Kolijevka neopoganstva


Već odavno je jasno kako zapadna civilizacija, odričući se svojih kršćanskih korijena i moralnoga zakona utemeljenog u vjeri, srlja u propast. Predvodnica te povorke smrti, po svemu sudeći, jest Nizozemska.

Piše: Josip Vajdner

Iako je uvijek teško i opasno generalizirati, činjenice govore kako većina elemenata neopoganstva, u određenom obliku, ima veze sa Zemljom tulipana. Moralne devijacije širokoga spektra koje su dobile svoj pravni okvir - od ubojstava nerođene djece, preko legalizacije opijata i istospolnih zajednica, do potpomognutoga samoubojstva - korijene vuku upravo iz ove države. Odgovor na pitanje zašto je to tako, zasigurno je slojevit, ali prvo upada u oči da su Nizozemci među najnereligioznijim ljudima na svijetu. U populaciji koja danas broji 17 milijuna stanovnika (osim domicilnoga stanovništva znatan je udio stranaca: 2.34% Turaka, 2.29% Marokanaca, 2.13% Indijaca, 2.05% Surinamaca) počevši još od 1989. najveći dio je nereligiozan. Od onih koji se izjašnjavaju vjernicima polovica su katolici (29% stanovništva), 9% je članova reformirane Crkve te 6% protestanata.  

Zemlja droge

Gledajući kronologijom događaja nizozemski se moralni sunovrat suvremenoga doba može pratiti od 1950-ih godina. Tada se, naime, posredstvom amsterdamskog "trgovca" - zapravo kriminalca - Keesa Hoekera, počeo prodavati hašiš uvezen iz Maroka. To je od 1963. činio preko svoje "tvrtke" Lowland Weed Company trgujući marihuanom sa svoga broda usidrenoga u blizini policijske postaje. Iako se u godinama koje su slijedile Nizozemska vlada pokušala obračunati s ovom rabotom, ipak je 1972. došla na ideju u potpunosti legalizirati kanabis, ali joj je poteškoću predstavljalo to što je potpisala sporazum u UN-u o zabrani ilegalnih tvari na svjetskoj razini. No, kako je ljudske zakone lako izigrati tako je i ova zemlja 1976. izmijenila zakon o opijatima razlikujući teške od lakih droga - koje su dekriminalizirane. To je praktično značilo da posjedovanje i upotreba marihuane nije kazneno djelo, nego prekršaj novčano kažnjiv. Međutim, to je rezultiralo time da svatko tko želi može kod sebe imali do 30 g kanabisa koje je legalno mogao kupiti u coffieshopovima, a njihov je broj u međuvremenu enormno narastao.

Kako je ljudske zakone lako izigrati tako je i ova zemlja 1976. izmijenila zakon o opijatima razlikujući teške od lakih droga - koje su dekriminalizirane. To je praktično značilo da posjedovanje i upotreba marihuane nije kazneno djelo, nego prekršaj novčano kažnjiv

Danas je Nizozemska obećana zemlja za sve koji zadovoljstvo pronalaze u svijetu droge.

Zemlja ubojica nerođene djece

Ubrzo nakon legalizacije marihuane, slijedilo je ozakonjenje pobačaja. Ubojstvo nerođene djece u ovoj je zemlji postalo legalno od 1. studenog 1984. Godišnje se činilo oko 28 000 registriranih abortusa, a 2010. stopa pobačaja bila je 9,7 na 1 000 žena u dobi od 15 do 44 godine. Troškove za to snosi zdravstveno osiguranje. Stoga ne treba čuditi da je ovakvih ubojstava stalno sve više. Tako je godine 2015. postotak abortusa u ukupnom broju trudnoća iznosio čak 15,34 % 1odnosno učinjeno je 30 803 prijavljenih ubojstava nerođene djece.

Da ne bi bilo mjesta opaskama kako to nije ništa posebno jer "i drugi to rade", Nizozemska je početkom 2017. - kao kontra-mjeru odredbi američkog predsjednika Donalda Trumpa o zabrani financiranja stranih kompanija koje pružaju abortus - obećala prikupiti 10 milijuna dolara u tu svrhu.

Simptomatično je kako je ova tema uzela maha i među "običnim stanovništvom" te je, recimo, u travnju 2017. nizozemski brod Žene na valovima, koji nudi besplatne pobačaje, nakon što je protjeran iz Gvatemale, uplovio u međunarodne vode u blizini Meksika i tamo nudio svoje "usluge".

Protiv djece, ali za istospolne parove

S obzirom, dakle, da djeca nisu dobrodošla u ovo društvo, onda je "logično" da ono raširenih ruku prima one koji prirodnim zakonima, zbog međusobno istoga spola, ne mogu ispunjavati od Boga dobivenu zadaću "Plodite se i množite i zemlju napunite" (usp. Post 9,7). Stoga je Nizozemska prva u svijetu, još u prosincu 2000. godine, legalizirala istospolnu zajednicu davši joj prerogative braka. Da stvar bude jasnija, prigodom glasovanja na ovu temu, samo se jedna, tada oporbena, stranka usprotivila, a svi ostali nisu imali dvojbe da je to što čine "dobro". Tako je u postojeći zakon o braku - čija je izmjena supila na snagu 1. travnja 2001. - unesena rečenica: "Brak može sklopiti dvoje ljudi različitog ili istog spola." Dakako, istospolni parovi odmah su dobili i pravo na posvajanje djece. Na osnovu svega, rekli bismo: Nizozemcima logično.

