Uz Marijino Uznesenje na nebo

Marija - dušom i tijelom u nebeskoj slavi


​​​​​​​Što nam zbori ova Marijina svetkovina? Marijina su svetišta te s njima povezana hodočašćenja i slavlja nešto kao zemljovidna mapa naše vjere u cijelom svijetu.

 Piše: dr. fra Tomislav Pervan

O Marijinim blagdanima crkve su posjećenije, vjernici hodočaste, predanije mole, iznutra osjećaju da je u Mariji netko tko ih razumije, čuje, tko njihove molbe i potrebe može donijeti pred Isusa, njezina Sina, tko je moćan i za zemaljskoga života, ali i u nebeskoj proslavi.

Poglavito pak svetkovina Marijina Uznesenja na nebo jest nešto kao vrhunac njezinih slavlja kroz crkvenu godinu. Zagledani u Mariju nekako spontano ćutimo u sebi: Da, to što se u njezinu životu do kraja ozbiljilo, obećano je svakomu vjerniku. Svi se ufamo biti u Marijinu društvu, u društvu nebesnika. Velika je Gospa nešto kao cilj svih bogoslužnih događanja i vremenâ koja započinju vremenom došašća, nastavljajući se rođenjem Sina Božjega koji ide kroz svoju muku i smrt u proslavu, da bi nas učinio dionicima svojega Duha. Duh je onaj koji je oblikovao Marijin život i doveo ga do antropološke punine, do same proslave, u krajnjem posluhu vjere i poniznosti duha. Izražava to Marija u svojemu Magnificatu.

Stoga je i u nama negdje pritajena žudnja, biti u Marijinu zajedništvu, dijeliti s njome konačnu proslavu, biti u nebeskoj slavi.

Simbol protivan ratu i nemiru
Godine 1950. proglašeno je vjerskom istinom - dogmom - drevno osvjedočenje cjelokupnoga vjerničkoga puka kako je Marija uznesena dušom i tijelom u nebesku slavu. Crkva je to svečano proglasila, a sami timing nije slučajno odabran. Naime, Drugi svjetski rat tek što je minuo, ta velika svjetska klaonica odnijela je sa sobom više od 60 milijuna žrtava. Jedva je krvavi rat bio iza nas, uslijedio je Hladni rat, nezaustavljiva utrka u naoružanju. Atomsko i hidrogensko oružje za masovna uništenja se množi, vrše se pokusi u atmosferi, podzemlju i podmorju. Namjesto da se konačno - kako stoji pred Ujedinjenim narodima na East Riveru – „prekuju mačevi u plugove i koplja u srpove“- što je uzeto iz Božje biblijske riznice, prorokâ Izaije i Miheja, da se poradi na svesvjetskom miru, „obnova“ svijeta stajala je u znaku „kovanja“ novoga oružja, sveopćega naoružavanja, izvoza ratova i revolucija, sukoba Istoka i Zapada.

Protiv toga besmisla i ludila Crkva je pred cijelim svijetom podignula jasni Znamen, Simbol - Mariju na nebo uznesenu - ističući kako svaki čovjek ima svoje od Boga darovano dostojanstvo, svoja Bogom zajamčena prava, koja nikakav rat, nikakav konc-logor ni gulag ili ubijanje, u čovjeku ne mogu zatrti ili ukloniti. Ništa nije kadro obesnažiti ono što je Bog u čovjeka usadio ulijevajući mu besmrtnu dušu. Marijino Uznesenje jest doslovce „doksološka antropologija“ koja svima poručuje: Čovjek je svojim bitkom samo u Bogu udomljen, Nebo je čovjekov pravi i konačni cilj i zavičaj. Čovjek je hodočasnik na ovome svijetu, oslikan na zaslonu biografije jednoga Abrahama koga Bog poziva da ostavi sve svoje te da se nikad više ne vrati u svoj zavičaj. On mora naprijed, u nepoznato, neistraženo, krajnje neizvjesno.

Odisej, Marija i Abraham
Na primjeru Abrahama i Odiseja, grčkoga junaka, previjana i lukava, židovski filozof Emmanuel Levinas razvija svoju antropologiju. S metaforom jednoga Abrahama koji se zapućuje u nepoznato, koji slijedi nepoznati glas, nudi nam se čisti posluh slušanja, hod za Nepoznatim, što se paradigmatski ozbiljilo i u Marijinu životu koja se „posluhom Istini“(usp. 1 Pt 1,22) i prihvatom Božje ponude zaputila u krajnji rizik i nepoznanicu. Ona se do kraja izručuje Bogu i Glasu, ona postaje doslovce doživotni „talac“ svoga pristanka, svjedok Božjega djelovanja u povijesti; ona u krajnjoj slobodi izručuje svoju slobodu Bogu, stoji u posvemašnjoj kenozi, samoizručenju, samoponištenju. U Odiseja imamo nakon pada Troje lutanje, nadvladavanje prepreka i trajni pokušaj povrata u zavičaj. Na kraju svih svojih „odiseja“ vraća se on doma, ali ga nitko više ne prepoznaje osim vjernoga psa koji domalo ugiba. Od kralja pretvorio se, prerušio se u slugu.

