Svjedoci a ne službenici


U procesu vraćanja na izvore iskustvo Crkve na Zapadu, gledano s našega praga, pokazuje da je nužno čuvati se sekularizacije gdje svi postaju samo službenici i ništa drugo.

Piše: Josip Vajdner

Kada se u suvremenom svijetu želi istaknuti ljepota i zdravlje nekoga i(li) nečega onda se u načelu govori o „izvornosti“. Tako je: najljepša izvorna tj. netaknuta priroda; najzdravija je hrana bez kojekakvih aditiva ili genetskih modifikacija; najljepše žene su one koje su prirodne, odnosno koje se zarad izgleda nisu podvrgnule estetskim operacijama; najsadržajniji je kulturni izričaj onaj koji je izvorni i sl. To je moguće s pravom ustvrditi tek nakon iskustva (post)moderne alijenacije tj. otuđenja čovjeka od samoga sebe te posljedično i od svijeta kakvoga je Bog namijenio čovječanstvu. U tom smislu sve su češći, u različitim društvenim sferama, pozivi na „vraćanje izvorima“. Tu potrebu osjeća i današnje kršćanstvo katoličkoga predznaka, sve više (s)vraćajući svoj pogled na apostolska vremena. A u tom razdoblju prve Crkve nalazimo zajednicu gorljivih svjedoka Kristova evanđelja bez privilegija strukturalnoga uređenja. Drugim riječima, susrećemo muškarce i žene različite dobi i staleža koji su zbog svojih uvjerenja spremni  dati i vlastiti život. I ako pomislimo da je riječ u prvom redu o svećenicima, redovnicima i redovnicama, povijest će nas korigirati ističući da: svećenstvo postoji, ali ne tako razgranato, a redovništvo će tek kasnije nastati na duhovnim zasadama pustinjaštva. Dakle, evangelizacijska služba pa i Crkva, leže na plećima laika.

Uslijed vremena i nedaća koje su došle s društvenim privilegijama od – orijentaciono gledano – 380. godine, kada je Teodozijevim ediktom kršćanstvo de facto postalo službena religija Rimskog Carstva, do 1789. i Francuske revolucije koja je željela zatrti kršćanstvo na Zapadu, ovu su misionarsku ulogu preuzele „gornjo-hijerarhijske“ strukture. Štoviše, tijekom navedenoga razdoblja svećenstvo i redovništvo postali su respektabilna sila koja je isključivo činila pojam Crkve, a laici su bili više kao neki njezin pridruženi član. To se donekle počelo ispravljati u XIX. i prvoj polovici XX. stoljeća da bi bilo zaustavljeno civilizacijskim ratnim lomovima. Ilustracije radi valja podsjetiti da su laički pokreti u Crkvi i na našim prostorima cvjetali u razdoblju između dva svjetska rata. Tada se u pravom smislu moglo vidjeti Crkvu u društvu. No, nacizam i fašizam, a poglavito komunizam, stjerali su ju „u sakristiju“, laike ponovno čineći „pridruženim članovima“.

I dok diktatura Josipa Broza nije dozvoljavala „otvaranje svijetu“ Crkve u Jugoslaviji, dotle je katoličanstvo u slobodnim zemljama nakon 1945. počelo proces uvođenja laika „u službu“, dajući im sve veće nadležnosti, a time i časti i obveze

I dok diktatura Josipa Broza nije dozvoljavala „otvaranje svijetu“ Crkve u Jugoslaviji, dotle je katoličanstvo u slobodnim zemljama nakon 1945. počelo proces uvođenja laika „u službu“, dajući im sve veće nadležnosti, a time i časti i obveze. To je uvelike podržano i na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.) koji je ustvrdio da „naše, pak, vrijeme ne zahtijeva manju revnost laika; štoviše, današnje prilike iziskuju da njihov apostolat bude jači i širi“ (Apostolicam actuositatem, 1). Taj je proces nakon tzv. demokratskih promjena došao i na naše podneblje  pokazujući nam da o tomu trebamo još dosta učiti. U tom kontekstu ne trebamo se čuditi što je papa Franjo prije godinu dana, prihvaćajući ostavkuisusovca p. Federica Lombardija, na mjesto ravnatelja Tiskovnoga ured Svete Stolice imenovao laika, novinara Grega Burkea, a za njegovu zamjenicu laikinju Palomu Garcíu Ovejero.

Burke, Ovejero i p. Lombardi

Očito je, dakle, da ove tendencije možemo promatrati u širem kontekstu nove evangelizacije koja je zapravo vraćanje na izvore. Međutim, iskustvo Crkve na Zapadu, gledano s našega praga, pokazuje da je nužno čuvati se sekularizacije gdje svi postaju samo službenici i ništa drugo. Obuhvaćeni takvim duhom, onda, svaki zadatak gledaju isključivo kao posao i mogućnost za zaraditi. Stoga će, ako im se pruži neka financijski „bolja prilika“, crkvenu instituciju olako napustiti i to na način „prevrtanja tanjura iz kojega se jelo“. Dakako, cjelokupnom tom nazadnom procesu nerijetko će kumovati i oni iz duhovnoga staleža koji nisu razumjeli važnost laika u Crkvi te ih zapravo kao „punopravne“ nikada nisu ni prihvatili. A Sabor jasno ističe: „Kako je staležu laika vlastito da žive usred svijeta i svjetovnih poslova, to su oni od Boga pozvani da plamteći kršćanskim duhom vrše svoj apostolat u svijetu poput kvasca“ (AA 2). Stoga, vraćanje na ljepotu izvora nije zadaća samo jednoga krila Crkve nego nje u cjelovitosti, kao zajednice vjerujućih u Krista. Od toga ovisi i putanja njezina budućega leta prema vječnosti.