Teološki pogled

Novi zavjet u Novome zavjetu

U povodu svetkovine Tijelova


Znamo – Isus nije ništa iza sebe ostavio zapisano. Nije nam oporučno ostavio Knjigu, učenicima nije naredio da bilježe, pišu, nego propovijedaju. Nije ostavio spise, nego je (pre)dao samoga sebe i poslao svoga Duha.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Završetak Ivanova Evanđelja govori o tome kako „knjige cijeloga svijeta ne bi mogle obuhvatiti ili sažeti sve ono što je Krist Isus učinio“(Iv 20,30; 21,25). Nemoguće je, naime, staviti Isusa „u korice“, „ukoričiti“, „uokviriti“. On se, naprotiv, urezao neizbrisivo u milijune, stotine milijuna srdaca tijekom povijesti i tu ispisivao, u životima vjernika, svetaca, svoju „biografiju“. Svetci su tomu svjedoci, najizrazitiji. Ostavio nam je samoga sebe, Proslavljena, Uskrsla. Sobom nas je opskrbio. Nije napisao nikakvu raspru, pjesmu, nije napisao konkretne naputke, nikakav „uputnik“ („kurikul“), za apostole. Nisu to činili velikani poput Bude ili Sokrata. Tek su njihovi učenici bilježili njihove riječi, prema sjećanju. Jedini put kad je Isus pisao bijaše ono u Ivanovu Evanđelju kad je trebao (pred)suditi onoj preljubnici (Iv 8,6.8); i ne znamo što je tom zgodom pisao. Zacijelo je kao dječak išao u školu, učio Zakon, Proroke, vjerojatno je psalme znao naizust, kao pravovjerni Židov, ali nije polagao vrijednost na pisanu riječ Zakona, nego je proglasio novi poredak i ustroj.

Činiti na Njegov spomen  

Namjesto širenja poruke pisanom riječju, putem knjiga, Isus je naviještao, svoju poruku prenosio je živom riječju, a učenicima dao nalog nastaviti njegovo djelo zavazda i posvuda. I koliko znamo, nikada nije davao naputke učenicima da pišu. Namjesto toga dobili su nalog „činiti na njegov spomen“ što je on činio, predsjedati euharistiji (Lk 22,19). Dao im nalog da idu u cijeli svijet, propovijedaju Radosnu vijest svemu stvorenju, krštavaju, učine sve ljude njegovim učenicima (Mt 28,19). Oni su doslovce shvatili Učiteljev nalog. Tek su neki napisali nešto što je nadživjelo prvo stoljeće, drugi nisu ostavili ništa zapisana. Dvanaestorica su imala povlašteno mjesto u Isusovu društvu, dok je više od polovice Novoga zavjeta iz pera pojedinaca koji nisu iz kruga Isusovih učenika. Isus im je dao nalog utemeljiti zajednicu vjernika, što se i ozbiljilo na dan Duhova. Prema Mt 16,18 obećaje da će na Petru sagraditi svoju Crkvu koju ni vrata paklena neće nadvladati. Crkva se u punom sjaju sja kao Novi Jeruzalem koji silazi s Neba, čije zidine imaju dvanaest temelja na kojima su dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih (Otk 21,14). Navještaj Radosne vijesti svijetu pretpostavlja ne pisanje, nego utemeljenje zajednice vjernika, zajedništvo – koinonia – Crkvu. Vjera se rađa ne na temelju spisa ni knjiga, nego u živoj vjeri i zajednici vjernika, kako onda tako i danas. U Crkvi, u obitelji kao „Crkvi u malome“.

