Teološki pogled

Stvaranje i otkupljenje – Božja poezija u svijetu


Zadaća Crkve, ali i teologije, jest umno promišljanje vjere, a ne pohranjivanje što nam je dvije tisuće godina povjereno, predano.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

 

Biti ovdje i sada usredotočen na Kristovu prisutnost u svijetu, u svakom trenutku svoga/našega života. Kad čitamo Novi zavjet, izvorno svjedočanstvo svoje vjere, kršćansku Magna charta libertatum,veliku iskaznicu i povelju kršćanskih istina, osvjedočenja i sloboda, skup spisa, pogotovo četiri evanđelja, Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo, trebamo biti svjesni kako pred sobom nemamo zbirku povijesnih zapisa, izvještaja ili pak zapisanih, stenografskih bilježaka onih koji su bili u društvu s Isusom, doživljavali njegovu osobu, koji bi bilježili događaje, iskustva, posebne darove koje je Isus imao, čineći čudesa, govoreći riječi koje prije njega nitko nije u tome i takvu obliku izgovorio. Nisu to svjedočanstva o posebnim karizmatskim iskustvima ili specifičnim darovima. Spisi su Novoga zavjeta teološko vjerničko svjedočanstvo utemeljeno na spisima Staroga zavjeta – toliko puta imamo potvrdu kako se dogodilo, kako se nešto zbilo, da bi se "obistinilo i ispunilo Pismo", zatim su ti spisi svjedočanstvo misli, mišljenja i promišljanja onodobna vremena i pojedinaca o osobi i liku Isusa Krista.

Isus se "predao" svojima za nas

Naime, uvijek trebamo poći od činjenice: Isus Krist ništa nije ostavio zapisano. Nikakve norme, zakone, normativna pravila, nikakve konkretne pisane propise, nikakav kodeks ponašanja. Marko će jednostavno reći: "Počeo je Isus propovijedati Evanđelje Božje!"(1,14). Božju radosnu, veselu poruku. Ne ljudsku, nego onu s Neba. Što nam to ima Bog poručiti? I sve je to što je Isus izrekao, prepustio svojim učenicima, njima se"predao, izručio". Latinski je to "traditio",a "traditio"-tradicija je "predanje",ali istodobno i "izdaja". Kad se "predaje", uvijek se i gubi, imamo odbitaka, gubitaka, svako predanje povezano je i s izdajom, jer je nemoguće sve doslovce obuhvatiti. Kad se pitamo što nam je Isus stvarno ostavio i povjerio, možemo reći, da u Evanđeljima možemo otkriti dva naloga, dvije zapovijedi i molitvu. Naime, predao nam je zapovijed ljubavi, predočenu zorno u (sakramentalnom) pranju nogu na Posljednjoj večeri. Predao je svojima molitvu Očenaša, ali je ostavio euharistiju (=ovo činite na moj spomen!) po kojoj je prisutan svakomu vremenu i svim naraštajima. U toj je "trojini"zgusnuto i sadržano cijelo Isusovo biće. Mogli bismo nabrajati blaženstva iz njegova "ustavotvornoga govora", i sve one stvarne konkretne naputke. Međutim, Isus nam ne (pre)daje najprije nauk, zapovijedi, nego (pre)daje samoga sebe. Euharistiju i riječ: "Evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta"(Mt 28,20). To je bitno u Crkvi i za Crkvu svih vremena!

Čuvarica prošloga u sadašnjosti za vječnost

Stoga je zadaća Crkve, ali i teologije, umno promišljanje vjere, a ne pohranjivati što nam je dvije tisuće godina povjereno, predano. Biti ovdje i sada usredotočen na Kristovu prisutnost u svijetu, u svakom trenutku svoga/našega života. Njegova skrivena prisutnost uvodi u trajni advent-došašće. Isus dolazi k nama, uprisutnjuje se u euharistiji stvarajući svece. Pretvorba u Misi pretvara ljude u nove. Postaju novo stvorenje. Kruh postaje On, Tijelo Kristovo. Tu se ozbiljuje Isusova: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima."Upravo maleni i neuki znaju ljubiti, cijeniti Isusa i dar njega u euharistiji.

