redovničku zajednicu u Skopju. U tom činu vidimo kako nije zaboravila svoje korijene – svoj rodni grad. Nadam se da će sada ta karizma i taj znak još više zaživjeti upravo kao baština Majke Terezije u Makedoniji.

Još za života Majke Terezije pojavila su se izvješća o „netransparentnosti“ trošenja donacija i novca koje je Red dobivao. Takve vijesti, knjige pa i dokumentarni filmovi među iskrenim ljudima izazivaju zgražanje... Kakav je motiv blaćenja jedne osobe koja je svoj čitav život provela u brizi za druge?

Ponajprije bih istaknuo rečenicu Sv. Šimuna kod prikazanja u Hramu: „Ovaj je evo postavljen... za znak osporavan“ (Lk 2,34). Isus je jasno govorio: „Mene su progonili i vas će progoniti.“ Na drugom mjestu: „Ne može biti učenik nad učiteljem.“ Jednom riječju život Majke Terezije je znak komu će se protiviti. Zašto? Jer je njezin način života za sebe izazov, upozorenje i poziv. Jasno da onaj koji se osjeća dotaknutim i pozvanim nasljedovati ju u njoj prepoznaje Isusovu osobu i uz svaki rizik nasljeduje nju, tj. Krista. Cijela povijest Katoličke Crkve prepuna je primjera velikih likova koji su se znali odreći, žrtvovati i doslovno slijediti Krista u siromaštvu i služenju potrebnima. Nije li Isus trajno „izazivao“ svoje suvremenike na osudu i kritiku što se ponašao i govorio drukčije nego što su oni željeli ili što je Zakon predviđao? Po meni, motiv blaćenja osobe Majke Terezije je isključivo njezina neprikosnovena odlučnost nasljedovati siromašnoga Krista. Takav život ili poziv na nasljedovanje ili traži izgovor napadajući upravo ono što je njoj bilo najsvetije, a njima napadačima služi kao obrana. Tako je to bilo u Isusovo vrijeme i tako će kod autentičnih kršćana biti do kraja svijeta. Naše vrijeme koje je izričito materijalističko, konzumističko i hedonističko ne zna razmišljati – čak ni ne može – izvan tih kategorija. Kada se u ljubav, tako istinito kao što je Majka Terezija živjela, umiješa mentalitet novca, onda u očima tih ljudi ostaje samo novac kao vrjednota, a sve druge vrjednote padaju. Kako to da knjige, filmovi ne pokazuju škole, bolnice, nebrojene dobrotvorne ustanove koje je Majka Terezija osnovala, gradila, uzdržavala, a da osobno nikada novac nije imala u rukama. Vjerujem da ona osobno nikada nije raspolagala i da je u Duhu ostala stalno slobodna od svih materijalnih dobara. Sjetimo se samo kako je sumu od Nobelove nagrade odmah uputila na račun izgradnje bolnice. Takvih događaja je bilo i još sada traju, hvala Bogu, ali će biti uvijek temom zlonamjernih koji time manipuliraju. Kao primjer spominjem Vatikansko blago i Muzeje koji su predlagali da bi to Vatikan mogao prodati i podijeliti siromasima, a odgovor je jasan - to nije vlasništvo, nego kulturno bogatstvo čovječanstva i zato ne raspolaže s time Papa… tako i donacije Majke Terezije nisu bile njezine osobne, nego dar dobronamjernih donatora koji su znali da iz njezinih ruku sredstva neće ići nikamo, nego u korist siromaha. Ona nije vodila računskih knjiga jer milosrdna ljubav čini, a ne računa. Transparentnost ne traže oni koji su donirali jer su sigurni da je donacija dobra, nego transparentnost traže manipulatori. Zaključio bih, žao mi je iskrenih ljudi koji se „zgražaju“, a da nemaju kritičke svijesti prepoznati i razlikovati manipulaciju od istine. Uostalom, tko je u Raspetom Kristu prepoznao Kralja Svemira?, a ipak je Isus Gospodar Gospodara i Kralj Kraljeva.