Novi zavjet – euharistija ‒ Crkva  

Prvi kršćani imaju pojam „Novi zavjet“, ne kao skup spisa, knjiga. To je osobni Isusov izričaj s Posljednje večere kod ustanovljenja euharistije kao „Novi zavjet“, u svojoj žrtvi na križu, u svojoj krvi. Posljednja večera izrazito je bogoštovni, kultni čin i obred gdje Isus nudi svoje „tijelo“ i „krv“ učenicima. Rabi pojmove koji potječu iz hramskoga običajnika. Svojima naređuje da to „čine njemu na spomen“. Pavao u Prvoj Korinćanima (11,24.25) dvokratno ističe Isusove riječi u prvom licu: „Ovo činite meni na spomen!“ Iste riječi rabi Sv. Luka u Evanđelju (22,19). I ondje ih stavlja izravno Isusu u usta. Ustanova je to euharistijske žrtve i novozavjetnoga svećeništva te bogoslužja Crkve.

Ovjerovio je svoje učenike, apostole te one na koje oni polože ruke, činiti što je On činio. Spomen-čin, spomen-žrtvu Njegova tijela i krvi. Isus je sam nazvao čašu koju pijemo „Novi Savez/Zavjet u mojoj krvi koja se za vas prolijeva“ (Lk 22,20). Isus je Novim zavjetom proglasio ne knjigu, tekst, nego čin, bogoštovni obred. Nije svojima rekao „čitajte“ niti „pišite“,  nego „činite“ na moj spomen. Prinositi i blagovati, odnosno piti, kao spomen na Njegovu žrtvu. Novozavjetni spisi pisani su desetljećima nakon Isusove proslave i tek su u potonjim stoljećima nazvani „Novim zavjetom“, za oblikovanja kanona svetih novozavjetnih spisa. U početcima vjere „Novi zavjet“ bijaše sakrament euharistije i zajedništva, više naraštaja prije nego su napisani spisi. Novi zavjet tomu je svjedokom.

Veliki petak – ozbiljenje Isusovih riječi  

Posljednju su večeru sa svojim Učiteljem učenici slavili u „Gornjoj odaji“. Tu su imali iskustvo izljeva Duha Svetoga na Duhove (Dj 2). S toga su mjesta ponijeli „Novi zavjet“, Radosnu vijest i euharistiju, Učiteljevu (o)poruku, u cijeli svijet. Slavili su je gdje god su se našli zajedno. Mnogi nisu doživjeli pisane novozavjetne dokumente, nisu ih imali kad ni pročitati, ali su slavili euharistiju – spomen na Gospodina i njegovu žrtvu, kako im je Gospodin oporučno naredio. Sveto pismo nastalo je u krilu Crkve. Kad je Pismo pisano, već postoji institucija Crkve koja je imala razvijeno bogoštovlje. U crkvenom bogoslužju, na euharistijskim skupovima, čitani su spisi židovske Biblije, spisi Novoga zavjeta napisani su za liturgijsku porabu ranoj Crkvi. U svome nastanku nisu nazvani „Novim zavjetom“, napisani su do kraja prvoga stoljeća. Naziv „Novi zavjet“ dobili su tek krajem drugoga stoljeća i to zbog svoje uske vezanosti uz bogoslužje i euharistijsku žrtvu. Jedino su spisi „Novoga zavjeta“ odobreni za čitanje za euharistijske žrtve i vremenom su „kanonizirani“. Nazvani su Novim zavjetom kao izrazito „liturgijske knjige“. Svjedoči o tome i Sv. Justin, filozof i mučenik, u svojim Apologijama.

Križ i Veliki petak ozbiljenje su onoga što je Isus izrekao na Posljednjoj večeri. Veliki je petak dovršenje žrtve kojom se Sin Božji „jednom zauvijek“ prinio Nebeskom Ocu (usp. Heb 9,12; 10,10). Euharistija je re-prezentacija, u-prisutnjenje žrtve, jednom zauvijek prinesene, za sva potonja vremena i naraštaje. Provlači se to kao crvena nit kroz spise Novoga zavjeta. Govori o tome Pavao u Prvoj Korinćanima, nakon uvodnih riječi o Kristovu križu, Božjoj snazi i mudrosti (1,18-25), kad traži od vjernika da budu novo stvorenje, novo tijesto, jer „žrtvovana je Pasha naša, Krist“ (5,7). Jasna poveznica između žrtve na križu i Posljednje večere.

