Dr. Kruno Kardov

Srebrenička tragedija zauvijek će proganjati međunarodnu zajednicu i UN


Prisjećajući se srebreničke tragedije, razgovarali smo s dr. Krunom Kardovim, docentom na odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu...

Razgovarao: Željko Ivković

Kruno Kardov je docent na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je više radova te tri knjige iz područja sociologije vojske i rata, mirovnih studija. U svojim istraživanjima se primarno bavio pitanjima socijalne rekonstrukcije zajednice u postratnim sredinama i kolektivnom memorijom, a trenutno vodi znanstveno-istraživački projekt o veteranskim politikama i dinamici organiziranja ratnih veterana u Hrvatskoj...

Svake godine početkom srpnja vrijeme u Bosni i Hercegovini kao da se vrati u 1995. te se na poseban način intenziviraju sjećanja i razgovori o jednoj tužnoj obljetnici i zločinu koji je kasnije okarakteriziran kao genocid. Upitan kakvo nasljeđe donosi jedan takav zločin, naš je sugovornik kazao kako svaki zločin dovodi u pitanje moralni poredak društvene zajednice. Prema njegovim riječima, zločin takvih razmjera predstavlja transgresiju koja cijelu zajednicu dubinski transformira u takvoj mjeri da se ona mora ponovno izgraditi na novim temeljima jer sve što je ranije davalo smisao društvenom djelovanju, sve društvene razlike i norme koje su omogućavale orijentaciju su takvim zločinom destabilizirane ili uništene.

„Masovna ubojstva i kolektivni zločini su u tom smislu uvijek zločini nad kolektivom i ubojstva društvene zajednice. Genocid u Srebrenici je trajno obilježio i promijenio ne samo lokalnu zajednicu ili širu bošnjačku zajednicu, već i bosansko-hercegovačko društvo u cjelini, pa i međunarodnu zajednicu ili zajednicu naroda. Preko toga iskustva se ne može prijeći, ono se ne može u potpunosti proraditi, a s druge strane na nečemu što ne možemo u potpunosti razumjeti i što predstavlja kolektivnu traumu ne možemo graditi. Na određeni način, paradoksalno, ekstremni nacionalizam na ovim prostorima kojemu je bio cilj uspostaviti čistu etničku zajednicu s vlastitim političkim granicama ostavio je u nasljeđe društvene razlike stvarane nasiljem i one se danas pojavljuju kao temeljne i nepremostive, upravo onakve kakve su akteri nasilja priželjkivali i zagovarali“, iznio je Kadrov.

Genocid u Srebrenici je jedno od najvećih masovnih ubojstava u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Kako se govori, 8 000 ubijenih mislilo je da imaju spas u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, međutim izigrani su... Kako se to uopće moglo dogoditi?

To je pitanje koje ne progoni samo preživjele ili obitelji žrtava. To pitanje su postavljali i različiti akteri međunarodne zajednice što vidimo i iz činjenica da su u Francuskoj i Nizozemskoj provođene posebne parlamentarne istrage, a bivši generalni tajnik UN-a je u posebnom izvještaju ustvrdio da će ih tragedija Srebrenice zauvijek proganjati.

Nikakva racionalna rekonstrukcija događaja i nadležnosti ili procesa odlučivanja različitih tijela ne može dati zadovoljavajuće odgovore na to pitanje jer razmjeri zločina nadilaze snagu objašnjenja i mogućnosti opravdanja za nedjelovanje.

O tome svjedoče brojne rasprave koje su se vodile kao i činjenica da se još uvijek vode u nizu zemalja koje su na različite načine bile dodirnute tim zločinom. Zato Srebrenica predstavlja mjesto traume koja nije samo lokalna, već je i trauma međunarodne zajednice i pojedinačnih nacija koje su posredno imale ulogu u zaštiti stanovništva na tom području.

Recite nam na komu leži glavna krivica za ovaj strašni zločin?

Na onima koji su zapovjedili, odnosno isplanirali masovna ubojstva, tadašnjim političkim i vojnim vođama bosanskih Srba koji su i bili optuženi i suđeni za te zločine. No, kako vidimo, priroda zločina i razmjeri zločina su takvi da se krivnja i odgovornost prelijeva i van granica zaraćenih grupa, kao što se prelijeva i do najniže razine različitih slojeva ratno upogonjenog društva. Iz materijala koji su postali dostupni na temelju dosadašnjih sudskih procesa, između ostaloga se primjećuje i fenomen banalnosti zla, a riječ je o tome da je za masovna ubojstva i kasnija prikrivanja zločina bila potrebna logistika u kojoj su sudjelovale brojne grupe i pojedinci i da su se masovna ubojstva obavljala kao uobičajeni vojni zadatak koji treba izvršiti bez pogovora. To govori o moralnom ponoru koji rat donosi, ali i o velikom broju različitih aktera koji su se na različite načine našli u zoni moralne odgovornosti. Pitanje odgovornosti, a ne samo krivnje, je mučan teret koji ostaje i koji nije moguće samo odbaciti ili razriješiti sudskim procesima jer za razliku od počinitelja zločina ili sudionika u zločinu, promatrači nisu predmet zakona, a u ovom slučaju promatrači su zapravo bili svi osim počinitelja i žrtava bez obzira jesu li u tom trenutku znali što se događa.