Misija Majke Terezije, kako je sama isticala, bila je briga za: „gladne, gole, beskućnike, osakaćene, slijepe, gubavce, sve one ljude koji se osjećaju neželjenima, nevoljenima, zanemarenima od društva i koji su postali teret društvu“. Danas je, čini se, još više siromašnih nego prije. Možemo li kazati da je ispunila svoju misiju?

Sve dosad rečeno upućuje, čini mi se, da je Majka Terezija ispunila svoju misiju, i to ne kao završetak, nego kao početak. Zašto? Jer je svojim načinom života i služenja pripravila i još bolje obnovila Isusov put pristupa prema čovjeku. Pontifikat pape Franje jasno očituje da su, ne samo on, nego nebrojeni pokreti u Crkvi poneseni jasnim prepoznavanjem: prestala su vremena značajnih govorenja i nastupila vremena značajnih činjenja. Kada govorimo o činjenju, onda mislimo na Isusovo pranje nogu ili onu scenu kada je pozvao učenike da vide tko je najviše darovao za Hram, kada je upozorio na onu udovicu koja je bacila dva novčića, a time je darovala sav svoj žitak. Sa strahopoštovanjem iščitavamo Matejev izvještaj o konačnoj Proslavi Krista i pitamo se na kojoj strani toga svečanog suda stoje danas stavovi Crkve. Je li na strani blagoslovljenih: „gladan bijah - nahranili ste me, žedan bijah - napojili ste me…“ (Mt 25,35) ili, ne daj Bože, na onoj strani koja će čuti riječi: „Što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste…“ (Mt 25, 45); „Odlazite od mene“ (Mt 25,41)... Po meni, Majka Terezija je utjelovljenje, kao i mnogi svetci u povijesti Crkve, evanđelja koje se u tom času povijesti treba prepoznavati kao Božji ponovni navještaj. Majka Terezija je svetica našeg vremena i za naše vrijeme.

U svijetu koji se brzo razvija, u kojemu se brzo živi i često se nema vremena ni za sebe, a kamoli za druge, što nam poručuje Majka Terezija?

Razvoj čovječanstva ide u dva pravca. Nažalost, oba vode u još veću nesigurnost. Tehnička kultura vodi u jaku ekonomsku moć jer jedna manjina čovječanstva postaje bogata, a većina ostaje siromašna. Drugi pravac je relativizam. Brzi razvoj i dezinformacija čini čovjeka siromašnim u duhu jer nema kritičke svijesti procijeniti istinu od laži, dobro od zloga i u relativizmu gubi osjećaj prave vrjednote. S jedne strane već Sv. Ivan Pavao II. upozorava na tzv. civilizaciju mraka, a razvijeni kontinenti kao što su Europa i Amerika vode u civilizaciju gubitka čovjekova dostojanstva, a sam život postaje na neki način samo ekonomska vrjednota – što i nije civilizacija? Kao kršćani iako vidimo tu situaciju, ne smijemo biti ljudi bez nade jer je Gospodar povijesti Bog. Poruka Majke Terezije nije ništa drugo nego jedno veliko svjetlo nade jer je njezin život bila ljubav, a ljubav ne prestaje da se i u mraku i u beznađu izgubljenih može naći izlaz samo jedan, a taj je činiti dobro. Međutim, ono što je danas zaboravljeno i, dobro ste spomenuli, najveća opasnost je ne imati vremena za sebe. Majka Terezija je pokazala i to je poruka njezina: dnevno nađi vremena za razgovor s Gospodinom (higijena duše) i sav će svijet poći drugim putem. Papa Franjo nas je upozorio u jednom intervjuu govoreći pozitivno o Crkvi po cijelome svijetu: Imamo mnogo Majki Terezija.