Nasilje i teološka tradicija u islamu – ubijanje u ime Alaha


Švicarski dnevnik lijevo-liberalne provenijencije Neue Zürcher Zeitung nakon stravičnih i grozomornih ubijanja i javnih odrubljivanja glava donio je osvrt na nasilje i ubijanje u islamu iz pera profesora Martina Rhonheimera (6. rujna 2014.).

Fotografija preuzeta s www.bloomberg.com

Fotografija preuzeta s www.bloomberg.com

Priredio: fra Tomislav Pervan

Naime, islamski teroristi pozivaju se na svoju religiju da bi pred javnošću opravdali svoje zločine. Ima li u povijesti islama, od ideje do utemeljenja, podloge da se takvo što može pravdati ili pak osuditi? Prema istom autoru, islam bi se morao u svojoj religijskoj supstanciji naskroz promijeniti.

Teror što ga provode odredi tzv. Islamske države protiv „nevjernika“ i kršćana užasava i ugoni strah cjelokupnoj zapadnoj javnosti. Premalo je izvorno muslimanskih glasova koji bi ovaj teror jednoznačno osudili. Rijetko se gdje čuju. I ako se čuju, onda se okreću u pravilu protiv šokantne brutalnosti postupanja što šteti „imidžu“islama u svijetu, ali ne i protiv principa, ili se zapetljavaju u protuslovlja kao premalo uvjerljiva fetva britanskih imama iz rujna 2014. Islamska država nije nikakva hereza kao što se tu tvrdi, nego djeluje upravo prema uzorku ratničke islamske ekspanzije, koji se u pravilu ponavlja kroz cijelu povijest islama, a legitimni temelj su Kur'an i islamsko pravo, šerijat. 

Politička religija

Poglavar samoproglašene Islamske države Abu Bakr al-Baghdadi prozvao se kao što znamo kalifom. U sažetku šerijatskoga zakonika što ga je na engleski preveo Amerikanac Nuh Ha Mim Keller, konvertit na islam – a certifikat autentičnosti dodijelilo mu je kairsko sveučilište Al-Azhar – može se pročitati koja je uloga i zadaća jednoga kalifa. „Kalif vodi rat protiv Židova, kršćana i zaratustrijanaca nakon što ih je najprije pozvao da se podlože socijalnom uređenju islama, plaćanjem glavarine (porez po glavi).“Točno se tako događa na području koje je pod vlašću i kontrolom Islamske države. Kršćani koji na tome području žive trebaju se ponižavati, podvrgnuti i porezom po glavi stanovnika postati gospodarskim „resursom“za islamsku vlast. Muhamed je u početku najprije protjerao Židove iz Medine, a onda ih dao masovno smaknuti. Poslije su kršćani i Židovi proglašeni onima „koji posjeduju Knjigu“: Oni su nadalje smjeli prakticirati svoju vjeru pod islamskom vlašću ukoliko su plaćali glavarinu te se podvrgnuli diskriminatornim poniženjima svake vrsti. Tako čitamo u 9. suri, 29. redak: „Borite se protiv onih koji… ne pripadaju pravoj religiji – od onih koji su primili Pismo – borite se protiv njih sve dok ne budu skrušeno i ponizno plaćali glavarinu.“

Al Bagdadi u vrijeme proglašenja Islamske države

U samome početku muslimani su bili u područjima pod muslimanskom vlašću uglavnom manjina. Njihova se vlast temeljila na velikom broju podanika. Židovi, kršćani i drugi vjernici Knjige nisu slovili kao „nevjernici“. Mogli su kao podanici računati da će ostati na životu, makar nisu postajali muslimanima. Jezidi koje danas lovi i progoni Islamska država nisu „narod Knjige“, i za njih postoji samo alternativa: ili prijelaz na islam ili smrt.

