Josip Dujmović

Profesor treba biti uzor


Uoči početka nove školske godine razgovarali smo s profesorom i trenerom Josipom Dujmovićem koji je za naš tjednik progovorio o školskim, sportskim i duhovnim temama.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Josip Dujmović rođen je 13. ožujka 1990. u Zenici gdje je završio osnovnu i srednju školu u Katoličkom školskom centru (KŠC) Sveti Pavao. Na Fakultetu kineziologije Sveučilišta u Zagrebu magistrirao je 2015. Potom je kao profesor tjelesnog odgoja radio u zeničkom KŠC-u, a sada je uposlen u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. S roditeljima Ivicom i Marijom te sestrom Anom živi u rodnom gradu, a posao ga vodi i u Sarajevo.

Na tri relacije

„Stjecajem okolnosti prebivalište mi je u Zenici, a radim u Visokom u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji dok sam sada u Sarajevu. Dakle, te tri relacije prelazim skoro svakodnevno i uz dobru organizaciju to nije problem. Nakon fakulteta prije dvije i pol godine vratio sam se u Zenicu, počeo sam raditi kao profesor tjelesnog odgoja, otvorio svoj trening studio i započeo raditi sa zeničkim sportašima: košarkašima, tenisačima i rukometašima, uz neke zapažene rezultate“, naveo je mladi profesor čiju su kvalitetu zapazili i sportski stručnjaci i izvan Zenice i ponudili mu angažman u Sarajevu.

„Prije 10-ak dana počeo sam raditi kao kondicijski trener u Omladinskom košarkaškom klubu Spars. Naš rad se temelji na usavršavanju mladih igrača. Jako sam zadovoljan, dečki su talentirani, željni rada i napretka i odmah je i meni lakše raditi i motiviraniji sam“, započeo je Josip svoju sportsku priču koja traje od njegove šeste godine kada je zavolio sve sportove – od odbojke i skijanja do plivanja i košarke.

Prepoznati kvalitetu

„Mogu reći da mi je bio uzor jedan profesor iz Zenice, Ljubomir Kelava, koji me i uveo u sve te sportove. Vjerojatno se kroz sate tjelesnog provedene s njim rodila ljubav za sport, profesorski posao i rad s djecom. Već dvije godine radim kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture. Nastojim sportsko znanje stečeno na fakultetu prenijeti na djecu, ali ne samo sportsko nego i životno – kako se trebaju brinuti prvenstveno za svoje tijelo, higijenu, zdravu ishranu, ali i o svojim prijateljima u razredu jer je sport timski – mora se dobro surađivati i pomagati. Sve to kroz sport pokušavam prenijeti i na učenike, ali i na sportaše“, iznio je Dujmović.

Iako se današnja djeca radije bave mobitelima i čudima tehnike nego sportskim aktivnostima, naš sugovornik ističe kako ipak postoje mladi koji kroz sport uče važne životne lekcije, a u svemu tome je profesorska uloga ključna. Profesor, smatra on, prvenstveno kao osoba treba biti uzor kroz koji će učenici prepoznati prednost sporta i tjelesnog odgoja te sve pozitivne strane sporta. „Trebate biti prvi ispred njih, povući ih da idu za vama, a ne im dati da nešto rade i sjediti sa strane i naređivati. Morate im biti uzor, prvi predvoditelj“, dodao je Josip koji je nakon studija karijeru mogao graditi i drugdje, ali se ipak odlučio za svoju Zenicu.

Ponuditi novost

Prema njegovim riječima, i u Bosni i Hercegovini profesor tjelesnog odgoja uz predan rad, viziju i ideje može lijepo živjeti, a kvalitetu tog zagrebačkog studenta prepoznali su i sugrađani koji treniraju u njegovu studiju. 

