Luca Vlahović

Darovati djecu u Božje ruke


Majčin dan je prigoda za razgovor o majčinstvu te njegovim radosti i teškoćama. O tome iz vlastitog bogatog iskustva govori baka Luca Vlahović iz Sarajeva.

Biti majka je ostvarena zadaća jedne žene

Biti majka je ostvarena zadaća jedne žene

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Luca Vlahović (djevojački Vučić)rođena je 20. rujna 1938. i odrasla u selu Djedov Do kod Fojnice. Nakon udaje za Antu živjela je u njegovim rodnim Crnićima kod Kreševa, a potom su se sredinom šezdesetih doselili u sarajevsko naselje Otes. Anto je čitav svoj radni vijek bio zaposlen u poduzeću GP Bosna, a Luca je kao kućanica duhovno i materijalno pridonosila obitelji u kojoj su najveća radost djeca – Slavica, Zdravko, Marina i Ana.

Božja stvorenja

„Biti majka je ostvarena zadaća jedne žene. Majčinstvo je nešto veliko, to je Bog dao. Velika je sreća kad u obitelj dođe to malo Božje stvorenje. A što da Bog čovjeku nije dao toliko ljubavi u srcu? Što bi to malo stvorenje bez ljubavi? S tom ljubavlju ništa nije teško i sve se radi s radošću. Kad se djeca rode, sva su ista, a kako rastu, vidi se da je svako različito – svi smo Božji unikati. Sve sam ih na isti način rodila i odgojila, ali svi su svoji. Bilo mi je divno odgajati četvero djece“, veselo će baka koja i danas pamti djetinje dogodovštine svoje djece.

„Primjerice, kad je najstarija Slavica imala sedam godina, muž je donio kazetofon i ona nas je, a da mi i ne znamo, snimala po kući. Uvijek je nešto ispitivala, snimala, pisala. Kasnije je postala novinarka, a sada živi u Kölnu. Zdravka su zanimale druge stvari i on danas ima svoju građevinsku tvrtku u Berlinu, gdje i Ana radi kao arhitektica. Marina je u Puli i poduzetnica je, posluje s nekretninama“, prenosi nam vitalna 77-godišnjakinja koja poslije muževljeve smrti i odlaska djece u svijet posljednjih godina često putuje između Sarajeva, Pule, Kölna i Berlina, od djeteta do djeteta, a njezini se nadaju da će to trajati još dugo dugo, dok je zdravlje posluži.

Miješati malter

No, prije 40 – 50 godina naša sugovornica nije imala mnogo prigoda za daleka putovanja. Bila je vezana za kuću i podizanje djece. Prisjećajući se tog razdoblja, priznala nam je da je nekoć davno žalila što nije radila u nekom poduzeću, sve dok nije uvidjela kako su suvremene zaposlene majke svakodnevno razapete između obitelji i posla. 

„Sada mogu reći da sam bila sretna i sretnija od njih. Nisam morala ni po snijegu ni po kiši ići ujutro na posao i djecu ostavljati u vrtiću ili nekomu na čuvanje. Moj pokojni suprug je uvijek govorio da djeca neće biti na ulici i prepuštena sama sebi, a bio je i u pravu. Prije majke nisu radile pa nemaju mirovinu, ali su mogle biti uz svoju djecu. Nije im život bio u stalnoj strci kao što je to danas slučaj. Bilo je posla, naravno. Trebalo je kuhati i spremati za četvero djece, muža i svekrvu… A kad smo se iz Crnića doselili na Otes, pravila se kuća pa sam znala i malter miješati i sve što je trebalo. Kuću smo gradili krajem šezdesetih kada su Slavica i Zdravko bili mali, a kasnije su se rodile Marina i Ana...“, ispričala nam je baka Luca.

Borili smo se

Osvrnula se i na egzistencijalnu dimenziju vremena njezina kućenja. Tada je, prokomentirala je, bilo puno lakše nego danas osigurati sredstva za život i krov nad glavom. Naime, njezin je suprug pored zarade u poduzeću imao i veliku korist od privatnog rada koji mu je omogućio da za novac zarađen samo tijekom jedne sezone kupi 1963. godine plac za kuću, a obiteljsko gnijezdo svijao je kao stručan građevinar vlastitim snagama.

„Mi smo rodili četvero djece, a danas se ljudi teško odlučuju i za drugo jer nemaju uvjete. Mi o tome tada nismo ni razmišljali. Napravili smo kuću i uz nju imali vrt u kojem sam ja radila. Sadila sam povrće, držali smo domaće životinje, snalazila se na druge načine. Uvijek bi mi jedan susjed govorio da više doprinesem nego da radim u firmi. Bila sam nabavila štrikaću mašinu, sama naučila po prospektu raditi na njoj pa sam zarađivala i pletući džempere. Borili smo se koliko smo mogli. Anto je onda išao i po terenu: Skopje, Banja Luka, Libija…“, otkrila nam je Luca koja je, kad su joj djeca porasla, kasnije u izbjeglištvu u Njemačkoj ipak našla zaposlenje u pravom smislu riječi – radila je četiri godine kao sobarica i stekla simboličnu njemačku mirovinu.

Ljudstvo i škola

Iako nikada nije ostvarila neku slavnu karijeru niti za svoja zalaganja dobila javno priznanje, ipak s osmijehom ističe kako je s obitelji proživjela ispunjen život jer je odgojila četvero ljudi u pravom smislu te riječi. Oduvijek je na njih nastojala prenijeti istinske vrijednosti. Kako Luca kao najstarije dijete u brojnoj obitelji zbog mnoštva zaduženja i prilika tog vremena nije imala mogućnost školovanja u suvremenom smislu, svojoj je djeci nastojala pružiti najbolje moguće obrazovanje.