Islamska teologija ne posjeduje argumentirane izvore da bi osudila postupke Islamske države kao „neislamske“. U islamu naime ne postoji nikakvo generalno pravilo protiv ubijanja. Ali zato postoji generalna sloboda da se nevjernici koji se suprotstavljaju prijelazu na islam ubijaju. Tako 9. sura, redak 5. veli: „Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte! Pa ako se pokaju i budu molitvu obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru, jer Allah zaista prašta i samilostan je.“

U našemu zapadnom društvu postoji nebrojeno mnogo integriranih muslimana koji ne žele znati ništa o džihadu. Većina se ljudi bori za kruh svagdanji te su i sami nerijetko žrtve nasilja. Ali su upravo oni prijamljivi za radikalizaciju – i to upravo onda kad se dadnu na pomniji studij izvora svoje religije

Po svojoj biti islam je više od puke religije. On je skup obrednih, političkih i društvenih propisa, želi biti religijski te političko-socijalni poredak u jednome. Od samoga svoga početka bio je ratoboran. Islam bi htio cijelim svijetom proširiti „kuću islama“. Nije mu pritom toliko stalo do religioznoga obraćenja nemuslimana koliko do njihova podvrgavanja pod šerijatski zakon. U 2. suri, 256. retku veli se: „U vjeri nema prisile.“Vjera se ne može iznuditi, ali se može iznuditi podvrgavanje pod islamsko pravo. Kobno može biti opiranje prisili. Tijekom povijesti islamsko jedinstvo politike i religije bilo je redovito program, a rijetko stvarnost. Nastajali su vremenom drugi politički centri moći koji se nisu nalazili pod duhovnim vodstvom nekoga kalifa. Sukladno islamskom nauku mogao se rat (džihad) protiv nemuslimana prekinuti upravo onda te sklopiti primirje s nevjernicima ako nije bilo izgleda za uspjeh daljnje ekspanzije. To je znalo voditi u duga i često mirna razdoblja koegzistencije. K tomu, muslimanske manjine u nemuslimanskim zemljama bile su obvezane pridržavati se lokalnoga pravnoga poretka.

U našemu zapadnom društvu postoji nebrojeno mnogo integriranih muslimana koji ne žele znati ništa o džihadu. Pa čak i u onim zemljama s muslimanskom većinom, samo se mali broj dade oduševiti za džihad. Većina se ljudi bori za kruh svagdanji te su i sami nerijetko žrtve nasilja. Ali su upravo oni prijamljivi za radikalizaciju – i to upravo onda kad se dadnu na pomniji studij izvora svoje religije te kad, suočeni s jačanjem politički radikalnog islama, dođu na ideju kako je minulo vrijeme primirja te da je došla obveza latiti se sile i oružja.

           

Kršćanske usporednice

Naravno da postoji umjereni i reformirani islam. Njegovi su predstavnici redovito dobro plaćeni profesori na američkim i europskim sveučilištima. Ali su i oni suočeni sa središnjim problemom svoje religije: Zapute li se na njezine početke i izvore, suočit će se s ratničkim, ekspanzivnim islamom iz Medine, ozakonjivanju ubijanja na Alahovu slavu, suočit će se s Muhamedom.

I tu postoji bitna razlika naspram kršćanstvu. I u njegovoj povijesti nasilje je igralo formativnu ulogu i ozakonjivano je bilo kao „pravedni rat“ da bi se obranila religijska istina naspram heretika. I kršćani su u prošlosti ubijali i palili. Ratno pravo kao i metode mučenja bile su brutalne. Bavimo li se pak s temeljnim izvorima kršćanstva, primjerice evanđeljima, pronaći ćemo Isusove riječi poput onih „Dajte caru carevo, Bogu Božje“,ili pak „Tko se mača laća, od mača i gine“. Na temeljne ideje kršćanstva spada razlikovanje između religije i politike, razlikovanje duhovne i svjetovne vlasti, prijezir fizičke sile te zapovijed ljubavi prema neprijatelju. Kršćanstvo nije izvodilo iz svojih svetih tekstova nikakav pravni ni socijalni poredak, nego je u sebe asimiliralo rimsko pravo te pogansku antičku kulturu. Mnogovrsne poveznice politike i religije nisu u pravilu imale svoje izvorište u Crkvi, nego upravo kod svjetovnih vlastodržaca. Upravo je taj dualizam „duhovnoga“ i „svjetovnoga“, koji je položen u kolijevku kršćanstva, bio trajnim izvorištem unutarcrkvenih reformatorskih pokreta koji su vodili u procese institucionalne diferencijacije i nutarnjega samočišćenja.

