Ljubo Krmek

Do Boga dobroga


„Dok se čita Krmekove pjesme, ima se dojam da se hoda po našem neotkrivenom ozemlju, onom negdašnjem i ovom sadašnjem", zapisao je o čapljinskom književniku fra Miljenko Stojić.

Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Ljubo Krmek je rođen 22. ožujka 1969. u Čapljini. Osnovnu školu završio je u Hutovu, a Željezničku tehničku školu u Sarajevu. Ovog prometnika vlakova uposlenog u Pločama pisana riječ privlači od najranije mladosti, a od 1998. knjige objavljuje u Čapljini, Pločama, Stocu, Mostaru i Zagrebu te potpisuje više zapaženih književnih naslova među kojima su i Iz humske zemlje, Milogledi, Višeglasje, Humljanke, Ibalo balo, Grudina, Drijen…

Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Društva hrvatskih književnika, a pripala su mu, između ostalih, Godišnja književna nagrada za 2017. Antun Branko Šimić za djelo Iz humske zemlje – Knjiga druga i nagrade Dubravko Horvatić (2010).

Sa svojim pjesmama, pričama i dramama zastupljen je u brojnim listovima, časopisima, zbornicima i antologijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, a i sam je pokretač listova i niza kulturnih programa u Hercegovini te priređivač vrijedne antologije pjesnika Hrvatsko pjesništvo Donje Hercegovine i autor knjige kolumni Neretvanski dobnik.

Ljubav prema povijesti i jeziku te istraživanju njegove prošlosti i njegovih mogućnosti prelijeva se i u ostvarenja čapljinskog književnika inspirirana drevnim, ali i aktualnim trenutcima, domovinom, vjerom, legendama, prirodnim fenomenima… „Dok se čita Krmekove pjesme, ima se dojam da se hoda po našem neotkrivenom ozemlju, onom negdašnjem i ovom sadašnjem. On tu pokušava prodrijeti u smisao svoga postojanja na ovom prelijepom kutku kugle zemaljske, ali i u smisao postojanja svoga naroda“, zapisao je o čapljinskom književniku Miljenko Stojić. Mnogi će književni znalci reći kako Krmek ne prati moderne trendove, nego stvara svoj originalni i nesvakidašnji izraz, te kako je zanimljiv i zbog leksičke građe – od arhaičnih do novoskovanih riječi kojima se na nov način oživotvoruje ono što čovjeka raduje, tišti ili okružuje. Božica Zoko zapisala je kako nas Krmekove pjesme nasićuju tako da lako shvaćamo od čega se živjelo kad nije bilo kruha. „Davno i sadanje vrijeme u poeziji Ljube Krmeka oživljuju jedno drugo – Mak Dizdar je dobio dostojna sljednika – da se jezik dobrih ljudi sačuva za budućnost. Starodrevnice i novotvorenice u istoj su pjesmi zaigrale kolo-i-kolo. Bog je u sredini, mi smo uokolo“, zapisala je Zoko o knjigama Humljanke i Ibalo balo. Među brojnim poznatim kritičarima koji Krmeka ocjenjuju kao majstora stiha je i Fabijan Lovrić: „Taj iskonski zov pjesničkog nauma, pjesničke taštine, pjesničke gorljivosti i pjesničke razigranosti u tvorbi drugog i drukčijeg, gospodari još u nekim krajevima svijeta, gospodari još kod nekih pjesnika, a između njih je i Ljubo Krmek, jednom riječju – pjesnik.“

IZMIR
Tko volio ne bi
Pri povratku
U beztjelesnost
Splastit se u svjetlost
Tko volio ne bi
Taj duguje sebi

 

NE POPIRAJTE ME NOGAMA
Jere
Zemlja će vas ukaljati
Travke divljakuše probost će vam tabane
Ne popirajte moju bratiju
Stoljeća krvarenja su nam na plećima
Neravne borbe su u našim ranama
Molju vas
Škoda bi kakova mogla vas zdesiti
Ne upirite u moj stajećak
Od kojeg plavet neba blješti
Ne pirite krvave megdane
Zmij vam je za petama
Jere
Ja sam kamenica za žednika
Lelujav treptaj kovilja
Milostiju božjom prijateljstvo ištem
I u petak i u šestak i u sedmak

 

NA ŽALU POČINA

Skriven izgaram
U prizemnim hodnicima
Propuh je jak
I tijelo je zrak
Tajna zemlje
Bliži se
Tajni neba
Zapusi rube
Sjaj od muke
Skeletna molitva
Još ziba se
Iz svučena tijela
Duhovni vrutak
Žubori
Iz životnog studenca
Tihoća počina
Dremljivo osviće
Žudeći teret mramora

 

STEĆKI PUT
Trt mrt
Utrt put
Satrt
Tisućglasnim tisućjasnim
Žarom rožarija
Protrt
Suzom ružom
Majke pramajke
Prostrt
Od brda do brda
Stobrda stotvrda
Hodim prohodim
Bunom bunicom
Šumom prašumom
Zlomora zlotvora
Zmijolika zmijoslika
Do Boga dobroga
Da kam uprem
Da kam udrem

 

ZBIRALIŠTE
Slikama života
Galerije pretrpane
Pobrane zvijezde
Obrane godine
Tope se stanci
Soreni klanci
U srednjoj pregradi
Tijela
Krv je savrela
Okreće glavu suncokret
Uzmiče tjelesni svijet
Neboplovno sunce
Šapti blizinom
Modruljne oči kliču
Dobrodošlicu dubinom
O čista
O prečista
O svečista
Modra vodo
Zrno sam sjemena
Jednoga vremena
Zemlji i kamenu
Ostavljam
Meso i kosti
A duša
Nek’ obale tvoje
Mosti