Vlč. dr. Dubravko Turalija, pročelnik Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Kada se mladim obiteljima pravilno i istinito predoči dar života, oni ga se ne boje


Sredinom svibnja obilježava se Međunarodni dan obitelji, osnovne društvene jedinice zasnovane na zajedničkom životu užeg kruga krvnih srodnika, u kojoj dolazi do sjedinjenja biološko-reproduktivnih, ekonomskih i odgojnih funkcija.

Razgovarala: Josipa Prskalo

No kršćanska obitelj, kako je to opisano u br. 2204 Katekizma Katoličke Crkve, uz to pruža izrazitu objavu i ostvarenje crkvenoga zajedništva; stoga se može i treba zvati „domaća Crkva“. Upravo o ovim „domaćim Crkvama“ na prostoru Crkve vrhbosanske razgovarali smo s pročelnikom Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije, vlč. dr. Dubravkom Turalijom.

Vlč. Turalija rodom je s Kupresa, a rođen je u Livnu 1977. Osnovnu školu pohađao je u Kupresu, dok je klasičnu gimnaziju završio i maturirao u Zadru. Studij teologije završio je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji 2002., kada je zaređen za svećenika. Poslije službe župnog vikara na Stupu i osobnoga tajnika nadbiskupa Vinka kard. Puljića, krenuo je 2005. na poslijediplomski biblijski studij na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Razmjenom studenata nastavio je biblijske studije u Jeruzalemu, gdje je na Papinskome biblijskome institutu magistrirao 2008. U ljeto 2009. stekao je i diplomu trećeg stupnja studija klasičnoga grčkoga jezika na Klasičnome institutu Aleksandar Veliki u Ateni. U jesen 2009. upisao je doktorat iz biblijskih studija i semitskih jezika na Američkom katoličkom sveučilištu u Washingtonu D.C. na kojemu je 2014. obranio doktorsku disertaciju. Od ak. god. 2014./'15. predaje starozavjetne predmete, biblijsku arheologiju i hebrejski jezik na sarajevskom KBF-u, a od jeseni 2015. i na Katehetskome institutu u Mostaru. Koordinatorom pastorala obitelji i koordinatorom priprave za brak u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imenovan je 2016.  

Poštovani dr. Turalija, 15. svibnja obilježava se Međunarodni dan obitelji. Kako Vi, kao pročelnik Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije(UBOVN), vidite stanje u kojemu se trenutno nalazi bh. obitelj?

Pročelnikom Ureda postao sam nedavno i pod određenim okolnostima, tako da su moje informacije o stanju katoličkih obitelji u Vrhbosanskoj nadbiskupiji još uvijek nepotpune. Ipak iz ove kratke prakse mislim da mi je dopušteno istaknuti nekoliko osobnih prosudbi koje sam uočio na terenu.

Kada govorim o stanju katoličkih obitelji onda bih se usredotočio isključivo na Vrhbosansku nadbiskupiju, jer stanje, premda mislim da je slično, ako ne isto i u drugim biskupijama, ponajbolje poznajem s područja vrhbosanskih župa.

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji, gledajući gradualno, imamo tri varijeteta obiteljskih zajednica. Prije svega tu su stari bračni parovi i udovičke obitelji u dobi od 75 godina pa naviše. Ove su obitelji na svome životnome zalazu i njih odlikuje svojevrsna egzistencijalna iscrpljenost. Međutim, u vjerskome pogledu one su najstabilniji korpus lokalne Crkve. Jedna od najvećih njihovih preokupacija je briga za potomstvo, ali ne više u materijalnome smislu, nego u onom duhovnome. Poteškoća uvjeriti mlađe ljude u Božje davanje – kako znaju reći, kao i egzistencijalna potreba vezivanja uz Krista kroz Crkvu toliko je asertivna s njihove strane prema djeci i unucima da je koji put posve kontraučinkovita. Sukob u življenju njihove vjere i prakticiranju vjere njihove djece, a pogotovo unučadi više je nego očit. Ovoj grupi najbolje odgovara župni pastoral i u njemu se najbolje snalaze. Naši župnici odlično surađuju s ovom grupacijom vjernika i obostrana jaka podrška vrlo je naglašena u dnevnome pastoralu.