„To je nešto novo u Zenici. Baziramo se na individualni i poluindividualni rad – jedan na jedan, jedan na dva… Radimo s manjim brojem klijenata kako bismo se mogli posvetiti svakome od njih, dakle maksimalno četiri-pet ljudi u jednom terminu. To je uglavnom rekreativni rad, a klijenti su žene i muškarci koji se žele dobro osjećati i postići dobru formu zbog zdravstvenih ili drugih problema. Odziv je odličan. S obzirom da je to nešto novo i zatvorenog tipa te da tu vlada kućna atmosfera, to se svidjelo Zeničanima i Zeničankama. Sa mnom rade još dvojica trenera i od jutra do mraka smo 'puni'“, prenio nam je mladi profesor koji se raduje rujnu i novim školskim izazovima. 

Školska iskustva

„Moram reći da imam sreću raditi u takvoj školi kakva je Franjevačka gimnazija u Visokom gdje su djeca izvrsna. Dakle, oni tu dolaze svojevoljno, znaju da je škola zahtjevna i pruža mnogo, a ja imam sreću i djeca su stvarno odlična. Surađuju, sudjeluju, aktivni su i zainteresirani, ali vjerujem da u mnogim drugim školama postoji veliki problem poštovanja prema profesorima. To je najveći problem. Učenik je toliko zaštićen da mu profesor ne može ništa. Negativna ocjena ili nešto drugo ne utječe na đake. Oni su nezainteresirani, pa ih je jako teško animirati da uče taj vaš predmet“, opazio je Dujmović koji je mišljenja kako bi mnogi roditelji trebali više vremena posvećivati obiteljskom životu te odgoju djece, a cjelokupno društvo treba više prostora dati mladima i pomoći im u njihovu aktualiziranju i rastu.

Živjeti s Bogom

On ističe kako je odrastao u tradicionalnoj vjerničkoj obitelji iz koje je poteklo nekoliko vrsnih svećenika i u kojoj se oduvijek njeguju vjera i općeljudske vrijednosti kojima je i on ostaje vjeran i unatoč gustu rasporedu svakodnevnih obveza i izazova.

„Prvim molitvama naučila me moja baka Ana, mamina majka, koja inače moli za sve nas. Odmalena su me učili da se treba moliti Bogu. Imao sam i dobrog prvog župnika u župi Sv. Josipa u Zenici. Već od četvrte godine počeo sam ministrirati i kroz tu ministrantsku službu malo sam se više približio Bogu već od tih mladih dana“, otkrio je naš sugovornik koji ljubav prema Bogu i sportu povezuje kroz hodočašća na koja se zapućuje biciklom.

Povezati vjeru i sport

„Zadnje hodočašće bilo je u Jajce. Išao sam biciklom, bilo je to jedno nevjerojatno iskustvo. Imao sam u planu ići i u Komušinu iz Zenice biciklom, ali mi obveze nisu, nažalost, dozvolile jer je bio radni dan, ali nadam se nekom sljedećem hodočašću. Vrlo rado pristupam tome, volim voziti bicikl pa se tako odlučujem hodočastiti biciklom bilo gdje. Nije toliko teško. Pitao sam se kako ću izdržati taj put do Jajca, ali to je prošlo nevjerojatno lako. Razmišljate o Bogu, razmišljate o prirodi koju je Bog stvorio jer se vozite kroz nevjerojatno lijepe predjele, pa se to bez problema izdrži“, otkrio nam je mladi profesor koji još od ministrantskih dana redovito pohađa svetu misu i moli.

„Najdraža pobožnost mi je, osim one Sv. Josipu čije ime nosim i kome je posvećena župa u Zenici, i Duhu Svetomu. Molim mu se da prosvijetli i pomogne u životu i radu“, dodao je Josip koga smo pitali i kako svatko najbolje svjedočiti vjeru u obitelji, na poslu, kroz susrete s ljudima.

„Rekao bih: 'Ljubi drugog kao samoga sebe.' Tu sigurno nećete pogriješiti ni prema kome bez obzira koje su ljudi vjere. Jednostavno ta ljubav i pomaganje drugima mene čine sretnim i zadovoljnim. Tako vas i ljudi odmah prepoznaju. Vide dobro u vama. Mislim da se tako može najviše napraviti i najbolje proći u životu“, poručio je Dujmović.