Drugi vatikanski sabor istaknuo je tu protežnicu Crkve. Namjesto Crkve, čuvarice sjećanja, poklada i predaje, Sabor je htio staviti u žarište Crkvu kao sakrament, a sakramenti su znakovi s trostrukom protegom. Oni podsjećaju na tajne spasenja, uprisutnjuju zbiljnost spasenja te imaju usmjerenost naprijed, u vječnost. Zato se tajna Isusove osobe danas dade iskusiti u živom posredovanju sjećanja (memoria), sadašnjosti te eshatološke usmjerenosti i budućnosti.

Razložnost, umnost i nada u vjeri

To je logika našega vjerovanja, zgusnuta i sadržana u predaji. Kršćanska vjera nije fanatizam ni fundamentalizam, nego je to od samoga početka promišljena vjera, koherentna, povezana, logična ("logike latreia" – rekao bi Pavao – duhovno, "logično", umno bogoslužje). Sveti Petar u Prvoj poslanici (3,15) ističe kako treba biti u svako doba spreman položiti račun, dati razložni odgovor spram nade – u istom slijedu, duktusu misli imamo pojmove i izričaje "apologia, logos i elpis" – apologija, logos i nada…, a prethodno tomu veli da treba "Isus Krist biti svet u srcima vjernika" i svetih. Pavao, makar kritičan glede umovanja i filozofije u 1 Kor 1, veli u 1 Kor 14,19 zorno i otvoreno, da "radije želi reći u Crkvi pet riječi pametnih, razložnih, da druge pouči, negoli deset tisuća riječi 'govorom u jezicima'", danas veoma popularno na karizmatskim skupovima (tzv. glosolalia).

Pavao traži od svojih razumsko obrazloženje, vjersku kulturu, temeljne istine vjere koje se daju utemeljiti, a ne baviti se mitovima i praznim pričama. Stoga su rani kršćanski pisci, apologeti i crkveni oci, tražili uporište kod poganskih filozofa i njihove kritike mitova i poganstva. Morali su to s razloga što su bili osvjedočeni da u Isusu Kristu posreduju ljudima završnu istinu samoga Boga, da se u Isusu sami Božji Logos-Um-Misao-Smisao otvara i objavljuje. Tko je pak osvjedočen da govori Božju istinu, ne boji se suočavanja s pitanjima, propitivanjima i upitnicima s bilo koje strane; jasno, sukladno Petrovu naputku: Uvijek blago, s poštovanjem, skromno, jer imamo čistu savjest (1 Pt 3,16)

Produbiti vlastitu vjeru

Tijekom povijesti, međutim, mijenjaju se i razvijaju mišljenja i kulture, poimanje istine te temeljna čovjekova iskustva, pa je i vjera prisiljena razvijati svoje izražajne oblike i svoje poimanje, jasno, nikada ne "izdajući", napuštajući svoju srčiku ni nutarnju bit. Treba svatko svoju osobnu vjeru izgrađivati i produbljivati kako ne bi ostala kržljava, rudimentarna ili primitivna. Davno se izrazio anglikanski obraćenik, blaženik Katoličke Crkve, kardinal John Henry Newman: "Bez izgrađene vjere, bez dostatna obrazovanja u vjeri jedni će pasti u praznovjerje, drugi u nevjeru, ateizam." Stoga se treba i smije i danas vjera suočiti s izazovima vremena, mišljenja, filozofije, kako su to činili veliki pape poput Sv. Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Već je papa Grgur Veliki rekao kako Božje riječi u čitatelju rastu s čitanjem. Što se više pojedinac unosi u Riječ, Riječ postaje bogatija, snažnija, poticajna. Duh uvodi u puninu istine.

Crkva je od samih početaka kušala sažeto prikazati svoje Vjerovanje. Ukratko, bez dugih i velikih opisivanja. Apostolsko vjerovanje do te mjere je zgusnuto da se slobodno može reći: Iza svake riječi, svake rečenice, otvaraju se svjetovi, nizovi slika, misli, kulturološki izričaji, dvijetisućljetna povijest vjere sa svim usponima i padovima. To se nastavlja i preko ovoga naraštaja u budućnost, u punini likova i s nesagledivim učincima. Punina činjenica i ideja zgušnjava se u izričajima našega Creda, a ono što slijedi nalik je golemu vodopadu ili pak velebnim epovima, poput Danteova.

