Sjećanje

Mom stricu Franji Kuhariću bila je važna svaka duša


Najveći sin pribićkog kraja Franjo Kuharić bio je i ostao u živom sjećanju hrvatskih vjernika kao pastir duša koji je svojim jednostavnim vjerničkim i svećeničkim životom mnoge zadobio za Krista i njegovu Crkvu.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Jastrebarskog, od roditelja Ivana i Ane r. Blažić kao trinaesto i najmlađe njihovo dijete. Maturirao je 10. lipnja 1939. kao pitomac Nadbiskupskog dječakog sjemeništa na Šalati u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. Za svećenika ga je zaredio 15. srpnja 1945. nadbiskup Alojzije Stepinac.

Odgovorne dužnosti

Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak. U župu Rakov Potok došao je 12. rujna 1946. Kako je 12. rujna iste godine bio ubijen župnik susjedne župe Sv. Martina pod Okićem, Pavao Bedenik, F. Kuhariću bila je povjerena na upravu i ta župa, kojom je upravljao iz Rakovog Potoka. Samo pukim slučajem izbjegao je 22. veljače 1947. planiranom ubojstvu.

U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, noću je spavao u privatnim kućama, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. Nakon napada na župnika župe Okićka Sv. Marija 1950. Lovru Galića, Kuharić je i tom župom upravljao oko dvije godine. U jesen 1957. je iz župe Sv. Martina pod Okićem premješten u Samobor, najprije u svojstvu subsidijara i upravitelja župe Rude, a nakon umirovljenja samoborskog župnika Stjepana Kolandera, imenovan je za župnika u Samoboru gdje je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa i za naslovnog biskupa od Mete, bulom pape Pavla IV. od 16. veljače 1964. Za  biskupa ga je posvetio u zagrebačkoj prvostonici, 3. svibnja 1964. nadbiskup Franjo Šeper, s pomoćnim zagrebačkim biskupom Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem.

Nakon odlaska kardinala Franje Šepera u Rim 20. kolovoza 1969., Franjo Kuharić bio je imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla VI, od 16. lipnja 1970. imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije. Na konzistoriju 2. veljače 1983. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.

Franjo Kuharić uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinca, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. U svojem četvrtstoljetnom nadbiskupovanju doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik prve HBK i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednoga rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II. na hrvatskom tlu, prigodom prvog papina dolaska u Hrvatsku. Preminuo je 11. ožujka 2002.

Sjećanja nećakinje

Danas, 16 godina nakon njegove smrti, sjećanja na život kardinala Kuharića evocira njegova nećakinja, 77-godišnja Ljerka Obrovac. Na istoj kućnoj adresi s pogledom na župnu crkvu Presvetog Trojstva u Krašiću gdje je Kuharićev predšasnik nadbiskup Stepinac proveo svoje posljednje dane sužanjstva, Ljerka živi od 1966. Tada joj se, naime, po završetku gimnazije, a potom i Stomatološkog fakulteta u Zagrebu, ponudio posao u mjesnoj ambulanti.

Gotovo kao i njezin stric Franjo, i ona je odrastala u mnogobrojnoj obitelji u Pribiću, točnije s trinaestero braće i sestara. „Bile su to teške i grube godine obilježene oskudicom, no roditeljska, bratska i sestrinska ljubav sve je to nadomještala“, prisjeća se Ljerka. Svega par kilometara dalje od njezine rodne kuće, u susjednom je Krašiću svoju nepravednu kaznu izdržavao Alojzije Stepinac, kojemu je kao 11-godišnja djevojčica, zajedno sa svojom tetom, jednog jutra došla čestitati imendan.

Po završetku mise ušla sam u sakristiju i čestitala nadbiskupu imendan. Stepinac mi je rekao: „Ti si mala, tebi milicija neće ništa, dođi sa mnom u farof.“ U sjećanju mi je ostao jedan veliki križ na zidu, ali i blagoslovina „Agnus Dei“ koju mi je darovao – svjedoči Ljerka kojoj je to bio prvi i jedini bliski susret sa Stepincem, premda ga je, kako kaže, znala susretati na povratku sa zagrebačkog hodočašća na Mariju Bistricu kada bi vjernici zastali u Krašiću pozdraviti svoga nadbiskupa.

Njezina sjećanja na strica Franju Kuharića svježijeg su datuma, u kojima njegovo svećeništvo zauzima posebno mjesto. Nije mu bilo važno, kaže, je li on biskup ili kardinal, važno mu je bilo služiti Crkvi. Ona mu je bila iznad svega i ako je netko počeo nešto govoriti o njoj, on bi rekao: „Ne razumiješ, ne ulazi u to. Crkva je Božje djelo.“ Bila mu je važna svaka duša, o čemu svjedoči anegdota za vrijeme njegova župnikovanja u župi Sv. Martina pod Okićem.

Nesebičan svećenik

Kada je jedan čovjek iz sela smrtno obolio, njegova je žena ustrajala u nastojanju da ga tadašnji župnik Kuharić pohodi i da ga ispovijedi. Župnik je više puta dolazio k njemu na vrata, no ovaj ga je svaki put otjerao, sve dok nije popustio, pozvao ga k sebi na bolesnički krevet i ispričao mu sav svoj život. Potom je rekao župniku Kuhariću: „Sad bih se mogao i ispovjediti“, na što mu je ovaj odvratio: „Upravo ste to i učinili.“

Jednom je, nastavlja, imao predavanje na fakultetu pa ga je netom prije početka dekan upitao ima li tremu govoriti pred ovoliko mladih ljudi. „Nikad nemam tremu pred mnoštvom, ali pred jednim čovjekom imam“, odgovorio mu je Kuharić, tada već zagrebački nadbiskup. „Iskreno je vjerovao da je svaki čovjek jedna veličina, Božje djelo. Njegov je pogled neprestano bio usmjeren prema Nebu“, ističe Ljerka.