Religiozno muzikalni i nemuzikalni
Proglas dogme o Marijinoj proslavi u nebu želi nam poručiti da nikakvo ovozemaljsko uništenje ili utrnuće ne svršava u ništavilu. Čovjek zauvijek ostaje pred Bogom ono što on jest. Stoga vjera u uskrsnuće - svakoga pojedinoga čovjeka - jest ujedno i vapaj za konačnom pravdom za sve koji su na neljudski način uklonjeni i smaknuti, bez suda i presude. Sami Bog jest jedini odvjetnik svih žrtava kroz cijelu povijest. O tome pjeva Marija u svome Magnificatu. Bog je jamac da nitko nije zaboravljen, iz sjećanja izbrisan. O konačnoj pravdi za nepravedno smaknute danas govori i jedan, kako sebe naziva, religiozno nemuzikalni mislilac J. Habermas

Čini se da ni danas stvari ne stoje ništa bolje nego i prije 60 godina. Uvijek se trebamo - a napose na današnji dan - prisjećati svih tih žrtava, ali i Marijine žrtve te žrtve njezina Sina. Dok se toga sjećamo, dajemo Bogu čast i slavu, zahvaljujemo što je tako blizak, ali ujedno činimo i ono što smo dužni u odnosu na sebe i čovječanstvo. To je nešto kao vanjski okvir svetkovine Marijina uznesenja na nebo. Međutim, svetkovina ima i svoju nutarnju stranu koju također treba iščitati. Tu nam može biti od pomoći slika velikoga orkestra. Prije nego se pojavi na pozornici dirigent svi glazbenici „uštimavaju“ svoje instrumente, na pozornici vlada pravi nered. Tek kad se svi „uštimaju“ prema temeljnom zvuku, može dirigent podignuti svoj štapić i pred nama zabruji veličanstvena melodija. Instrumenti postaju glasom koji izražava radost, nadu, melankoliju, ushit i potištenost, glazba postaje jasnom porukom koju znalci znaju iščitavati. Glazba kao neverbalni govor koji nam dočarava radost kao i tugu, sreću i nadanje, sva čovjekova raspoloženja.

Kako shvatiti svetkovinu Marijina uznesenja?
Nešto slično događa se i u mnogim protežnicama naše vjere. Mi imamo riječi za Boga, za vjeru, za milost, grijeh, smilovanje, život, život vječni, uskrsnuće. Ali što se krije u dubini tih riječi? Što je njihova nutarnja poruka. Kako osluhnuti melodiju tih riječi, nutarnju poruku, tonove, kako ih razumjeti, kako zapravo shvatiti o čemu je riječ?

Kako shvatiti svetkovinu Marijina uznesenja? Kad bismo ostali samo kod fonema i leksema, kod riječi, u mnogim našim suvremenicima to bi samo izazivalo podsmijeh, počeli bi nam se rugati i pitati, u kakve sve to gluposti katolici vjeruju.

Treba zaviriti u dubinu, u srž riječi, pokušati dosegnuti tajnu svetkovine. Marija - dušom i tijelom u nebeskoj proslavi. Marijina posebnost i jedincatost: Dala se bez zadrške Bogu, prepustila se Božjem planu. Povjerovala je Anđelovu glasu, svemu onome što je Bog s njome nakanio. Dala se voditi onim što je otkalo njezinu životnu sudbinu - u posvemašnjoj vjeri i predanju da njezin život nosi dublja stvarnost - sami Bog. A život koji se naskroz daje Bogu na raspolaganje biva do kraja tom zbiljnošću - Bogom - preplavljen, prožet, postaje s Bogom jedno tako da nema ničega što bi ga dijelilo od Boga. Zahvaćen je Bogom u životu i smrti, smrt mu ne može nauditi. Prema biblijskom poimanju tijelo nije samo (s)tvar uz druge (s)tvari, nego nešto poput spužve koja u sebe upija, time biva obilježena, ali i ižaruje iz sebe, zrači iz sebe božansku auru. Svatko od nas ispisuje crtu koja je u povijesti jedincata i neizbrisiva, pa makar sve što je bilo vidljivo i opipljivo propalo i nestalo. Sve što netko kao osoba danas čini i što jest, postat će jednoga dana prošlost, ali isto tako zauvijek ostaje u Božjem dlanu neizbrisivo. Stoga mi sa zrenika svoje vjere s pravom govorimo da ćemo stupiti pred svoga Boga s tijelom i dušom te ostati s njime kad se ovo smrtno tijelo raspadne.