Isusov žrtveni prinos na križu

Isusove riječi na Posljednjoj večeri pretvaraju smrt na križu u žrtveni prinos. Na Večeri predao je svoje tijelo da se (raz)lomi, a krv se izlijeva na „oltaru“ križa. Posljednja večera bijaše uvertira, prvi čin u drami Muke Gospodnje. Isusove riječi provlače se kroz sve potonje čine i na kraju daju odgonetku – koji je smisao Isusove muke i smrti.  

U Prvoj Korinćanima Pavao navodi Gospodinove riječi s Posljednje večere (11,23-25) u surječju hramske žrtvene teologije i terminologije. Isus lomi kruh i pije čašu, nudi apostolima, te naređuje da čine njemu „na spomen“. U prethodnom poglavlju Pavao kontrastira kršćanske sastanke i euharistiju sa žrtvama koje se prinose u Izraelu (1 Kor 10,18) te one koje se prinose u poganskim hramovima (1 Kor 10,19-21). U svim žrtvama, Pavao ističe, riječ je o „zajedništvu“, „communio“.Poganske žrtve tvore zajedništvo s idolima, demonima, a kršćanska žrtva tvori, stvara zajedništvo s tijelom i krvlju Isusovim (1 Kor 10,16).

Isusova smrt na križu ne bijaše samo brutalno i krvavo smaknuće nevina čovjeka na kome Pilat, rimski namjesnik, nije našao krivnje. Isusova smrt bijaše pre-tvorba u žrtvu u činu samoprinošenja, o čemu je zborio u Gornjoj odaji. Bijaše to prinos „neokaljana pashalnoga Jaganjca“, novoga Velikoga Svećenika Novoga zavjeta. Jer, Krist nas je ljubio i „predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris“ (Ef 5,2). Euharistija je pretakanje, transfuzija Kristove ljubavi u Crkvu, sjedinjujući vjernike te žrtvu Crkve s Kristovom žrtvom. Pavao zaklinje vjernike u Rimu „milosrđem Božjim: prinesite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu ugodnu, kao svoje duhovno bogoslužje“ (Rim 12,1). Možemo zapaziti kako Apostol govori o tijelima u pluralu, ali o žrtvi u jednini, singularu. Kršćana je mnogo, ali žrtva Crkve je jedna, sjedinjena s Isusovom žrtvom, prinesenom jednom zauvijek za sve ljude. To je ono što je imao Isus u zreniku prinoseći sebe i dajući nalog apostolima da to čine njemu „na spomen“ (1 Kor 11,24-25).

Što nam nudi Novi zavjet?

Zbirka spisa zvana Novi zavjet nudi nam obred „Novoga zavjeta“u Kristovoj krvi kao bitno za kršćansku vjeru i život. Spasenje i otkupljenje koje je izveo Krist nema učinka u životima bez euharistijske žrtve, njegova euharistijskoga prinosa i žrtvovanja. Toga su apostoli svjesni. Sv. Pavao, najizrazitiji i najučeniji navjestitelj prvog naraštaja, rijetko kada navodi riječi Gospodina Isusa osim u slučaju Euharistije. Tu pomno navodi Isusove riječi koje je izrekao na Večeri. Apostol naglašava da on nije izvor predaje, nego predaje ono što je primio. On je transmisija Gospodinovih riječi. „Primio sam od Gospodina Isusa ono što sam vam i predao…“ (1 Kor 11,23). Već je rana Crkva, u svojim početcima, bila „posvećena nauku apostola, zajedničkom životu, lomljenju kruha i molitvama“ (DJ 2,42; 20,6-7). Ta četiri elementa do dana današnjega tvore, sastavnice su svakoga slavlja euharistije.  