U židovsko-kršćanskoj tradiciji nasilje se mora opravdati i legitimirati. „Ne ubij!“­ –zapovijed je Dekaloga. Islam ne poznaje takvu načelnu zabranu ubijanja. U židovskoj i kršćanskoj Bibliji javlja se Bog kao jedini i jedincati gospodar života i smrti. Nijedan si čovjek ne smije na arogantan način prigrabiti pravo da ubija.

I muslimani su suočeni sa središnjim problemom svoje religije: Zapute li se na njezine početke i izvore, suočit će se s ratničkim, ekspanzivnim islamom iz Medine, ozakonjivanju ubijanja na Alahovu slavu, suočit će se s Muhamedom. I tu postoji bitna razlika naspram kršćanstvu.

Nerijetko se zna navoditi Stari zavjet – s antisemitskom nakanom – kao primjer okrutnosti i opravdanosti nasilja. Međutim, upravo je istina oprječna: Bog Izraelov uskraćuje čovjeku mjerodavnost svojevoljnoga ubijanja. U kršćanstvu iskustvo nevjere ne bijaše poziv na ubijanje nevjernika, nego na jačanje misionarskoga žara i poleta, a nakon otkrića Amerike imamo likove poput Vitorije i Bartolomé de las Casas: Živeći u kršćanskoj tradiciji i matici oni su u svojim postupcima zastupali kako i nevjernici imaju ista temeljna ljudska prava kao i kršćani. U tome su imali pomoć i potporu u samim papinskim izjavama, premda su španjolski kraljevi pokušavali spriječiti njihovo širenje.

I tu je onaj punctum saliens, odskočna točka: U islamu nemuslimani nisu punopravni ni punovrijedni ljudi. Sukladno islamskom nauku, čovjek je po svojoj naravi musliman. Čista ljudska narav, „fitra“, je u biti muslimanska. Nemuslimani su sukladno tome otpadnici, „denaturirani“, ljudi-izrodi. Stoga na temelju njihove naravi nema principijelne jednakosti svih ljudi pa stoga ne postoji za sve – neovisno o religijskoj pripadnosti – naravno pravo koje bi za sve vrijedilo. Islam prihvaća suvremena ljudska prava uvijek samo s rezervom spram propisa šerijata. I stoga se upravo takav, „pravi islam“ ne dade integrirati u moderno društvo.

Teški proces samočišćenja

Suvremena ljudska prava plod su židovsko-kršćanske civilizacije. Njezina je baština upravo priznavanje zajedničke ljudske naravi i dostojanstva svim ljudima, neovisno o njihovoj religiji. Njezin ethos prava i milosrđa vodio je u trajno progresivno rastućem procesu učenja do postupnoga nadilaženja opravdanosti nasilja – pa i njegova teološkog utemeljenja. Analogni prosvjetiteljski procesi nepoznati su u islamu ili nisu dosada proizveli gotovo nikakav učinak. Alahovo milosrđe vrijedi samo za obraćene, a nasuprot nevjernicima naređuje da se postupa mačem. U tome i počiva teološka dilema i nevolja muslimanskih intelektualaca: na temelju svoje religijske tradicije oni nisu kadri principijelno osuditi teror Islamske države. Kršćanske su se Crkve mogle u svojim procesima samočišćenja uvijek utjecati svojim izvorima te u sjećanju na vlastitu utemeljteljsku ideju odbacivati sa sebe povijesne terete. A islam bi se za jedan takav proces samočišćenja morao – upravo obrnuto – distancirati od svoje utemeljiteljske ideje, napustiti svoj dualizam, dvojinu, naime sinergiju politike i vjere, te se temeljito promijeniti u svojoj religijskoj supstanciji.

Dokle god se to ne dogodi, bit će uvijek samo pitanje konkretne političke konstelacije, hoće li i u kojemu obliku očitovati svoje nasilno lice.        

Tko je Martin Rhonheimer?

Martin Rhonheimer profesor je etike i političke filozofije na papinskom sveučilištu Santa Croce u Rimu. Za spomenutu tematiku usporedi njegovu knjigu Kršćanstvo i sekularna država. Povijest – sadašnjost – budućnost (Herder, Freiburg im Br. 2012.)