U službi nove evangelizacije


U naslovnicima dvaju katoličkih tjednika u hrvatskom narodu, Glasu Koncila i Katoličkom tjedniku, imamo dva znakovita pod - odnosno nadnaslova. U jednome je "Novo lice Crkve", a drugi je "Glas u službi nove evangelizacije".

Foto: Pixabay

Foto: Pixabay

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

To stoji i u podnaslovu Tjednikova portala www.nedjelja.ba. Glas Sabora i Glas nove evangelizacije. Pojam "evangelizacije" postao je nešto kao opće mjesto u Crkvi posljednjih tridesetak godina.

Poglavito pojam "reevangelizacije" ili "nove evangelizacije" onih prostora koji su u rano doba Crkve, u prvim stoljećima, prihvatili Kristovu poruku, ali su tijekom stoljeća izgubili svoj kršćanski biljeg, impregnaciju i identitet, kršćanska je svijest izblijedjela pa danas imamo na Zapadu prema riječima papa kršćanski analfabetizam.

Evangelizacija i veliki papa Pavao VI.

Pojam "evangelizacija" novijeg je datuma u crkvenoj pastoralnoj praksi, makar ga Sv. Pavao rabi već u Prvoj Korinćanima (1,17) poručujući im da ga "Gospodin nije poslao krštavati, nego navješćivati Radosnu vijest"(=euangelizesthai-evangelizirati) kako ne bi izgubio snagu Kristov križ. U nas se pak čini da je vremenom sve preraslo u dijeljenje sakramenata, što za Pavla nije bitno. Svoje poslanje vidi u temeljnom navještaju Isusa Krista. Krštavanje prepušta drugima. Donijeti poruku Isusa Krista, novinu života u Kristu, a tek onda dijeliti sakramente. Treba najprije udariti dobre temelje krštenju (stoga dugogodišnji katekumenat u ranoj Crkvi!), a ne "jeftino" polijevati vodom i prepustiti sakramente njihovoj neučinkovitosti u životu, što je danas redovita praksa. Nema "jeftine" milosti! Dijete se krštava, a da roditelji nisu evangelizirani, i onda imamo životne frustracije. Sakramenti prema vjerovanju Crkve djeluju "ex opere operato", svojom snagom, ali ih treba oživotvoriti u praksi. Treba ih "aktivirati", upravo kao i računalne programe. Postoje, tu su, ali treba unijeti u njih onaj code koji će primjerice sakrament potvrde aktivirati u životu, učiniti plodnim snagom Duha Svetoga. To onda donosi plodove kršćanskoga života. Bez temeljite poduke i "evangelizacije" sakramenti ostaju neplodni.

Prelistamo li ili zavirimo li u pojmovnik dokumenata Drugoga vatikanskog sabora, ne ćemo pronaći pojam "evangelizacija" ni u jednom spisu. Ti su pak dokumenti nešto kao vademecumCrkve za ovo doba, naputnik tko je i što je Crkva i njezino poslanje u svijetu. Doduše, imamo dokument o misijskome poslanju i djelatnosti Crkve Ad gentes, gdje je jasno istaknuto da su svi vjernici pozvani i obvezani biti svjedocima, navjestiteljima Radosne vijesti u suvremenom svijetu, ali pojam kao takav ne postoji. „Domaćim“ ga je učinio blaženi i veliki koncilski papa Pavao VI. svojim postsinodalnim apostolskim pismom Euangelii nuntiandi, tj. O naviještanju Evanđelja, gdje u podnaslovu stoji Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu.

Veliki je Papa ponudio cijeloj Crkvi taj spis na završetku Svete godine 1975., deset godina nakon završetka Sabora te godinu dana nakon zasjedanja biskupske sinode koja se bavila upravo evangelizacijom suvremenog svijeta. Papa piše kako je nakana Sabora bila osposobiti Crkvu za naviještanje Evanđelja ljudima dvadesetog stoljeća, što jednako vrijedi i za novi milenij, novo stoljeće. Nakon Sabora čini se da je obnova krenula u krivu smjeru.

Sabor je htio povratak "na izvore" – ressourcement, dakle povrat izvornom, originalnom i uvjerljivu navještaju i životu Crkve, a reforme su nakon Sabora krenule u smjeru strukturalnih promjena, uglavnom se bavilo površinskim, a ne dubinskim zahvatima u biće i poslanje Crkve. To je velikoga Papu ponukalo da se oglasi na mnogim područjima crkvenoga života. Duboku mu je bol nanosio sveopći ikonoklazam u Crkvi. Uklanjanje slika, kipova Majke Božje, svetaca, vrijednih drvenih oltara, uklanjanje Presvetoga na sporedno mjesto u Crkvi, a namjesto središnjega mjesta koje je zauzimao Isus Krist stavljeni su oltari "prema puku"gdje je u središtu liturg-bogoslužnik. Sa žalom u duši konstatira kako je Crkvu zahvatio duh svijeta, kako je u nju provalio duh Sotone, kako je marijanska pobožnost gotovo iščeznula, a skupocjene pokaznice-monstrance pohranjene u crkvene ili samostanske riznice, kao izlošci prošlosti. Zato se osjećao ponukanim ponuditi Crkvi encikliku o ispravnoj pobožnosti prema Majci Božjoj, njezino pravo mjesto u otajstvu Krista i Crkve, a ne samo u pobožnim izljevima romantičnih molitava i pobožnosti, protiv čega je prosvjedovala već iSv. Mala Terezija od Djeteta Isusa i Božjeg lica.