Drugu skupinu čine zrele obitelji sa životnom dobi od 55 do 75 godina. Ova zrela kategorija obiteljskih zajednica ili je pred mirovinom ili je već umirovljena pa uz one materijalne probleme ponajviše troše svoje snage na svoju djecu koja postaju ili su već odavno postala punoljetna, a čije je životno opredjeljenje nedefinirano. Ovo su ujedno i zajednice koje redovito materijalno pomažu pa čak i uzdržavaju svoju punoljetnu djecu koja, bilo da su već sklopila brak i žive s njima, bilo da su još uvijek nevjenčani. Uz sukob generacija ovdje je svakako očit i sukob neprihvaćanja koji se opet ne rješavaju razgovorima nego najčešće težim svađama pa i vrijeđanjima. U ovakvim odnosima stariji očekuju da im se mlađi podlože, a mlađi traže da ih stariji razumiju i prihvate onakve kavi jesu. Budući da je ova starija grupacija vezanija uz Crkvu, mlađa, zbog česte diskrepancije između djela i riječi, doživljava njihovu vjeru dvoličnom ili licemjernom. Ovdje se onda često rađa trivijalno pitanje „tko je bolji katolik“, oni što idu u crkvu i otežavaju drugima život ili oni što tijekom nedjelje ostaju uz televizore ili u krevetu ne uplićući se u tuđe živote i odnose? Vidite, redovito je kriza komunikacije po srijedi. Nažalost stariji, uz svu dobru volju, ne uspijevaju zadovoljiti ovo područje, a mlađi nisu previše ni zainteresirani poraditi na tom polju. Ovo je možda i najkritičnija točka u katoličkim obiteljima koja nam je, bojim se, izmakla kontroli jer su obje kategorije potpuno zrele i samostalne, ali opet nikada nije kasno dati se i početi raditi s njima. Ovaj Ured promišlja o takvim idejama, pogotovo o pastoralu odraslih zrelih neoženjenih i neudanih osoba koje su upale u svojevrsni egzistencijalni procjep. S ovakvima se mora raditi ozbiljno, profesionalno i dugotrajno ne podcjenjujući njihove osjećaje i ne banalizirajući njihovo životno stanje pa i opredjeljenje biti neoženjeni ili neudani. 

Treća skupina su obitelji u dobi od 30 do 55 godina i ova grupacija je najsenzibilnija i najnestabilnija. Najveći broj obitelji upravo iz ove kategorije odselio je iz nadbiskupije u posljednjih 10 godina. Njihova najveća preokupacija je materijalna sigurnost kroz koju se osjeti ne baš zanemariva doza komoditeta. Isto tako, umjesto štedljivosti primjećuje se nepotrebno rasipništvo što dodatno otežava njihovu bračnu vezu. S ovim obiteljima Crkva jednostavno mora raditi jer oni rađaju i odgajaju generaciju koja će za ovu Crkvu biti presudna. Ujedno, u ovoj grupi najveći su i problemi: alkohol, kocka, droga, prevara, fizičko i psihičko zlostavljanje... Čini mi se da je ova skupina bračnih zajednica moralno najslabija. Stoga nije ni čudo što je upravo najviše rastavljenih brakova iz ove grupacije, a statistike i kliničko iskustvo pokazuju da se broj nefunkcionalnih obitelji rapidno povećava. Veliko nezadovoljstvo koje se nerijetko očituje u obliku frustracija predstavlja opasnost da ne samo roditelji nego i njihova djeca postanu žrtve konzumističkog propagandnog svjetskog sustava, u kojem svatko ostaje zatvoren u svoj comfort zone. UBOVN je već pokrenuo seminare za ovu grupaciju i nastojat će ubuduće najviše pozornosti posvećivati njima i mladim zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak.       

  

Svjesni smo da Crkva u Hrvata već desetljećima proživljava demografsku krizu, ali možemo reći da ovaj slučaj nije izoliran te kako je tako zapravo i sa skoro svim zemljama Zapada. Koji je možebitni odgovor ovoj situaciji?

Hrvatski narod je u svojim genima nomadski narod, ako tako smijem reći. Uvijek se selio i raseljavao, i tako će vjerojatno uvijek i biti. Povijest pokazuje da su velike skupine hrvatskog življa od srednjovjekovlja selile čak do sjeverne Češke i Mađarske, južne Francuske, a za Njemačku i Austriju da ne govorim. Ovaj današnji, aktualni val iseljavanja nije nastao odjednom i iznenada. Stvarao se još u dubinama zadnjega rata i poraća da bi eruptirao u naše vrijeme. Ljudi su se jednostavno umorili od osjećaja nesigurnosti, od osjećaja neslobode. Sprege koje ih sapleću s ekonomske, zdravstvene i školske strane možda su najveći razlozi odseljavanja. Najbolnije u svemu tome je to što ih Crkva ne može spriječiti, a što jedina temeljito vodi evidenciju tko su ti ljudi, zbog čega se i gdje se odseljavaju. Ne radi se dakle o trendu, nego o posljedici koja se zove poratna nesigurnost. Sjeverna Amerika je skoro udvostručena poslije Drugoga svjetskoga rata. Zašto? Pa zato što su se preživjeli Europljani osjećali nesigurnima u svojim vlastitim domovima. Ostavili su sve i pošli u nepoznato tražeći novu zemlju i novo nebo. Što država i društvo budu stabilniji to će iseljavanje biti manje. To je logika koja se pokazala svugdje vjerodostojnom.