„Meni je nedostajala škola. Osjećala sam se nekako skučeno. Onda sam skupa sa suprugom djecu poticala da što više uče. Govorila sam im da im mi roditelji ne možemo ništa pomoći, nemamo nikakve veze, već samo oni svojim radom mogu nešto postići. Svi su završili dobre fakultete, a mi smo ih mogli školovati jer smo živjeli u Sarajevu, ali da smo ih morali sve slati negdje, ne bi to bilo lako. I tada je stvarno bilo neke pravde – odlikaši su mogli dobiti stipendije, a to je bio slučaj i s mojom djecom“, prenijela nam je naša sugovornica koja je dok su joj djeca studirala, pohađala večernju školu zajedno s učenicima i bila jedna od najboljih đaka. Njezina djeca se sjećaju da je pisala lijepe literarne radove i učila matematiku praveći pitu, a zauvijek će pamtiti savjete koje im je usađivala u svakodnevno življenje.

„Uvijek sam im govorila: 'Moraš biti čovjek, pošten, fin.' Marina mi danas često kaže: 'Mama, mi živimo kako si nas ti naučila – pošteno i od svojeg rada.' Djeca nisu sebična i izrasli su u odgovorne osobe. Pored njihova obrazovanja, najviše sam željela da budu ljudi. Kad su bili pred diplomskim, rekla sam im da se ne smiju poslije diplomiranja uznositi i oholiti zbog svoje škole, već da budu ljudi jer im je Bog dao da uspiju“, posvjedočila je baka prisjetivši se i kako u vremenu komunizma nije bilo lako odgajati djecu u duhu vjere, ali ustrajavala je u tome koliko je god mogla.

Bog i odgoj

„Bog je u odgoju puno važan i žao mi je što se nisam još više oko toga trudila. Bog treba biti u središtu našeg života ako želimo biti sretni i da nam u životu sve ide, da nemamo stresova. Kad njega postaviš u središte, jednostavno si sa svime zadovoljan. Ja to znam. Kako je lijepo kad si s Bogom… Mi smo slabi ljudi, ali trebamo se boriti – ni svetci nisu postati sveti bez borbe. Zlo uvijek navodi na grijeh, ali ga treba nadvladavati. Bog nekada da i kušnje. U tim situacijama sjetim se Joba pa Boga nikada ne krivim nizašto. Kad mi je god teško, molim mu se i uvijek prihvaćam njegovu volju jer je ona uvijek za nešto dobra. Volim čitati Joba i Tobiju, jako su poučni. Čovjek se kuje u svojim padovima i slabostima, a ako se boriš, moliš se Bogu i priznaš sebe slabim i grješnim, a onda ti Bog da neko dobro“, svjedoči naša sugovornica koja svoju praktičnu vjeru živi i kao članica Franjevačkog svjetovnog reda, a u roditeljstvu uvijek se trudila ponašati kao osoba na koju se mlađi mogu ugledati.

Biti uzor

„Roditelji bi se trebali ponašati tako da djeci budu uzori. Recimo, da moj Anto nije bio građevinar, kao da bi Zdravko danas bio to što jest. Sigurno mu je on bio uzor. Roditelj je glavni i od njega sve ide u ljudskom, vjerskom i svakom drugom smislu. Temelj je ono što se ponese iz kuće. Znam to po sebi i po onome što sam uzela od mame i tate, ali sam uvijek birala ono što je za mene, a ono što nije šuteći odbacivala. Nisam im nikada proturječila. Meni su i mama i tata bili uzori“, otkrila nam je Luca koja ono što je naučila u roditeljskom domu nastoji prenijeti i na unučad – Taru, Filipu, Hanu, Sebastiana, Luku, Miu, Antona Nou, Erika Antu, a očekuje rođenje i još jednog unuka Emila. Sretna je kad im može pokazati ljubav i podariti i neku životnu mudrost. 

„Moja unuka Hana nedavno mi je darovala suvenir koji je sama izradila. Na njemu je napisala: 'Hvala ti, bako, što me voliš i savjetuješ i što si dobra i draga.' Ja joj često ukažem na nešto i dam joj savjet. I ona je to uzela kao nešto dobro. S djecom je bitno razgovarati“, savjetuje i nas baka Luca podsjećajući kako čovjek, ako je ispravan i ako se u tom smjeru trudi, on može biti nekome uzor i u smislu dobra utjecati na nekoga. Stoga, poručuje ona, treba biti odgovoran prema sebi, ali i prema djeci i unucima koji od starijih uče.

Redovita čitateljica

Baka Luca voli puno čitati – dobre knjige, tisak, a osobito novinarske i književne tekstove kćeri Slavice Vlahović koja je, rekli su nam njezini poznanici, dar za lijepo pripovijedanje zasigurno naslijedila od majke. A od prijatelja bake Luce čuli smo da ona svakodnevno i mnogo moli te stoga čita literaturu povezanu s duhovnošću i vjerom. Prati i vjerske teme u medijima – posebno su joj dragi sadržaji u našem Katoličkom tjedniku i Uličnim svjetiljkama, prvom hrvatskom uličnom časopisu o beskućništvu i srodnim društvenim temama, koji u Istri tiska Franjevački svjetovni red.

Po svijetu, a u srcu

Kad su joj djeca otišla u svijet, za svako se Luca brinula ponaosob i svako predavala Božjoj zaštiti. „Darovala sam ih u Božje ruke da ih naš dragi Bog vodi i čuva, jer sve On vidi i sve zna. I onda bih s mirom mogla spavati i živjeti“, riječi su bake koja svim majkama savjetuje da umjesto da se brinu, djecu predaju u Božje ruke i on će znati providjeti s njima.