Naš Credo u grčkom izvorniku naziva Boga Stvoritelja "Poietes""poetom". Mogli bismo reći, ono što Bog čini jest lijepo i dobro, čista "poezija",Bog je vrhunski "poeta", pjesnik koji u ovaj svijet ugrađuje, udahnjuje i unosi sebe preko stvaranja i Isusa Krista u Duhu Svetome. Bog stalno stvara, on je plodan u stvorenju. Treba samo baciti pogled na sve što su riječi i istine našega Vjerovanja stvorile tijekom povijesti, koliko mislilaca, teologa, mistika, pjesnika, umjetnika, kolika bijaše plodotvornost apostolskoga Simbola. Gotovo je svaka misao koja se rodila u prostoru i ozračju kulture nastale u kršćanstvu plod temelja naše vjere – Vjerovanja.

Utjelovljenje i materijalizacija u sakramentima

Upravo je činjenica Gospodinova utjelovljenja, dakle, Božja "materijalizacija, u-tvarenje",u Isusu korektiv svakomu spiritualizmu, zanesenjaštvu, "duhovnjaštvu". Kršćanstvo – vjera utjelovljenja Boga najuže je vezano uz materiju, tvar, tijelo, jer je Božje utjelovljenje utkalo, unijelo materiju u samu bit i nutrinu objave. Kršćanstvo ne može pobjeći od materije, stvorene tvari.

Svi su sakramenti Crkve vezani uz tvari. Crkvena liturgija slavlje je materijalne sakralnosti, posvećivanje tvari. Treba stvor vode za krštenje. Nije to duhovni, već fizički akt. Za sakrament pomirenja treba uho koje sluša izgovorenu riječ, a ne samo apstraktnu misao koju čovjek nosi u glavi. Trebaju nam kruh i vino za misno slavlje, ne mogu ničim drugim zamijeniti (pivom ili krumpirom). Biskup treba položiti ruke – u šutnji – na glavu ređenika da bi ga posvetio za svećenika. Treba nam tvar ulja za mazanje krštenika, bolesnika, krizmanika i svećenika. Treba muško i žensko da bi sklopili i "tvorili" brak. Materija se opire poput granita duhovnom rasplinjavanju. Materija ne treba tumača, ona je nadohvat ruke, činjenica, moćnija od bilo kakva nauka. Ona nam priječi da ne otkliznemo u duhovne balone i neobvezatnost. Zato imamo u Crkvi blagoslove i blagoslovine, sakramente i sakramentale, gdje se želi cijela stvorena zbilja uključiti u tajnu Boga koji je postao čovjekom. Stoga hodočasnici žele nešto ponijeti s mjesta hodočašćenja, grumen zemlje, kamenčić, cvijet, travku, grančicu, nešto blagoslovljeno, posvećeno, s mjesta gdje Nebo dodiruje Zemlju.

Na početku godine stvaramo planove, zacrtavamo program. Naša je zadaća svoju vjeru produbljivati, srce oplemenjivati, obzore širiti. Uhodanim pojmovima podariti novo značenje, dubinu, širinu, da kršćanstvo ponovno zasja u svim svojim protežnicama. Pavao će reći, sada "ostaju vjera, nada i ljubav – ali je ljubav najveća"(usp. 1 Kor 13). Ljubav ostaje, a sve naše kršćansko, misao i djelo, mora biti prožeto Isusovom sakramentalnom gestom pranja nogu – ljubav do vrhunca.

Isus daje orijentir: "Ne budete, ne postanete li kao djeca, ne, ne ćete u kraljevstvo nebesko"(usp. Mt 18,3). Nije cilj naivna vjera, djetinja(sta), već razumski optimizam u kome vjera i um jedno drugomu ne protuslove, gdje smo svi na putu u Emaus, na kome nam se pridružuje Neznanac, uvodeći nas u tajne, tumačeći Pismo i lomeći kruh. I onda nestaje iz vidokruga da bi ostao u kruhu. "Ovo je moje Tijelo!" "Noli me tangere"kaže Uskrsli Mariji u vrtu, na uskrsno jutro.Idem ispred vas da bih bio svima blizu. Djeca to najbolje razumiju. Zato imamo djecu u Fatimi, zato je Bernardica, djevojčica u Lurdu, u gotovo svim mjestima Marijinih ukazanja. Poruka se upućuje djeci da budu prenositelji, transmisija nebeske "transfuzije". Tumač nam je dan u Pismu, Predaji, vjeri, sakramentima.