Evangelizacija – evangelizirati sebe!

Danas većima nego prije četrdeset godina evangelizacija je u žarištu crkvenih nastojanja. Papa Pavao VI. ističe, evangelizacija je bitno poslanje Crkve (EN 14), ona vuče svoj korijen iz navještaja samoga Gospodina Isusa i njegovih apostola (br.15). Naviještanje Radosne vijesti temeljna je raspoznajna crta same Crkve kako bi bila kanal milosti, pomirenja grješnika s Bogom, nastavak Kristove žrtve u svetoj euharistiji koja je spomenčin Kristove smrti i slavnog uskrsnuća. Temelj evangelizacije imamo u samome Gospodinovu nalogu apostolima u Galileji, vjerojatno na Brdu blaženstava, na kome je i sam dao povelju i proglasio novi ustroj svijeta. Njihovo je nastaviti Učiteljevo djelo u svijetu.

Život Crkve – u molitvi, slušanju riječi, apostolskom poučavanju, bratskoj ljubavi, euharistiji – samo onda ima svoj puni smisao kad postaje svjedočanstvom pred cijelim svijetom, kad ljude potiče na obraćenje, divljenje, kad postaje živom propovijedi. Cijela Crkva prima poslanje navještaja, a pojedinac je bitan kao svjedok toga. Da bi mogla evangelizirati svijet, Crkva mora najprije evangelizirati samu sebe, početi od sebe (EN 15). Upravo kao što je to činio Sv. Franjo poručujući braći na samrti: "Braćo, dosada smo učinili malo ili ništa dobra. Započnimo konačno!"

Sam Krist kao blagovjesnik naviješta prije svega kraljevstvo Božje koje je do te mjere značajno da u usporedbi s njime sve drugo biva onim što se „nadodaje“ (EN 8). Jedino je Kraljevstvo posvemašnjost, a sve ostalo u svjetlu njega dobiva svoju vrijednost, jer neopisiva je sreća biti dionikom toga Kraljevstva. Ono je čudesno, svijet ga odbacuje, ali ono ima svoje zahtjeve, svoju povelju, svoje glasnike, iziskuje od svih svjedoka nepodijeljenu vjernost.

Kad se danas govori o evangelizaciji, čini se da mnogima nije jasno o čemu je riječ i što se pod tim podrazumijeva. Upravo je Papa kadar pojasniti stvar. Evangelizirati, naime, znači u prvom redu na krajnje jednostavan i izravan način svjedočiti o Bogu koji se objavio po Isusu Kristu u Duhu Svetome. Svjedočiti da je u svome Sinu uzljubio svijet; da u svojoj Utjelovljenoj Riječi daje razlog opstojnosti svakoj stvari (usp. Kol 1) i ljude poziva na vječni život (EN 26). Istaknuo je to Isus u razgovoru s Nikodemom (Iv 3). Istu će misao ponoviti i papa Benedikt u razgovoru s P. Seewaldom (Svjetlo svijeta, njem. 205). Naime, Isus je osposobio učenike ne samo naviještati, nego i izgoniti demone, čistiti svijet od demonskih sila, liječiti bolesne. I to je bitno. Crkva ne nameće čovjeku nikakav moralni sustav, skup propisa, zapovijedi i zabrana, nego nudi Isusa Krista. Ona je otvorena vrata prema Bogu te nudi svijetu najpotrebnije, što mu je od bitne koristi. Krist kao Christus medicus, liječnik, u čemu se očituje i terapeutska značajka kršćanstva, što bi moralo u Crkvi zaživjeti. Ne samo na karizmatskim susretima, nego uopće u dijeljenju sakramenata, napose sakramenta pomirenja.

Svaki je kršćanin-vjernik pozvan biti svjedokom. Svjedočenje onima koji Boga još uvijek ne poznaju, što se dogodilo već na blagdan Duhova kad su apostoli bili Duhom zahvaćeni i smjelo navijestili Isusa kao Spasitelja. Pavao VI. govori o onomu što je danas aktualno, naime, opća sekularizacija, pri čemu imamo sve više onih koji su kršteni, „ali žive mimo svakoga kršćanskog života, govori običnom puku koji ima stanovitu vjeru, ali joj slabo poznaju temelje, intelektualcima koji osjećaju potrebu upoznati Isusa Krista u svjetlu u kome ga nisu primili kroz pouku u svome djetinjstvu, kao i mnogim drugima“ (EN 52).

