Katarina od Sv. Augustina

Snaga vjere francuske misionarke


Francuska blaženica Katarina od Sv. Augustina proživjela je život u potpunoj ljubavi za Boga. Stoga se sjetimo njezinih plemenitih osobina i djela.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić

Katarina od Sv. Augustina rođena je kao Chaterine de Longpre 3. svibnja 1632. umjestu Saint-Sauveur-le-Vicomte u Normandiji u Francuskoj. Budući da joj je obitelj bila brojna, brigu o njoj preuzeli su baka i djed s majčine strane. To dvoje bogobojaznih ljudi, koji su rado nudili gostoprimstvo siromasima i bolesnima, prenijeli su na nju plemenite vrjednote, kao i osjećaj za dobročinstvo potrebitima.

Sveto dijete

Već u ranom djetinjstvu djevojčica je izražavala veliku želju da svoj život preda Božjoj volji. Njezin duhovni savjetnik bio je isusovac o. Malherbe koji joj je jednom rekao kako osoba koja čini Božju volju, sigurno podnese više boli, poniženja i patnje nego onda kad ima sve što želi. Kao 5-godišnjakinja doživjela je snažno mistično iskustvo u molitvi kroz koje je osjetila izravan kontakt s Bogom.

Tri godine kasnije shvatila je da ju Duh Sveti poziva na svetost, a u dobi od 10 godina napisala je tekst u kojem se posvećuje Gospi. Privlačile su je lijepe stvari, a uz to je bila odlučna i voljela biti zamijećena. No, odbijala je uživati u svjetovnom životu te je u 12. godini odlučila pridružiti se redovničkoj zajednici sv. Augustina, bolničarkama milosrdnog Isusa. U novicijat je ušla 24. listopada 1646. i uzela svoje redovničko ime Katarina od Sv. Augustina.

Srce za Kanadu

Poslije tri godine ponudila se za misiju u Kanadi i obećala da će živjeti i umrijeti u toj zemlji ako joj Bog otvori ta vrata. Svečane zavjete položila je sa 16 godina 4. svibnja 1648. u Nantu i na željeno odredište zaplovila već 27. svibnja, a njezin je brod pristao u Quebec 19. kolovoza nakon duga i opasna putovanja na kojem umalo nije umrla od kuge.

Stigavši u tada mali grad među barbare, prve su joj zadaće bile naučiti jezik mještana i brinuti o bolesnima. Smjestila se u Hôtel-Dieu, ustanovu koja je više sličila na običnu kolibu nego na bolnicu, a suočavala se s mnoštvom poteškoća u području potresenu raznim nesigurnostima – Irokezi su masakrirali Hurone, napadali i ubijali misionare, palili kuće, prijetili uništenjem kolonije. Takvo ozračje potvrđuju i riječi jednog njezina pisma: „Ne žurimo završiti naše građevine zbog naše nesigurnosti i pitanja hoćemo li ovdje dugo ostati.“

U proljeće 1649. prisvojila je misionarski model Sv. Jeana de Brébeufa koga su Irokezi 16. ožujka 1649. skupa sa seljanima jednog huronskog sela mučili i ritualno ubili. On je bio poznat po velikoj zauzetosti za huronski narod u čije se životne tijekove i potrebe potpuno uklopio. Za života ga nikada nije srela, ali je – ostalo je zabilježeno – rekla da ju je od 1662. taj blaženi isusovac pohađao u viđenjima te ju duhovno vodio, tješio i bio joj podrška u odricanjima.

Prejaka veza

Na kanadskom se tlu odlično snalazila i zavoljela ga kao domovinu, a svojim je djelima zaslužila da ju susestre i drugi prepoznaju kao primjernu redovnicu. Između 1654. i 1668. obavljala je različite dužnosti – rizničarke, ravnateljice bolnice i upraviteljice novicijata. Nastavila je s iskustvima duboke molitve, a istodobno su joj unutarnja iskušenja pričinjavala veliki nemir. No, iako je imala iznimnu duhovnu snagu, zdravlje joj je bilo krhko pa joj je iz Francuske bilo javljeno da se vrati kući, ali je mlada časna sestra odlučila ostati.

