Nije bolest sve što boli


Apriorni sudovi i mentalne podjele na „naše“ i „vaše“ zapravo su u BiH zakonitost, a ne iznimka. Takvo što uvijek iznova lako je uočiti u ovdašnjoj stvarnosti kojoj duhovi prošlosti ne daju mira.

Ilustracija; Antonio Džolan

Ilustracija; Antonio Džolan

Piše: Josip Vajdner

U susretu sa situacijom u kojoj je nenormalno dobilo legitimitet normalnoga pa se radnja odvija nekom izvrnutom logikom stvarajući stanje apsurda, narod, ne mogavši što drugo, nerijetko kaže: „Nije bolest sve što boli.“ Na taj se način ukazuje na mentalni poremećaj kao dominantni u ponašanju kako pojedinca tako i cjelokupnoga društva. Simptomi te „bolesti koja ne boli“ najsličniji su odlikama shizofrenije, pri čemu je nivo percepcije stvarnosti jako nizak, a visoko su izraženi bizarni govor i paranoja. Ako se to događa na kolektivnoj razini sve upućuje kako je – što bi rekao William Shakespeare –„u državi Danskoj nešto trulo“. Oni koje je ta trulež više zahvatila čine sve što mogu kako bi opravdali svoje ponašanje i nenormalnim predstavili ono drugačije. Činjenice i razumska argumentacija u takvoj situaciji uopće nisu bitni nego se život temelji na „glasovnim halucinacijama“ i principu „Što se babi htilo to joj se i snilo“. Odatle su apriorni sudovi i mentalne podjele na „naše“ i „vaše“ zapravo zakonitost, a ne iznimka. Takvo što uvijek iznova lako je uočiti u ovdašnjoj stvarnosti kojoj duhovi prošlosti ne daju mira.

O čemu je zbilja riječ kada govorimo o kolektivnoj shizofreniji najlakše je ilustrirati isječkom iz svakodnevice tragikomičnoga diktatorskog režima Sjeverne Koreje. Kim Jong-un i njegova poltronistička svita predstavljaju sebe kao vrhunac pameti i rodoljublja, a sve ostale države svijeta kao nešto nazadno i neprijateljski raspoloženo prema njima. Zbog toga se događa da kada „mali podšišani vođa“ posjeti vojnike u pograničnom području oni padaju u delirij te kamere zabilježe kako bi ga u toj svojoj odanosti pratili gazeći vodu dok se skoro ne utope. Takav odnos „ljubavi“ rođen je očito na temelju etabliranih laži i stanja permanentnog straha, u kojemu su odgajane cijele generacije tako da za nešto drugo i ne znaju. Štoviše, cijelim svojim biće smatraju kako i ne može postojati nešto bolje od takvoga režima koji jedini posjeduje istinu, a sve drugo u svijetu je laž.

Ponovno iskopanom, paranojom od „ustaštva“ pojedinci i skupine služe se za izgradnju karijere i zgrtanje profita te u političkom teatru apsurda nalaze nove sljedbenike, ne prezajući od najgnusnijega govora mržnje.

Premda se u Bosni i Hercegovini i na prostoru bivše Jugoslavije možemo pohvaliti kako smo doživjeli „demokratske promjene“ pa iz komunističkoga jednoumlja, nalik sjevernokorejskom, zakoračili u višestranačje i „slobodu misli i govora“, odviše je jasno kako mentalni sklop društva nije doživio evoluciju. Tako se, ponovno iskopanom, paranojom od „ustaštva“ pojedinci i skupine služe za izgradnju karijere i zgrtanje profita te u političkom teatru apsurda nalaze nove sljedbenike, ne prezajući od najgnusnijega govora mržnje. Očit primjer toga jest istup stranke bombastičnog, a zapravo licemjernog, naslova – Građanski savez (GS) koja je sredinom svibnja, u osvrtu na izjavu predsjednika SDA i člana predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića u kojoj spominje stradanje i muslimana na Bleiburgu navela:„Strpati u isti koš nevine žrtve Ahmića, Dretelja, Omarske, Keraterma i Srebrenice sa masovnim zločincima iz Jasenovca koje je zaslužena kazna stigla u Blajburgu 1945. godine može samo neko ko je ili zlonamjeran ili glup ili izdajnik.“ Ne ulazeći u politička razračunavanja i razvidni animozitet, prepoznatljive su „glasovne halucinacije“ iz komunističke prošlosti koje umovima današnjice ne dozvoljavaju sagledati, ako ne cijelu istinu onda barem suhe statističke podatke o broju i vrsti žrtava, načinu ubojstva i prisilnoj šutnji o zločinu. I da ne bi bilo dvojbe o čemu je riječ, GS-ovci su na kraju istaknuli kako oni i „ostali građani BiH nemaju nikakvih dilema o tome da Srebrenica i Blajburg ne borave u istom svemiru, a kamoli u istoj rečenici“... Dajući dužni pijetet svakoj nevinoj žrtvi kako genocida u Srebrenici tako i svim (ne)nabrojanim mjestima, nužno je konstatirati žalosnu činjenicu – na koju je uputio i glavni imam u Gunji Idriz ef. Bešić – da Bleiburška tragedija svojim obimom i brutalnošću nadilazi i, brojem mitski, Jasenovac i logore smrti posljednjega rata u BiH.

Sve ovo još jednom je pokazalo kako je nužno istinu iz bliže i dalje prošlosti očistiti od natruha laži i poluistina – prihvaćajući i ono što nam ne ide u prilog – da bi percepcija sadašnje stvarnosti bila zdrava te ne dozvoljavala da nenormalno postane normalno

No, da je GS-ov govor mržnje izolirani slučaj ne bi bio vrijedan spomena, ali paranoja od ustaštva uhvatila je maha. Nju su očitovali pojedini mediji s hrvatske „lijeve“ te bošnjačke i srpske „desne“ strane, prenoseći kako je – de facto „ustašica“ – predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na hodočašću hrvatske vojske u Lourdesu, zapjevala pjesmu Lijepa li si, pjevača Marka Perkovića Thompsona, „u kojoj se veliča Herceg-Bosna“. Jasno je da ovoj shizofrenoj postavci bizarnih komentara, nije važno što se tu nikoga ne veliča niti napada, nego očituje ljubav prema rodnom kraju Hrvata koji žive kako na prostoru Zagore, Slavonije, Dalmacije, Like i Istre, tako i Hercegovine i Bosne tj. Herceg-Bosne. Sve ovo još jednom je pokazalo kako je nužno istinu iz bliže i dalje prošlosti očistiti od natruha laži i poluistina – prihvaćajući i ono što nam ne ide u prilog – da bi percepcija sadašnje stvarnosti bila zdrava te ne dozvoljavala da nenormalno postane normalno.