Svjedočiti smisao i temelj vjere i nade u nama


Kršćanstvo je od samoga početka uključivalo u sebe i dubokosežni obrazovni proces u razdoblju katekumenata. Trebalo je pripremiti duh i srce, cijelo biće, za novu zbilju koja slijedi nakon krštenja.

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Toliko se puta iznenadimo glede vjerskoga neznanja svojih vjernika. Godinama im govorimo, naviještamo s oltara, poučavamo, primamo na sakramente, ispovijedamo ih, i na kraju se zaprepastimo spram nepoznavanja temeljnih molitava ili vjerskih istina. Krajnja površnost u molitvi, nerijetko se ima dojam da vjernik ne zna „gdje veže a gdje driješi“ dok primjerice izgovara molitvu kajanja u ispovjedaonici. Započinje s „kajem se“, a nerijetko završava sa „život vječni“ (iz Vjerovanja). Da, neki će prigovoriti kako kršćanstvo nije vjera za intelektualne elite, kako je i Pavao govorio da u Korintu nema mnogo mudrih, umnih, uglednih, nego da je Bog izabrao neugledno i ludo da posrami mudre (usp. 1 Kor 1,26-29), da uništi mudrost ovoga svijeta. Pa i jedno od najljepših mjesta u evanđeljima jest onaj hvalopoj iz Isusovih usta u kome veli da je Bog sakrio od mudrih i umnih tajne Božjega kraljevstva, a objavio malenima (usp. Mt 11,25-30).

Biti kršćanin znači ponajprije ne steći mnoga znanja, nego biti zagledan u Krista, slijediti ga, biti s njime do kraja povezan, tako da svatko može reći s Pavlom, „živim, ali ne više ja, Krist u meni živi“ (usp. Gal 2,20)

Oba navoda govore o temeljnome stavu vjere – naime, poniznosti i skromnosti. Ne hvalisati se, ne opterećivati se, pronaći mir i spokoj. A pogotovo, Bog je Bog slabih, siromaha, neznatnih. Takve Bog izabire, ne da bi ih učio prevratu ili poticao na revolucije („ustajte prezreni!“ – imali su na svojim zastavama svi revolucionari!), ne da bi ih uporabio kao oružje protiv moćnika i vlasti, nego da bi na njima pokazao svoju praksu – kako Bog djeluje u povijesti. Primjer tomu jest život, djelo i riječi Isusa Krista.

Stoga, biti kršćanin znači ponajprije ne steći mnoga znanja, nego biti zagledan u Krista, slijediti ga, biti s njime do kraja povezan, tako da svatko može reći s Pavlom, „živim, ali ne više ja, Krist u meni živi“ (usp. Gal 2,20). Papa Benedikt, a nakon njega i papa Franjo, izriče temeljnu istinu naše vjere koju je nemoguće sažetije, ljepše i pregnantnije formulirati: „Na početku kršćanstva ne nalazi se nekakva etička odluka ili pak neka velika ideja, nego susret. Susret s događajem, s jednom osobom koja podaruje našemu životu nova obzorja te time i odlučni smjer.“ Iz toga središta izvire sve ostalo u našoj vjeri, i ta se sredina razastire postupno na cjelokupnu stvarnost.

Odgovor vjere u svjedočanstvu života

Naša vjera u Gospodina Isusa Krista nije po sebi jednostavna jer nas otvara, ne samo prema tajni živoga Boga, nego i prema širini cjelokupne stvarnosti i ljudskoga duha, stavlja nas uz bok svih onih siromašnih, ostavljenih, u bijegu, u tamnicama, nevoljama, strahu i bolesti (Mt 25). Kako mi pak tvrdimo da je ova vjera istina, pouzdana, živodajna i spasonosna za sve ljude, koja zahvaća sve naše sposobnosti i ide u širinu, stoga nam je dužnost, prema Prvoj Petrovoj poslanici (3,19), svima dati logičko obrazloženje spram vjere i nade u spasenje svima koji to od nas traže. Odgovor je ponajprije u svjedočanstvu života, naime, bogobojazno i u poniznosti, prije nego postane utemeljeni i promišljeni, logički govor (izv. „logos“). Sve mora protjecati tako da se ne izgubi prvotna vjerodostojnost.

