Zašto opet „Srebrenica“?


Empatija s njima ne rađa se na osnovu podjele na „naše“ i „vaše“ nego na temelju ljudskosti kao skupa transcendentala koji su zajednički cjelokupnom čovječanstvu

Piše: Josip Vajdner

U svećeničkim kuloarima postoji, navodno istinita, anegdota kako je jedan župnik onomad propovijedao protiv psovke u narodu. Dogodine, otprilike u isto vrijeme, na kraju mise žalobnim se glasom obratio svome stadu: „Dragi vjernici, znate li vi da sam ja prošle godine govorio protiv psovke, a još i danas čujem kako mnogi psuju“. U svojoj dobroćudnoj naivnosti valjda je mislio kako će ga „otprve“ svi poslušati. No, još je Božji ugodnik Mojsije definirao kako je narod „tvrde šije“ (usp. Izl 34,9) i da se jedino u Božje smilovanje uzda. Zbog toga, ako se želi da taj narod nešto usvoji, treba mu danonoćno ponavljati kao, primjerice, kada je riječ o ispovijesti vjere Izraelaca: „Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.  Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ“ (Pnz 6,6.7). Na sličan način i modernom čovjeku je uvijek iznova nužno ponavljati kako ne bi zaboravio i kako bi iz svega izvukao pouku. Tako se sredinom mjeseca srpnja, već 22 godine zaredom, u BiH govori o srebreničkoj tragediji. No, mnogi se pitaju ima li to smisla i zašto se napokon ne okrenuti vedrijim temama?

Riječ „genocid“ prisutna je u Rezoluciji o Srebrenici koja na odmjeren i, možemo kazati, objektivan način govori o zločinima u BiH. Navodeći kako se Europski parlament „sjeća i odaje počast svim žrtvama okrutnosti tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji“ ističe se „važnost pomirenja kao dijela europskog integracionog procesa“

Uistinu, nikomu normalnomu nije jednostavno gledati i slušati tužne priče srebreničkih majki. Empatija s njima ne rađa se na osnovu „klasične“ ratne i poratne podjele na „naše“ i „vaše“ nego na temelju ljudskosti kao skupa transcendentala koji su zajednički cjelokupnom čovječanstvu. Ako ništa drugo, onda je to probudilo savjest kod bjelosvjetskih moćnika koji su mogli učiniti da do stradanja ne dođe, a nisu. Plod toga jest Rezolucija o Srebrenici koju je početkom 2009. donio Europski parlament. U Haaškom sudu osuđujuću presudu zbog zločina u Srebrenici čulo je nekolicina bosanskih Srba, a državu Nizozemsku je vlastito sudstvo u nekoliko slučajeva proglasilo odgovornom za stradanja ljudi u ovom gradu. Kao najznačajniji čin vrednovanja srebreničkog zločina ističe se činjenica da ga je Međunarodni kazneni su za bivšu Jugoslaviju proglasio genocidom.

Riječ „genocid“ prisutna je u spomenutoj Rezoluciji koja na odmjeren i, možemo kazati, objektivan način govori o zločinima u BiH. Navodeći kako se Europski parlament „sjeća i odaje počast svim žrtvama okrutnosti tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji“ ističe se „važnost pomirenja kao dijela europskog integracionog procesa“. U tom duhu, zaključuje se, veliku ulogu imaju religijske zajednice, mediji i obrazovni sustav. Zato sve države trebaju učiniti napore kako bi došlo do dobrih odnosa „unatoč teškoj i opterećujućoj prošlosti“. Kao jedan od elemenata ovoga puta predlaže se Dan sjećanja na žrtve genocida i uhićenje odgovornih za ovaj zločin. Iz toga se može iščitati kako EU ne promatra samo Bošnjake kao žrtve rata nego i sve druge narode, ali priznaje da se najstrašniji, unaprijed pripremljeni i realizirani zločin s ciljem zatiranja stanovništva dogodio u Srebrenici.

Toga su svi dobronamjerni i istinoljubivi ljudi svjesni. Zato je Rezoluciju prihvatila većina europskih zemalja. Skupština Srbije usvojila je 2010. Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici gdje se, istina, ne spominje „genocid“ ali se priznaje zlodjelo. No, u BiH još ne postoji političke volje za takvo nešto. Vjerojatan razlog leži u činjenici da bi time srpski političari priznali kako je Republika Srpska genocidna tvorevina. Hrvati, pak, pamteći zločine koje su muslimani učinili nad njima, a za što nitko nije odgovarao, indiferentni su kada je riječ o Srebrenici. Bošnjaci nerijetko koriste srebreničku tragediju kako bi sebe predstavili javnosti kao ekskluzivnu žrtvu rata u Bosni i Hercegovini. Dodamo li ovomu nespretne novinarske uratke koji prikazujući Srebrenicu i događaje oko nje katkad dobivaju čak i dozu morbidnosti, jasno je zašto se mnogi pitaju koji je smisao, iz godine u godinu, ponavljati ovu priču. Međutim, ako prihvatimo da je zbog iskrenog suživota i mira nužno priznati istinu i dati pijetet žrtvama, onda je govor o Srebrenici potrebno promatrati kao proces oprosta i pomirenja te ga je kao takvog nužno i valjano ponavljati svake godine.