Je li rano da se počne govoriti o pomirenju i koji su preduvjeti o tome?

Za proces pomirenja nikada ne može biti rano, no tu je potrebno reći što se misli pod pomirenjem jer taj termin je toliko često bio korišten u različitim značenjima da je gotovo izgubio smisao. Pomirenje shvaćam kao voljni rad na odnosima među pojedincima i odnosima između grupa koje dijele zajedničku prošlost i sadašnjost. Taj rad se primarno tiče samoga procesa, a tek sekundarno suštine sukoba i zbog toga on pripada sferi restorativne, a ne retributivne pravde gdje je suština sukoba u središtu. Retributivna pravda je uvijek vezana uz neku vrstu autoriteta koji mora biti izvan zajednice da bi mogao biti nepristran i da bi presuda, odnosno kazna i obeštećenje bilo prihvaćeno kao pravedno, a što iznova potvrđuje i jača autoritet.

No, kada govorimo o pomirenju onda se krećemo unutar drugačije tradicije razrješenja sukoba kojoj je u središtu samo društvo ili zajednica jer se smatra da je društvo ili zajednica najveća vrijednost koju treba sačuvati ili obnoviti. Čini mi se da je veliki problem, i ujedno uzrok mnogih nesporazuma oko prihvaćanja rada na pomirenju na ovim prostorima, bio taj što se nije problematizirao središnji koncept, a to je društvo ili zajednica odnosno ono što treba služiti kao viši moralni razlog zbog kojega bi različite sukobljene grupe trebale željeti ili barem pristati aktivno sudjelovati u procesu međusobne komunikacije vlastitih i različitih iskustava.

U Hrvatskoj su primjerice rad na pomirenju mnogi akteri protumačili kao simboličko nasilje nad žrtvama jer su smatrali da pomirenje nužno znači obnovu predratnih odnosa na način kao da se ništa nije dogodilo. Često se onda koristio termin suživot kao realistična, ali za mnoge aktere često i poželjnija, verzija međugrupnih odnosa. No, suživot je pasivni oblik pomirenja jer označava odustajanje od aktivnog rada na promjeni međugrupnih odnosa. Suživot ne zahtjeva društvenu razmjenu i komunikaciju, već samo međusobnu toleranciju, sukobljene grupe se nalaze u istom vremenu, ali različitom prostoru. Takav zajednički odvojeni život je mučan jer je sadašnjost repetitivna zato što ništa nije razriješeno i prošlost sukoba se ponavlja na beskrajno različite načine; sukobi se i dalje vode samo drugim sredstvima. Sasvim je sigurno da prosta koegzistencija ne čini zajednicu, no isto tako zajednica koja se izgrađuje nakon rata ne može biti kao ona iz prošlosti. Svako iskustvo zajednicu mijenja, no zajednica opstaje. Zato je važno raditi na međusobnoj komunikaciji jer ključ pomirenja je u samom procesu.

Kako s ove vremenske distance govoriti o žrtvama?

Odgovor na to pitanje ovisi primarno o tome kako vidimo budućnost jer svaki govor o žrtvama, svako sjećanje na prošlost i svako obilježavanje prošlosti je prvenstveno određeno sadašnjim odnosima i time kako zamišljamo budućnost. Sama riječ „žrtva“ govori o prijenosu, odustajanju ili oduzimanju vrijednosti u korist nečega drugog što se smatra višom vrijednosti i za što smatramo da ima veću važnost. U tom smislu ljudskim gubitcima uvijek pridajemo neko značenje kako bi taj gubitak imao smisla.

S druge strane, to zapravo znači i da je svako obilježavanje i svaki govor o žrtvama ili onomu nečemu za što smatramo da ima višu vrijednost zapravo govor o nama, o zajednici. S obzirom na to da govorimo u javnoj sferi taj proces nije linearan, već je obilježen sukobima značenja i različitim interpretacijama i zato govorimo o politici sjećanja jer je riječ o sukobima u javnoj sferi da se određene interpretacije i značenja postave kao prava i istinita, a druga kao iskrivljena. Između ostaloga zato se velika pozornost posvećuje načinu na koji će se neki događaji ili nečije stradavanje obilježiti. Tko će govoriti, tko može govoriti i može li se uopće govoriti, koga će se pozivati i hoće li se ikoga posebno pozivati, tko će pjevati i što se može pjevati, tko će stajati u prvom, a tko u drugom redu, hoće li se postavljati zastave i koje, kakvi simboli će dominirati, kakve poruke će biti poslane. Sve to može preoblikovati značenje žrtve odnosno shvaćanje što je ta viša vrijednost. O tome ovisi i kakvu zajednicu stvaramo, religijsku, etničku, građansku, državnu, zajednicu naroda, zajednicu različitosti, univerzalnu ljudsku zajednicu, pacifističku zajednicu...