Fra Janko Ljubos, kustos muzeja Franjevačkog samostana Svetoga Duha u Fojnici

„Starina“ u svakom pogledu utječe i formira naše živote i našu budućnost


U povodu Međunarodnog dana muzeja (18. svibnja) sugovornika smo potražili u fra Janku Ljubosu, kustosu muzeja Franjevačkog samostana Svetoga Duha u Fojnici – jednog od bedema franjevaštva u Bosni.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Fra Janko Ljubos rođen je 1950. u mjestu Bare u župi Busovača. Poslije završene osnovne škole u rodnome gradu i Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, pohađao je Franjevačku teologiju u Sarajevu. U novicijat, u Kraljevoj Sutjesci, stupio je 1969. Prve zavjete položio je 1972., a svečane 1977. u Rumbocima, kada je u Sarajevu zaređen i za svećenika. Službovao je na Plehanu, Livnu, Vitezu, Uskoplju i Bugojnu, a prije, za vrijeme i poslije zadnjeg rata i u Busovači. Sada, kao umirovljenik i kustos muzeja, djeluje u Fojnici. Svoj dnevnik U kandžama zla – Fratrov ratni dnevnik u Bugojnu devedeset i neke objavio je 2014.

Poštovani fra Janko, u čemu se ogleda važnost očuvanja znamenitosti jednog naroda?

Zanimljivo je kako mladi čovjek podsvjesno misli da sve počinje od njega i od njegove osobe. Ako su u pitanju institucije, tako i one računaju: Osmanlije su mislili kako su oni donijeli život i kulturu u Bosnu i Hercegovinu, Austrougari isto tako, pa onda i bivši Jugoslaveni, pa onda SDA i HDZ i njima slični... A život je počeo puno ranije, mi današnji smo samo karika u dugom lancu. Muzeji i uspomena na prošlost samo su potvrda da nije sve počelo od mene, da sam ja samo dio toga i tako bi se trebalo i ponašati.

Što o tomu na osobit način u Bosni i Hercegovini mogu reći braća franjevci?

Braća franjevci imaju dugo i duboko sjećanje. Nismo mi današnji za to zaslužni. Zaslužni su oni koji su prije 750 godina došli u nepoznatu i brdovitu Bosnu; oni koji nisu pobjegli pred Osmanlijama; oni fratri koji su podnosili sve zulume teške 450 godina i ustrajali i uspjeli da nas ima i katolika i Hrvata. Mi svaku večer uz redovitu molitvu čitamo imena fratara koji su tog dana preminuli neke prošle godine i strašno je to vidjeti kakvom su sve smrću umirali, bolje da ne nabrajam. I upravo te žrtve su sjeme iz kojeg smo mi današnji katolici iznikli.

Kako i zbog čega Katolička Crkva, koju se često etiketira „konzervativnom“, njeguje baštinu?

Povijest Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini poklapa se s poviješću franjevaštva u Bosni i Hercegovini. Mi ne možemo svoju prošlost izbrisati, bila ona tamna ili slavna i onda kad govorimo o toj prošlosti ispada da ne mislimo na budućnost i onda kao da smo konzervativni. A upravo je obratno, sjećanje na prošlost čini nas realnijim za planiranje budućnosti.

Kada govorimo o muzejskom blagu na tlu Bosne i Hercegovine, koliko je raznolik njegov spektar?

Ja ću opet o franjevcima i prošlosti i muzealnosti... Fratri su pastorizirali veliki dio današnjeg Balkana. Na primjer, fojnički fratri su pastorizirali lijevu obalu rijeke Bosne od Sarajeva do Broda, pa onda uzvodno do Banje Luke i Bihaća, livanjski kraj, duvanjski, ramski, središnju Bosnu, to su različiti krajevi, različiti običaji i sad se sve to slijeva u Fojnicu u samostan i danas imamo tako i raznoliki muzej.

U kojoj su mjeri na muzejski fond utjecala tri rata koja su prohujala na bh. tlu?

Tri rata, svaki na svoj način, su usporavala, a ujedno i obogaćivala naš muzej – posebno arhiv. U Prvom svjetskom ratu poginuli su mnogi Fojničani. Izvješća s ratišta su dio te povijesti koja se čuva u našem arhivu. Bila je velika glad i zarazne bolesti koje su stizale s ratišta... I tako jasno možemo iščitavati kako su se fojnički fratri snalazili u tim situacija: bili su svake hvale i divljenja.

U Drugom svjetskom ratu bilo je mnogo žrtava, kroz samostan su prolazili ustaše, četnici, partizani, domobrani, Rusi, Nijemci... i svi su bili ljuti na fratre što su primali one ranije, one što su prije prošli i svi su pljačkali što se moglo opljačkati, od kukuruza, volova, konja do tjeranja fratara za razna svjedočenja i sl.