Stoga razloga kršćanstvo je od samoga početka uključivalo u sebe i dubokosežni obrazovni proces u razdoblju katekumenata. Trebalo je pripremiti duh i srce, cijelo biće, za novu zbilju koja slijedi nakon krštenja. Pavlovi spisi služe upravo toj svrsi, pa i ostali spisi Novoga zavjeta. S jedne strane mistika uronjenosti u zbiljnost Isusa Krista, a s druge strane univerzalnost spasenja te središnji događaj Božje poniznosti, pranje, naime, nogu učenicima za Večere kao poruka svima: „Bog je ljubav!“Bog se predao, on je ljubav, on je milosrdan. Pa i danas Ivanov Proslov zadaje muke misliocima. Na početku bijaše Riječ, Um, Misao, Smisao, Poruka.

Vjera koja propituje svoje korijene

Kako stvari stoje danas? Napetost nije ništa manja jer se i danas ljudi dive i stvarnosti i poruci evanđelja. Tridesetih je godina veliki Henry de Lubac, DI, ovako opisao katolicizam: „Katolicizam je religija. On je način i forma koju čovječanstvo treba prihvatiti da bi napokon bilo ono što jest. Katolicizam je jedina zbilja koja, da bi opstala, nema potrebe nikomu se suprotstavljati, dakle, katolicizam je sve samo ne zatvoreno društvo… Crkva je posvuda doma i svatko se može u Crkvi osjećati doma. Uskrsli Gospodin u trenutku kad se objavljuje svojim prijateljima, ima lice svih rasa, i svatko ga čuje na vlastitom jeziku… To je Crkva u svome ispravnom stavu. Naviještati i izlagati to danas sve je značajnije jer prijeti da prevlada naskroz oprječna kušnja, a mnogim promatračima izvana nameće se neka posve drukčija predodžba.“ Katolicizam nije ograđivanje, omeđivanje u odnosu na druge, suprotstavljanje drugima. On je osmjeljivanje biti i živjeti bez neprijatelja, otvoren prema svima, prema cjelini.

Od samoga početka u Crkvi je prisutno ono što je Sv. Anzelmo sveo na kratki izričaj, naime, fides quaerens intellectum. Vjera koja traži svoje utemeljenje u umu, vjera koja traži, propituje svoje korijene. Od početka bijaše to životna i bitna snaga u razvoju i širenju kršćanstva. Taj proces traje do danas, naime, obrazovanje i izoštravanje čovjekova uma (intellectus fidei) u pronicanju i osvjetljivanju vjere. Duga je i dramatična povijest filozofije i teologije u Crkvi. Vjera dolazi tek onda k sebi, u svojoj najintimnijoj dubini i srčici, kad se izloži procesu razumijevanja, kad se isključi bilo kakav apriorizam. Um, intelekt jest onaj Božji dar svim ljudima kojim može tražiti istinu te razlikovati dobro od zla. A to je upravo danas značajnije nego dosada. Jer jedino je um ona čovjeka sposobnost koja omogućuje pristanak uz vjeru u slobodi. Jasno, pritom čovjekov um nije računalo ili racionalna funkcija čovjekova mozga, nego sposobnost čovjekova duha kojom svim svojim osjetilima i svim duhovnim snagama biva zahvaćen istinom koja sve nosi, prožima i čovjeka ispunja srećom. S ljubavlju i žarom istražuje se ona istina u životu koja se u vjeri i mišljenju otvara, a u našem djelovanju realizira.

Papa Benedikt/J. Ratzinger cijeloga svojega vijeka i intelektualnoga promišljanja vjere stalno je nastojao oko konvergentnosti vjere i uma; to je kraljevska metoda, put Duha Svetoga koji nas stalno obnavlja. Vjerovati znači biti u trajnom „egzodusu“, izlaziti iz uhodanih kalupa i misaonih konstrukcija, trajno ići ukorak s Duhom koji nas uvodi u puninu istine Isusa Krista, u svakome razdoblju.