Koja je uloga UBOVN-a i njegova aktualna djelatnost?

Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije dužan je temeljito pratiti katoličke bračne parove i one koji se pripremaju za brak na području ove dijeceze. Praćenje se ne odnosi samo na predavanja, edukacije, seminare, nego i na mjesečne duhovne obnove te na godišnje duhovne vježbe za bračne parove, kao i za one koji se pripremaju za sakrament braka. Treba napomenuti da je ovo isključivo terenska služba i samo se tako može prihvatiti i unaprijediti. Voditi Ured iz fotelje jednostavno je nemoguće. Biti u neprestanom dosluhu sa župnicima, redovnicima i redovnicama koji imaju kontakte s katoličkim obiteljima te neprestano raditi s njima, pratiti ih i kršćanski poučavati poziv je, svrha i smisao ovoga Ureda. Ured je dakle dužan sučeljavati se s njihovim problemima profesionalno, tj. preko stručnih osoba kako bi oni sami bili svjesni ozbiljnosti i temeljitosti pristupa njihovim životnim smjerokazima.  

  

Nažalost, nije potrebno mnogo za vidjeti kako vlada kriza braka i obitelji općenito u modernom društvu. S kojim problemima u obitelji se najčešće susrećete?

UBOVN je prošle godine stvorio bazu podataka u koju smo tada unijeli svih 180 parova koji su se vjenčali u ljeto 2017., tj. stvaramo bazu podataka mladih bračnih parova. Njih ćemo pratiti kao i one što budu dolazili poslije njih kroz 10 godina pa ćemo onda moći izići s konkretnim i uvjerljivim statistikama. Ipak, iz informacija koje već sada posjedujemo znamo da problemi nisu mali. Možda je najveći problem komunikacija, odnosno nedostatak komunikacije u bračnom odnosu ili uvriježenost destruktivne komunikacije. Naši mladi ne znaju kako ispravno iznijeti problem svome partneru i kako ga rješavati. Obično se to gura pod tepih dok ne zasmrdi, tj. dok ne bude kasno. Statistike koje smo do sada provodili pokazale su da bračni parovi svoje probleme ponajčešće rješavaju na posve neispravan način. Umjesto razgovora prakticiraju šutnju, umjesto otvorenosti povlačenje, umjesto apstinencije seks. To ne čine zato što bi tako htjeli, nego zato što čovjek po prirodi, tj. nagonski ovako reagira. Oni su toga itekako svjesni i spremni su tražiti pomoć koju im Crkva mora dati. UBOVN je već pokrenuo susrete i tečajeve koji se ponajviše baziraju na zdravoj komunikaciji. Bračne parove jednostavno treba učiti kako prepoznati, kako izraziti svoje osjećaje i artikulirati svoje probleme na zdrav, human i kršćanski način.

Zbog čega se djevojke i mladići sve češće upuštaju u kohabitaciju dok se istodobno „plaše“ sakramentalne ženidbe?

Mladi se danas opredjeljuju na ono što je lakše. I prije je bilo lakše živjeti partnerski bez sakramenata, ali su takvi parovi često bili stigmatizirani u društvu. Danas društvo nema problema s tim, naprotiv otvoreno proklamira ovaj način suživota. S druge strane, mladi ne poznaju dovoljno, ali naslućuju što to znači kršćanski brak. Za kršćanski brak se treba temeljito pripremiti, naoružati strpljenjem, samoodricanjem, umiranjem sebi, tolerancijom, itd. U anketama koje smo provodili tijekom zaručničkih tečajeva, zaručnici uopće nisu znali što je to privola, koja je njena svrha i koji su njezini ciljevi. Trebali ste samo vidjeti lica tih pripravnika kada im je dr. fra Šimo Ivelj izlagao sve ove pojedinosti definicije braka i sakramentalne privole. U isto vrijeme, kandidati su bili oduševljeni, ali pomalo i zabrinuti s pitanjem: „Jesam li doista spreman ili spremna za kršćanski brak?“ Veliki broj zaručnika odlučio se crkveno vjenčati samo zato što to od njih očekuje okolina i roditelji. Oni koji su i po nekoliko godina u vezi sklapaju brak, a da zaista za njega nisu spremni. Tijekom tečaja pratili smo i ponašanja zaručnika. Primijetili smo da je obično jedno od partnera manje nezainteresirano za ono što im se govori, pogotovo kada je bilo riječi o kontracepciji i predbračnoj čistoći. Dr. Ana Pecirep je zato iz medicinske perspektive tako dobro oblikovala i kršćansku komponentu braka koja je puna izazova i odricanja pa stoga traži puno temeljitiju i dugotrajniju pripremu, ali i podršku od župne zajednice kao i dobar primjer već sklopljenih kršćanskih brakova.          