U zadnjem ratu samostan je platio najskupljom cijenom: strijeljani su gvardijan fra Nikica Miličević i vikar fra Leon Migić, to je uprava samostana. Strijeljali su ih pripadnici Armije Bosne i Hercegovine, muslimani, i u povijesti samostana nije zabilježeno da je ikada netko prije pobio Upravu samostana, a eto, to se dogodilo 13. studenoga 1993. u po bijela dana, ne pred samostanom, nego u samostanu. Znademo da je to učinio Miralem Čengić, ali ne znamo tko je nalogodavac, a to nam je važnije. No, doznat ćemo!

Što je zapravo jedan narod bez muzeja?

Bez muzeja jedan narod, čini mi se, bio bi kao riba na suhom. Ne bi znao otkud tu, kako dalje, što je bilo u prošlosti, povijest-prošlost je učiteljica, bez učiteljice bili bismo nepismeni, neka muzeja!

Prema Vašem mišljenju, što možemo reći da starina govori današnjici?

Kad sam bio mladi fratar i pastoralac, onda sam slušao starije kako mladi trebaju gledati iz kakve je obitelji buduća supruga ili suprug i to me je jako ljutilo, govorio sam da je važna ljubav i ništa više. Međutim, poslije sam uvidio i vidio svojim očima kako je važna prošlost, odnosno korijeni iz kojih je netko ponikao, tako i „starina“ u svakom pogledu utječe i formira naše živote i našu budućnost.

Katolička Crkva je nerijetko u povijesti bila ona koja je jedina njegovala umjetnost. Što je temelj takvog odnosa prema stvarnosti?

Katolička Crkva je živi čovjek, pojedinac, a onda i skupina i narod, Božji narod. Tom Božjem narodu trebalo se predstaviti, trebalo mu je pokazati koje su to vrednote, koji je to smisao biti pripadnik Crkve, a taj pojedinac i skupina su nepismeni, ne znaju čitati, ali imaju oči i znaju gledati i onda su se u Crkvi pojavili slikari i slike i nepismeni čovjek je mogao „pročitati“ kako je izgledalo Isusovo rođenje, krštenje, kakva je bila muka Isusova, kakvo uskrsnuće, briga za gladne i bolesne, kako je bila dobra i milosna Blažena Djevica Marija... i tako se u Crkvi razvila slikarska umjetnost, a poslije i druge: graditeljstvo, pisana riječ, kazališne predstave itd.

Što biste mogli kazati za ostale vjerske zajednice kada je riječ o njegovanju umjetnosti i očuvanju tradicije?

I druge vjerske zajednice su aktivne u svojoj djelatnosti, ali na svoj način. Kod muslimana su zabranjene slike i kipovi, ali to su nadoknadili svojim simbolima, kaligrafijom, nekom mistikom, a pravoslavni posebno svojim ikonama koje zaslužuju svako poštovanje i liturgijskim pjevanjem koje dušu uznosi u nebeske visine. Toga u Bosni i Hercegovini imamo u izobilju!

Kustos ste muzeja Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici. Kako biste ukratko predstavili tu kulturnu instituciju i opisali svoje „radno mjesto“?

Muzej, biblioteka starih knjiga, novijih, numizmatika, arheologija, arhiv, galerija slika, zbirka oružja, minerali, kamene ploče, iz života običnog čovjeka ali i aristokrata, tko je sve posjetio ovaj hram kulture, pečati prošlosti, knjige dojmova, moderna suvenirnica gdje se doživi današnji bosanski čovjek i njegova domišljatost kako preživjeti, proizvodi hendikepiranih iz zavoda Bakovići i Drin, pa sve do fratarske rakije... A tek posjetitelji iz raznih zemalja i običaja i kulture oblačenja, jezika i interesa... To se samo u Fojnici u samostanu može doživjeti!

Po čemu se ovaj muzej ističe među drugima u Bosni i Hercegovini te što nudi znatiželjnim posjetiteljima?

Ima dobrih muzeja u Bosni i Hercegovini i jakih pokazatelja kako vlasnici države Bosne i Hercegovine nemaju smisla za svoje istinske vrijednosti, a samim tim sebi potkopavaju temelje. Kad se pogledaju neki novčani fondovi za koride bikova i razne vašare i kad se vidi kako žive i preživljavaju vrhunski muzeji, onda čovjek bude tužan. Bude tuga jer su mnogi eksponati negdje u podrumima, jer mnogi propadaju, ne mogu živjeti, a život im je kad su izloženi posjetiteljima, kad vidimo kako u stranim zemljama od nekoliko starih predmeta naprave veliku i značajnu priču, a kod nas priča šuti... čovjek bude tužan.

Zahvaljujući prošlim generacijama fojničkih fratara, a bome i najnovijim, mi smo riješili mnoge probleme: imamo lijepu zgradu, lijepo je namještena, stručnjaci iz Zemaljskog muzeja su napravili stalni postav, ima u depoima još toga pa ćemo mijenjati, ima novih donatora i u slikama i u predmetima, posjetitelja je sve veći broj... ima puno toga još neistraženog u arhivu, čekamo bolja vremena, a i ova nisu najgora, bit će bolje! – tako svjedoči Muzej u samostanu u Fojnici.