Putem tradicije

Prva svjedočanstva naše vjere, sabrana u novozavjetnom kanonu spisa, nisu puka povijesna svjedočanstva ili pripovijedanja ili pak stenografske zabilješke pojedinaca o događajima koji su se zbili u prvom stoljeću našega doba, nisu ni svjedočanstva o iskustvima te posebnim darovima, nego su izrazito teološko svjedočanstvo koje je izraslo na temelju židovskih spisa i mišljenja onoga vremena. Prisjetimo se stoga posebnosti početaka naše vjere.

Isus Krist nije ništa ostavio napisana, nije dao svojima nikakva normativna pravila. On se do kraja prepustio, iz-ručio svojima, povjerio, naprosto pre-dao. Danas to nazivamo „traditio“. Traditio znači predaja, pre-davanje, ali može značiti i izdaja. Kad se pitamo što nam je to Isus zbilja povjerio, „predao“, pronaći ćemo dva bitna, zabilježena i zasvjedočena naloga: „A vi, kad molite, molite ovako: Oče naš…“i drugo, euharistija: „Ovo je tijelo moje za vas. Ovo je krv moja, krv novoga Saveza, koja se prolijeva za vas. Činite ovo meni na spomen.“ Isus, dakle, ne ostavlja zapisani nauk ili zapovijedi, nego daje, predaje samoga sebe! Stoga je zadaća Crkve, ali i teološkoga promišljanja u Crkvi, ne samo čuvati što nam je tijekom stoljeća predajom predano, ne samo sjećanje (anamneza), nego biti pozoran na Gospodinovu prisutnost u zajednici Crkve, u euharistiji, u riječi navještaja, u sakramentima. Tu možemo naslućivati prema kakvu „došašću“ hodimo, kakvoj budućnosti ususret idemo.

Nakana Drugoga vatikanskoga sabora bijaše da je htio Crkvu kao sakrament, sakrament spasenja u svijetu, i htio je Crkvu uključiti u zbiljnost sakramenata. Isus Krist kao Pra-sakrament spasenja, a Crkva u zbiljnosti ostalih sakramenata. Znamo da sakramenti po svojoj naravi imaju tri protežnice. Oni podsjećaju, uprisutnjuju i smjeraju prema konačnici našega spasenja u Isusu Kristu. Tajnu Isusa Krista možemo iskusiti samo u živom posredovanju Gospodinove Crkve, u živoj predaji sjećanja na povijesne događaje, uprisutnjivanja u sadašnjosti i eshatološkoj budućnosti.

Vjera je to koja može opstati pred logikom razuma, od samoga početka. Ono što veli Prva Petrova vrijedi i za današnji naraštaj. Biti spreman pred svakim položiti razlog, smisao, logiku (izvorno „logos“) o temelju naše nade koja je u nama (3,14)

U predaji kršćanskoga vjerovanja imamo ono što Pavao naziva logike latreia, logično, razumsko vjerovanje i bogoštovlje. Nikada nije postojalo nereflektirano, nedomišljeno kršćansko svjedočanstvo. Ono je plod i nadahnuća Duha, ali i ljudske logike i zrenja. Vjera je to koja može opstati pred logikom razuma, od samoga početka. Ono što veli Prva Petrova vrijedi i za današnji naraštaj. Biti spreman pred svakim položiti razlog, smisao, logiku (izvorno „logos“) o temelju naše nade koja je u nama (3,14). Pa i sami Pavao koji je u prvim poglavljima Prve Korinćanima kritičan prema mudrosti veli u istoj poslanici: „Ali u Crkvi radije volim reći pet riječi svojim razumom, da i druge poučim, nego deset tisuća riječi tuđim jezikom“ (14,19). Pavao traži riječi (logoi) koje se izriču umom (nous), poglavito u izgradnji same vjerničke zajednice.