Kršćanska je vjera vjera u zbiljnost novoga
Znanost će prigovoriti kako vjerujemo u nešto nevjerojatno, nešto što se ne događa u prirodi. Tvrdit će i za Isusovo utjelovljenje kao i uskrsnuće od mrtvih kako je to nemoguće, pogotovo će se protiviti vjerskoj istini da je Marija dušom i tijelom u nebeskoj slavi. Međutim, trebamo znati da znanost „barata“ sa starim, s već poznatim spoznajama. Sva znanstvena tumačenja su svođenje nepoznatoga na poznato, novoga na staro, svrstavanje novih spoznaja u stare pretince. Stoga nemamo znanstvenih tumača kako nastaje život, što je to novo i novina u životu, što su osjećaji, što emocije, što je to svijest. Sve su to pojavnosti za koje znanstvenici nemaju tumača. Ali su zbiljski, stvarni. I kad nam „stručnjaci“ vele kako je Marijino djevičanstvo, kako je njezino uznesenje na nebo nemoguće, nevjerojatno, time nam ne kažu ništa nova. Da, i za nas je to nevjerojatno, upravo kao i nastanak života u svemiru. Ali mi vjerujemo da je Isus začet po Duhu Svetom u krilu Djevice Marije, i stoga vjerujemo u uskrsnuće tijela i život vječni. Vjerujemo da se u čovječanstvu rađa nešto novo, nešto kao inačica staromu i postojećemu. U Knjizi Otkrivenja veli se: „Gle, evo, činim sve novo!“ Kršćanska je vjera vjera u zbiljnost novoga, u zbiljsku mogućnost novoga početka. To je novo započelo utjelovljenjem Boga u Mariji, a dovršit će se u proslavi svih nas u eshatonu.

U čemu je ta „novina“, to „novo“? Za Isusa je to „kraljevstvo Božje“, proglas Govora na gori i blaženstava te obećanja koja Isus ondje daje. Blaženstva nisu plod evolucije, nego prodor novoga u svijet u Isusovoj osobi. To „novo“ je zapravo ona zbiljnost koju je Bog zamislio stvarajući svijet. Stoga će Isus i reći „kako to ne bijaše tako od početka“.Novo je daleko više i od rađanja nekakve utopije u glavama pojedinaca. Ono je stvarnost. „Danas se ispunila ova riječ koja vam još odzvanja u ušima“, izreći će Isus svojim sumještanima u Nazaretu. Zašto je mogao to reći? Zato što je On ozbiljenje svih ljudskih očekivanja, početak novine, novoga stvorenja, Alfa i Omega. Stoga i vjerujemo da je On - Sin - uzeo svoju Majku u nebesku slavu da potvrdi na njoj istinitost svoje riječi i evanđeoskih obećanja.

U Mariji je metafizička slika žene dosegnula svoj vrhunac
Nikakav pokret za prava žena ne može dosegnuti izričaje o ženi kakve ćemo pronaći u katoličkoj vjeri. Katolička dogmatika sadrži najsnažnije izričaje koji su ikada izrečeni o ulozi žene u svijetu na primjeru Majke Marije. U Mariji je metafizička slika žene dosegnula svoj vrhunac. Zato smo danas svi pozvani i prozvani vratiti dostojanstvo ženi-majci.

Žena-majka i danas je posljednja utvrda jednoga naroda. Kad padne muškarac, Bog će ga kazniti. Ali kad padne žena-majka, Bog kažnjava cijeli narod.

Kroz svu povijest bijaše koban gubitak identiteta kod žena i majki. Vidimo to na zornim primjerima propasti tolikih civilizacija. Čini se da je i naša zapadna civilizacija na umoru jer su se umorile majke i žene. Ne žele više biti žene ni majke. Stoga i imamo demografsku katastrofalnu sliku i u svome narodu ali i na cijelom Zapadu. Vrijeme je okrenuti se prema Mariji - Djevici i Majci - na nebo uznesenoj da ponovno žene i majke steknu pravu sliku o svome dostojanstvu, ulozi i poslanju u svijetu.