Živimo u vremenu zaborava Boga pa stoga Crkva želi ponovno posvijestiti pitanje Boga u čovjekovu životu. Ona se ne ustručava ponovno staviti u žarište svojih promišljanja Boga koji je temelj svega što jest, koji svemu daje smisao postojanja jer je Ljubav. Papa ističe kako je danas vjera vjernika ugrožena sekularizmom te gotovo agresivnim i borbenim, nasilnim bezboštvom, ateizmom. Vjera je na udaru kušnja i prijetnja, ona je opkoljena i napadana (EN 54). Stoga je zadaća Crkve vjeru produbljivati u katehezi punoj evanđeoske svježine gdje je jezik prilagođen vremenu i osobama (br.54).

Duh Sveti – duša evangelizacije

Evangelizacija nije usmjerena samo "ad extra", prema vani, iz srca Crkve prema svijetu, nego ona također smjera neprestance i prema samoj sebi. Ona treba evangelizirati samu sebe kao zajednica vjernika, kao zajednica življene i priopćavane nade, zajednica bratske ljubavi, ona neprestano sluša što mora vjerovati, koji su razlozi njezine nade (1Pt 3,15). U njoj je trajno prisutna potreba evanđeoskog naviještanja želi li sačuvati svoju svježinu, zanos i snagu za naviještanje (EN 15). Onaj tko je evangeliziran treba evangelizirati nutarnjom nuždom. To je provjera istinitosti i vjerodostojnosti svjedoka. Nemoguće je zamisliti da je netko prihvatio Božju riječ, predao se Kristu Isusu, a da sam ne počne svjedočiti i naviještati.

Istu misao preuzima i papa Franjo u enciklici Evangelii Gaudium (24) kad kaže kako Crkva evangelizira te samu sebe evangelizira u ljepoti bogoslužja, što je ujedno slavlje misionarske djelatnosti i vrutak obnovljenoga poticaja samopredanja. Evangelizacija i bogoslužje stoje u uskoj povezanosti, što danas treba posebno isticati kad se ponavlja teza kako suvremeni čovjek nije sposoban za bogoštovlje.

Crkvi je prvo sredstvo evangelizacije svjedočanstvo izvornoga kršćanskoga života predana Bogu u zajedništvu koje nije ništa kadro uništiti.Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje, a ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci (EN 41). Crkva evangelizira svijet najprije svojim ponašanjem, životom, svojom vjernošću Gospodinu Isusu, jednom riječju, svojom svetošću. Pravilo života trebalo bi biti, ne govoriti o Isusu, nego tako živjeti da drugi pitaju: Gdje je izvorište vašega života, radosti, nade, oduševljenja? I odgovor treba glasiti: U Gospodinu Isusu i njegovu Duhu. Već to tiho nenametnuto svjedočenje trebalo bi u srcima onih koji ih promatraju izazvati pitanje: "Zašto su takvi? Zašto žive takvim životom?" (EN 21). To može biti za one koji nas promatraju 'inicijalno paljenje' za osobni put prema Kristu. Živjeti tako da postanemo živa propovijed, upravo kao Sv. Franjo. On je braću ponekad znao slati da ništa ne govore, nego svojim hodom, ponašanjem, stilom budu živi navještaj Radosne vijesti.

Papa Franjo ponovit će to u Evangelii Gaudium kako današnji svijet živi u strahu, ali i traganju za nadom. Stoga ne želi navještaj Radosne vijesti iz usta obeshrabrenih ni tužnih navjestitelja, nestrpljivih i strašljivih, nego od službenika čiji život žari srećom zbog prihvata Kristove radosti u sebe. Papa Benedikt XVI. ističe kako suvremeni čovjek ne traži složeni teološki sustav, nego osobno iskustvo Boga, o kome iskusni kršćani mogu vjerodostojno davati svjedočanstvo. Evangelizacija smjera na svijet, ali počinje uvijek od pojedinca, koji je dužan živjeti i svjedočiti krsnu milost, novinu života u Duhu Svetome.

Bez Duha Svetoga nema evangelizacije. Ivan Pavao II. reći će kako je Duh "glavna figura misija"; bez djelovanja Duha Svetoga evangelizacija nije moguća. Tko na Duhu ne gradi, tko s njime ne računa, tko mu se do kraja ne izruči, mlati praznu slamu, postaje "cimbal koji ječi i praporac koji zveči", kako reče Pavao Korinćanima. Nikakve, pa ni najbolje i najsuvremenije metode ne mogu nadomjestiti tiho nutarnje djelovanje Duha Svetoga (EN 75); Duh je inicijator evangelizacije. Cilj pak evangelizacije jest susret sa živim Isusom Kristom, preobrazba cijeloga čovjeka, njegova mišljenja, djelovanja, životnoga usmjerenja. To ga čini sposobnim svjedočiti Boga u suvremenom svijetu. Svjedočenju treba uvijek prethoditi snažno i duboko iskustvo Boga jer svijet vjeruje samo onima koji su se s Bogom u Isusu Kristu snagom Duha osobno susreli. Najbolji su nam primjer svetci, u cijeloj povijesti Crkve. Oni bijahu pokretači obnove Crkve i svijeta. Njihova pak metoda bijaše uvijek od srca k srcu. "Cor ad corloquitur", kako bi kazao Bl. John Henry kard. Newman.