To bijaše poticajem da su se i rani kršćanski pisci, apologeti, potom crkveni oci orijentirali prema filozofskoj kritici poganskih religija. Nisu dijalogizirali s poganskim vjerovanjima ili se upuštali u njihove misterije s razloga jer bijahu uvjerenja da je kršćanstvo istina koja se može i mora prenositi logično i razumski. Vjerovali su da se božanski Logos, Um utjelovio u osobi Isusa Krista. Tko je pak uvjerenja da posjeduje i donosi ljudima Božju istinu, ne boji se suočavanja s drugima, i spremno se stavlja sučelice svojim osporavateljima, ali, kako veli Petrov spis, „s blagošću, ponizno i s poštovanjem, čiste savjesti“. Istina je nenametljiva, ona ima svoju nutarnju snagu i dinamiku, dovoljno je jaka da prožme čovjekov duh.

Razumska vjera i povjerenje

Stoga nam i danas treba razložna vjera, nikakav fanatizam ni fundamentalizam. Moramo biti spremni na odgovor znanstveno obrazovanim suvremenicima spram nade koja je u nama. Kardinal bl. John Henry Newman upravo to traži od svih nas. On tvrdi da se bez obrazovanja jedni odaju praznovjerju, a drugi odlaze u ateizam. Suvremena scena stavlja pred vjernike nebrojena pitanja na koja treba dati odgovor. Kako može Dijete u Betlehemu biti Gospodar svemira? Kako vjerovati u dobroga i svemoćnoga Boga spram patnje i bijede tolikih? Kako priznati Boga u najsitnijem djeliću gena, a istodobno Stvoriteljem univerzuma? Takva i tisuće sličnih pitanja naviru nam i na njih moramo moći odgovoriti razložno pred svojim suvremenicima. Stoga treba permanentno obrazovanje napose među svećenicima i katehetama. Ono nas uvodi u dubinu i širinu evanđelja koje je uvijek šire i dublje od našega poimanja. Sve naše znanje i spoznaje ljudski su fragmenti, ulomci istine (usp. 1 Kor 13, 9-13) gdje na kraju ostaje samo ljubav kao zadnji dokaz istinitosti (usp. Bl. Majka Tereza). Samo ljubav „pali“, a sve naše djelovanje i mišljenje mora biti prožeto onim izvornim činom iz završnice Isusova života, naime, pranja nogu učenicima. Ili pak Isusovom riječi, postati kao djeca da bismo bili kadri unići u kraljevstvo nebesko (usp. Mt 18,3).

To od nas iziskuje „drugu naivnost“ (P. Ricoeur). Naime, nakon što čovjek odloži djetinju, naivnu vjeru i prođe sva ona ispiranja lužinama i kiselinama historijsko-kritičke metode, te spozna na kakvim je klimavim temeljima i nogama ta metoda, vraća se biblijskim spisima sa spoznajom i osvjedočenjem da je u njima istina, da Pismo sadrži istinu našega života. Istinu ne kao oružje protiv drugih, ne u smislu zatvaranja u vlastiti ghetto, nego u smislu otvaranja s uvjerenjem kako vjera i razum ne protuslove jedno drugome. To je cantus firmus u teologiji i mišljenju J. Ratzingera. Već nam Pismo jamči kako Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine. Svi smo nekako na putu u Emaus na kome iznenada izranja Neznanac u kome prepoznajemo Isusa iz Nazareta. On nam uvijek pred-hodi, „ide ispred nas u Galileju, odakle nas šalje u cijeli svijet…“

Papa Franjo u obraćanju kardinalima u veljači 2015. govorio je o dvije logike. O logici ograđivanja, zatvaranja i omeđivanja koja se plaši da ne izgubi spašene, zatim o logici pritijeljivanja koja traži izgubljene i vraća ih u krilo Crkve. Koja nas logika definira? Odgovor na to trebamo dati sami. Jesmo li čuvari i upravitelji baštine, naslijeđenoga, u strahu da što ne izgubimo ili se upuštamo u avanturu vjere i traženje izgubljenoga? Je li naš Bog onaj koji uključuje ili isključuje one koji ne misle kao mi? Katolicizam je po naravi sveopći, univerzalni.