Jedna, dakle, od djelatnosti Ureda su i tečajevi priprave za brak. Kakva iskustva oni pružaju te je li moguće na njima primijetiti moguće poteškoće koje bi u budućnosti ugrozile sklopljeni brak, a samim time i obitelj?

Tečajevi su trenutačno naša glavna preokupacija. Od prosinca 2016. krenuli smo s predavanjima, edukativnim seminarima za mlade obitelji i obitelji s djecom do 5 godina. Posebno nam je važno pripremiti roditelje za odgovornu roditeljsku ulogu. Tijekom tečaja pripremali smo radionice za mlade te ankete koje su nam uvelike pomogle probiti malo dublje u njihov identitet kao sutrašnjih katoličkih bračnih drugova i roditelja. Ono što su polučile ankete jest zaključak da su zaručnici mentalno spremni za brak, ali nisu dovoljno spremni odreći se svojih mladenačkih navika koje su stekli u obitelji i društvu. Djevojka, čuvajući svoj djevojački identitet, misli da muškarac od nje očekuje samo rađanje djece i brigu oko kućanskih poslova. Muškarac smatra da žena od njega očekuje financijsku opskrbu i sigurnost. Međutim, nijedna od ovih predrasuda nije točna. Na Uredu je sada promicati vrjednote koje nudi kršćanski brak. Zaručnici su upoznati s tim da se trebaju dati jedno drugomu, ali ne znaju što to zapravo znači. Oni su svjesni da izričaj „dok smrt ne rastavi“ zvuči ozbiljno i bremenito, ali ne znaju koje on milosti sve sa sobom nosi. O tome moraju biti puno informiraniji nego što su do sada. Ono na čemu će Ured raditi jest princip kompatibilnosti u kršćanskome braku ili princip jednosti što opet znači maksimalno zajedništvo, temeljit razgovor, detaljan dogovor i suradnja u svemu bez onoga „pretpostavlja se“.  

  

Na koji način se može pomoći obiteljima koje se nalaze na pragu rastave od stola i postelje?

Kada smo jednom prigodom imali predavanja o komunikaciji i konfliktima u braku, na njemu se pojavio i bračni par pred rastavom. U predavanju je bilo dosta govora o prihvaćanju osobe kakva jest, bez očekivanja promijeniti je u ono što ona nije. Poslije dva tjedna dobili smo informaciju da se taj bračni par pomirio. Znači treba okupljati, poučavati, bodriti i uvjeravati obitelji u svrsishodnost kršćanskoga braka. Samo tako kršćanske obitelji mogu prebroditi dnevne oluje i uragane koji se vrlo često sruče na njihove brakove. U nekim obiteljima problemi su toliko uznapredovali poput kakve zloćudne bolesti. Apsolutna zapostavljenost obitelji zbog alkohola ili kocke problem je koji se mora rješavati liječenjem. Ukoliko je maltretiranje po srijedi onda se treba pristupiti strožim mjerama. Uz ovo postoje i drugi oblici netrpeljivosti među bračnim drugovima i sve su one izlječive, ali im treba pristupiti s najozbiljnijom pozornošću i jasnim stavom.          

Svjedoci smo kako je u našem društvu vrlo malo onih obitelji koje imaju više od dvoje djece. Koji bi, uz materijalnu nestabilnost, bio glavni uzrok tomu?

Kao što je nekoć bio trend imati puno djece, tako je danas trend imati malo djece. Nekoć se upiralo očima u majke koje su imale malo djece, misleći da su bolesne, nemoćne ili nesposobne. Danas se upiru pogledi u majke koje uza se vode četvero ili više djece, misleći pritom da su lakomislene, traljave i neodgovorne. Takvo je jednostavno vrijeme i to nas ne treba plašiti. Treba raditi na tomu da se takav trend promijeni, ali sustavno i pedagoški, a ne povremeno i uz to vrlo površno. Kada se mladim obiteljima pravilno i istinito predoči dar života, oni ga se jednostavno ne boje. Ali za to trebaju duhovni i stručni eksperti. Ne može svatko govoriti o tomu, a pogotovo ne kritizerski i usiljeno, nego s velikom dobrohotnošću i vjerskom istinom. Imali smo slučaj gdje je mladi bračni par „stao“ na dvije djevojčice. Poslije više razgovora i bodrenja opredijelili su se za treće dijete. U našoj nadbiskupiji imamo jezgrovite obitelji, tj. roditelje koji ne odbacuju život, ali zbog vanjskih utjecaja, okolnih primjera zaustavljaju se obično na drugome djetetu. Naša kratka praksa je pokazala da tu barijeru nije teško probiti i nadamo se da će uz pomoć duhovnih osoba, stručnih savjetovališta i mnogočlanih uzornih obitelji rasti broj djece u našim katoličkim obiteljima.