Samoubojice

Tim tragom, povorka smrti morala je, pod prividom slobode, nešto smisliti i za kraj ljudskoga života. Na scenu je stupilo "potpomognuto samoubojstvo" ili kako se to eufemističnije kaže: EUTANAZIJA. Treba li čuditi da je ponovno Nizozemska bila prva država na svijetu koja je 2002. ovlastila liječnike da mogu "pomoći" ljudima da umru?

Tako je u ovoj zemlji dopuštena eutanazija pri kojoj liječnici aktivno ubijaju pacijente tj. pomažu samoubojstvo, a također i kada propisuju za pacijente smrtonosnu dozu lijekova. Jedini uvjet jest da ljudi moraju biti u stanju "nepodnošljive patnje" bez nade za poboljšanje stanje.

Vremenom je eutanazija postala UOBIČAJENI način umiranja u Nizozemskoj, te danas čini 4,5 % svih smrti. To je objelodanjeno 3. kolovoza 2017. u istraživačkom radu publiciranom u New England Journal of Medicine. Pregled pokazuje da je 1990., prije nego što je eutanazija bila pravno dozvoljena, 1,7 % smrtnih slučajeva spadalo u ovu kategoriju. Dva desetljeća poslije, otprilike 8 % ljudi koji su umrli zatražilo je "pomoć za umiranje".

Osim činjenice da je velika većina - 92 % - imala ozbiljnu bolest ili zdravstvene probleme od starosti, razvidno je da se povećava broj i onih zdravih koji traže eutanaziju.

Oživljena nacistička ideja iskorjenjenja "nesposobnih"

No, to nije sve. U svome mahnitom pohodu samouništenja, Nizozemci su došli na ideju "potpomognutoga ubojstva" i rođene djece koja imaju neke "nedostatke". Zapravo, pod parolom "milosrđa", revitalizirali su nacističku misao uklanjanja svih "hendikepiranih". To su, doduše, prepisali od svojih susjeda Belgijanaca koji su 13. veljače 2014. prvi zakonom dopustili "dobrovoljnu" - što god to značilo - dječju eutanaziju bez ikakvih dobnih granica.

Pod parolom "milosrđa", revitalizirali su nacističku misao uklanjanja svih "hendikepiranih". To su, doduše, prepisali od svojih susjeda Belgijanaca koji su 13. veljače 2014. prvi zakonom dopustili "dobrovoljnu" - što god to značilo - dječju eutanaziju bez ikakvih dobnih granica

U Nizozemskoj je ipak eutanazija ostala "tehnički ilegalna" za pacijente mlađe od 12 godina. Međutim, odvjetnik i pedijatar Eduard Verhagen dokumentirao je nekoliko slučajeva eutanazije dojenčadi te je sa svojim kolegama iz obje struke u rujnu 2004. načinio "protokol" kojega treba slijediti prilikom ubojstava rođene djece, poznat kao  Protokol Groningen (prema nizozemskom gradu Groningenu gdje je dotični šef odjela pedijatrije). Između ostaloga, ovaj dokument sadrži direktive s kriterijima pod kojima liječnici mogu obavljati "aktivno završavanje života na dojenčadi" (dječja eutanazija) bez straha od kaznenog progona. Tako se kaže: Za nizozemskog državnog odvjetnika, ukidanje djetetova života (mlađe od 1 godine) prihvatljivo je ako se pravilno ispune četiri zahtjeva: 1) Prisutnost beznadne i nepodnošljive patnje; 2) Suglasnost roditelja na prestanak života; 3) Obavljeno poslije medicinskog konzultiranja te 4) Pažljivo izvršenje svršetka.

Ozakonjenje pedofilije?

Da se morali pad ne bi zadržavao samo na temi ubojstva pobrinula se nizozemska tzv. Stranka za susjedsku ljubav, slobodu i raznolikost (Partij voor Naastenliefde, Vrijheid en Diversiteit, PNVD) koja je postojala od 31. svibnja 2006. do ožujka 2010., a politički se zalagala za spuštanje dobne granice legalnoga stupanja u seksualne odnose, sa 16 na 12 godina, ozakonjenje dječje pornografije te seks sa životinjama.

Očito je, dakle, da se država u čijem se političkom sjedištu - Haagu, nalazi Međunarodni sud pravde (kako ironično!), opasno približila rubu pameti, a onda neminovno: i svoga postojanja

Ipak ova tema nije bila dugoga daha, ali je simptomatično da je nastala baš u jednom ovakvom društvu.

Suprotstaviti se neopoganstvu

Nakon svega pobrojanoga, ne treba čuditi ako neke od sljedećih suludih ideja rođenih u Nizozemskoj budu: recikliranje staraca (tj. korištenje njihovih tijela kao, recimo, energent za zagrijavanje stanova) ili legalno ubojstvo odraslih i zdravih pod izgovorom da je to nasušna potreba ubojica koji su "takvi rođeni" te imaju "pravo" ubijati.

Očito je, dakle, da se država u čijem se političkom sjedištu - Haagu, nalazi Međunarodni sud pravde (kako ironično!), opasno približila rubu pameti, a onda neminovno: i svoga postojanja. Zemljom će jamačno i u budućnosti cvjetati tulipani, ali se neće rađati nacionalne veličine poput Rembrandta ili Vincenta van Gogha. Kultura smrti izbrisat će ih iz knjige postojanja prije nego su i "zamišljeni". Toj neopoganskoj pošasti - kako je povijest pokazala - moguće se suprotstaviti jedino snažnom vjerom u istinskoga Boga koji je kadar porušiti sva božanstva bez obzira na njihovu veličinu ili brojnost.