„Previše sam se srodila s Kanadom da bih bila sposobna odvući samu sebe odavde … samo smrt ili opća pobuna u ovoj zemlji mogu uništiti tu povezanost“, rekla je Katarina koja je obećala Gospodinu da će činiti sve što može samo da bi bila savršenija i na veću slavu Božju. Njezina ju je zajednica 1668. željela izabrati za poglavaricu, ali je 20. travnja te godine počela iskašljavati krv, te preminula 8. svibnja u dobi od 36 godina. Preminula je na glasu svetosti i u Kanadi i u Francuskoj, a zbog svega što je na misijskom polju učinila, smatra se suosnivačicom Crkve u Kanadi čije je temelje udario Sv. Franjo Laval, prvi biskup Quebeca.

Dragovoljna žrtva

Tri godine nakon Katarinine smrti isusovac Paul Rageneau objavio je memoare o njezinu životu i duhovnim borbama na temelju njezine korespondencije i dnevnika koje je pisala na zahtjev duhovnih mentora. Tada se otkrila raskoš njezina duha i djelovanja. Upućeni će reći kako je još kao malena djevojčica pokazala čvrstu volju da apsolutno slijedi Božju volju, što karakterizira njezino cijelo duhovno putovanje tijekom kojega je shvatila kako prihvaćanje patnje kao Božje volje ima otkupiteljsku vrijednost za Crkvu.

Njezina duhovnost bila je obilježena vremenom u kojem je živjela – na nju su snažno utjecali isusovačka strogost i Sv. Ivan Eudes koji je naglašavao potrebe Božje pravde. „U tom se duhu dragovoljno darovala kao žrtva Božanske pravde za spas ljudi u Novoj Francuskoj. „Ponudila sam se Božanskom Veličanstvu da mu služim kao žrtva kad bi mu god to bilo ugodno; ne brinem se za svoj život ili svoju korist. Jedino želim da Bog time raspolaže po svojoj svetoj volji“, govorila je blaženica koja je bila vrlo osjetljiva na zlo grijeha i suosjećala s grješnicima.

Molila je za prestanak prodaje alkohola u Quebecu koji je izazivao nasilje među domorodcima. Njegovala je posebnu pobožnost Isusu u euharistiji (glavnom izboru njezine snage protiv iskušenja), Djevici Mariji, Sv. Josipu i svojem zaštitniku, isusovačkom mučeniku, Sv. Jeanu de Brébeufu. Bila je krajnje diskretna glede svojih kušnji i intenzivnih molitvenih iskustava, a njezini su je suvremenici opisali kao odlučnu i nježnu osobu od akcije, koja je širila radost i utjehu među narodom o kojem je skrbila. Njezini spisi otkrili su njezin zdrav razum, jasno rasuđivanje, otvorenost uma, iskrenost, velikodušnost i nenavezanost.

Biskupove riječi

Sv. Franjo Laval bio je svjestan njezina unutarnjeg života i darova. Kad je umrla, rekao je da će njezina svetost biti poznatija u raju nego u njezinu životu, jer je nesumnjivo posebna. Osvrnuo se tada i na njezine velike patnje, neospornu vjernost i hrabrost, kao i iznimnu ljubav za svoje bližnje, koja je bila u stanju učiniti sve. „Ne trebam vidjeti bilo kakve izvanredne njezine znakove da bih se uvjerio u njezinu svetost jer su me njezine vrline učinile savršeno svjesnim toga“, kazao je svojedobno biskup Laval.

Svetost blažene Katarine nije izblijedjela ni nakon toliko stoljeća – blaženom ju je 23. travnja 1989. proglasio sveti papa Ivan Pavao II.

Njezina ljubav za Boga i brata u potrebi, reći će suvremeni poznavatelji francuske blaženice, ostaje kao trajni primjer svakome čovjeku.