U našemu Novom zavjetu naći ćemo druge „euharistijske“ scene, manje izrazite, ali svejedno živopisne. Prisjetimo se hoda u Emaus. Isus se pridružuje, ali je neprepoznat. Tumači Pisma, srce gori u njima, ali tek kad je sjeo za stol, uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao blagovati, otvoriše im se oči. U tom trenutku iščeznu im ispred očiju, ali su iznutra preobraženi. Daju izvještaj kako su Gospodina „prepoznali u lomljenju kruha“ (Lk 24,35). Luka to zorno povezuje s dva prethodna poglavlja kad izvješćuje o Posljednjoj večeri. Isusove su akcije gotovo identične. Od vremena svetih otaca do danas Lukin izvještaj na putu u Emaus paradigma je svake teologije o euharistiji. Stol riječi i lomljenje kruha sastavnice su euharistijske žrtve.

Sveti Ivan u svome Evanđelju premješta govor o euharistiji u šesto poglavlje. Govoru prethodi umnažanje kruha, što simbolički predstavlja euharistiju, a crkveni oci bijahu uvjerenja da je pretvorba vode u vino u Kani Galilejskoj najava euharistijske transsubstancijacije, euharistijske žrtve. Ono što je Isus učinio u noći predaje, kad je slavio s učenicima pashalnu gozbu, bijaše ujedno i prvi njegov čin nakon uskrsnuća. U Emausu, među učenicima, u Gornjoj odaji, a u poslanicama i Djelima apostolskim to je trajni čin kojim se Crkva hrani i uspostavlja. Novi su zavjet kao i crkveni nauk, dogma izrasli iz euharistijskoga slavlja rane te potonje Crkve.  

Spisi koje nazivamo Novim zavjetom napisani su da se naviještaju u surječju „sakramenta Novoga zavjeta“, euharistije. U to su doba tekstovi čitani glasno („Blago čitatelju i 'slušateljima riječi' ovoga proroštva!“ – Otk 1,3). Rabe se izričaji koji su povezani sa svećenicima, žrtvama i bogoslužjem. U njima nalazimo himne, doksologije, obredne formule, ponekad neshvatljive jer smo stoljećima zastrli izvorno značenje svojim tumačima, prijevodima, propovijedima itd. Kad se prenesemo u izvorno ozračje, slušateljstvo i autore, bit će nam mnogo toga jasnije.

Sv. Pavao u najstarijem spisu Novoga zavjeta, Prvoj Solunjanima, jamči vjernicima, kako „trajno zahvaljujemo Bogu za sve vas dok vas se sjećamo u svojim molitvama“ (1,2). Pavao rabi izričaj „euharistomen“. U Prvoj Timoteju (2,1) Pavao zaklinje da se obavljaju „prinosi, molitve, zazivi, zahvaljivanja („euharistias“) za sve ljude“. Kad bi Krist „lomio“ kruh, svaki put bi „zahvaljivao“ (Mt 15,36; Mk 14,23; Lk 22,17; Iv 6,11; 6,23). Potonja praksa Crkve evocira te Isusove geste. On trajno „zahvaljuje“, a uvijek se rabi riječ „euharistoo“. U Isusovu okružju nije to uopćeno „zahvaljivanje“, nego ima specifični oblik žrtve. U žrtvenom sustavu jeruzalemskog Hrama najčešći obredni čin bijaše  tzv. „todah“, zahvalni prinos kruha i vina Gospodinu. Židovi su u helenističkom svijetu prevodili „todah“ s „euharistia“.

Čitateljima u prvim stoljećima izrazi poput „todah“ i „euharistia“zacijelo su imali žrtvene konotacije za kršćane i Židove. Nakon razaranja i uništenja Hrama te prestanka prinošenja žrtava, rabinsko učenje bijaše uvjerenja kako će u mesijansko vrijeme prestati sve žrtve osim prinosa „todah“,kruha i vina. I ta žrtva neće nikada prestati, za svu vječnost. Mi, vjernici Novoga zavjeta, uvjereni smo da se to ozbiljuje u žrtvi sv. mise.

U Pavlovim spisima imamo mnoštvo naznaka s ranih euharistijskih slavlja. Bogoslužje je utkano u njegove misli. Zato možemo reći kako je Novi zavjet tj. sakrament Gospodnjega tijela i Krvi, u temeljima kršćanske zajednice te onoga što nazivamo spisi Novoga zavjeta. Crkva se rađa, živi iz Euharistije i za Euharistiju.