Taj je pogled tako živo imala prigodu susresti kada je, spletom okolnosti, sa svojim stricem Franjom godinu dana živjela pod istim krovom. „On je bio župnik u Samoboru, a ja studentica stomatologije, a osim mene u župnoj je kući stanovala i njegova sestra. Obje smo bile sretne što možemo biti u njegovoj blizini jer kad ste s nekim tko je Božji čovjek, nemoguće je da vas ne obuzima osjećaj sreće. Bila je to teška, ali prekrasna godina tijekom koje sam gledala i upijala to njegovo svećeničko i vjerničko življenje“, kaže Ljerka.

Sve potrebitima dijelio

Svjedoči da je Kuharić jako rano ustajao. Od 5 sati bio bi uronjen u molitvu pa sve do 07.30 kada bi slavio misu. Poslije mise – pastoral. I to biciklom, a kasnije i motociklom. Obilazio je ljude, djecu poučavao vjeronauk, a služenje bolesnima i siromašnima nastavilo se i za vrijeme njegove biskupske službe.

Jednom je, govori, pitala časnu sestru u Nadbiskupskom dvoru što nadbiskupu treba za imendan. Sestra je odgovorila neka kupi košulje jer su mu svakodnevno potrebne. Nakon imendana, časna sestra upitala je nadbiskupa: „Hoćete li mi dati one košulje da Vam ih operem?“, a nadbiskup je odgovorio: „Koje košulje?“ On ih je, naime, već sve podijelio potrebitima.

„Ponekad bi navečer sjeo s nama i čitao nam Bukteći oganj, knjigu Wilhelma Hünermanna o papi Piju X. Govori da su ga slušali s velikim užitkom te da bi na kraju dana često bio premoren pa je znao moleći zaspati. Sutradan ujutro bi rekao: 'Noćas su anđeli do kraja brevijar izmolili. Ja sam ga našao na prsima'“, ispričala je Ljuerka.

Pastoralnu idilu narušavale su neugodnosti koje je Kuharić doživljavao od tadašnjih komunističkih vlasti. One su mu posebno zamjerale što je otvoreno branio nevinost Alojzija Stepinca i što je ustrajno promicao jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske.

„Šaljem vas u krvavu kupelj“, tim je riječima Stepinac 1945. 26-godišnjeg Kuharića zaredio za svećenika. Proročke riječi obistinjene su samo dvije godine poslije kada mladi kapelan Franjo u Rakovu Potoku izbjegava atentat.

Prisjeća se kako je župni zvonar Kuharića upozorio da bi mu se nešto moglo dogoditi pa se ovaj nakratko sklonio u Zagreb. Vrativši se u župu, pronašao je nož zaboden u krevet, s jasnom porukom: „Pope, ubit ćemo te!“ „Kasnije se doznalo kako je počinitelj tog nedjela došao Kuhariću na razgovor, ispričao se i pokajao za svoj čin. Kardinal mu je, naravno, sve oprostio“, kaže Ljerka.

Onda je došla 1964. i imenovanje zagrebačkim pomoćnim biskupom. „Sjećam se tog dana kada je samoborsku župu pohodio nadbiskup Šeper i Kuhariću priopćio da se sprema za biskupa. Tada sam ga vidjela da plače. Više puta mi je rekao: 'Ja sam želio biti samo svećenik. Sve drugo je samo moja veća odgovornost'“, govori Ljerka.

Volio zavičaj

Unatoč svojoj biskupskoj službi, Kuharić nije zaboravio svoju rodnu kuću i kraj iz kojeg je potekao. Znao me nazvati i reći: „Ja bih došao doma“, svjedoči Ljerka koja bi onda s njime i njegovim ostalim nećacima otišla u šetnju pribićkim šumama. Šetnje tijekom kojih su razgovarali o jednostavnim, svakodnevnim stvarima, često je prekidao uzrečicom: „S Tabora sad treba sići.“ Jer, čekale su ga obveze i biskupske dužnosti.

Nikada nije propustio prigodu svoje nećake potaknuti da budu čvrsti i svoji, a Ljerka priznaje kako joj se jednom povjerio da ga najviše pogađa kada dođe na župu i vidi župnika koji se bavi svime, samo ne pastoralom.

Kuharićev je sprovod prema mnogima bio prvi veliki sprovod u 21. stoljeću. Tog se dana stalno tješila kako se ovozemaljskom smrću život čovjeku ne oduzima nego mu se mijenja.

Danas mu se moli za zagovor i premda se ne usuđuje reći da je živjela sa svecem, ipak zna da je bio takav. „Nije bio čovjek opterećen svojim egom. Bila je radost biti s njim, a ta njegova prisutnost živi i danas u meni“, ističe Ljerka koja dio sjećanja na sveti život svoga strica danas želi prenijeti i svojim dvjema unukama Ingrid i Leonardi.

Davor Trbušić / Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije