(Dj 13,14.43-52; Otk 7,9.14b-17; Iv 10,27-30)

ČETVRTA USKRSNA NEDJELJA C

Izazov poziva Dobrog Pastira


U Kristovoj je Crkvi samo jedan Dobri Pastir, a to je sam Gospodin Isus Krist. Samo njegov glas Crkva sluša i za njim ide jer je on dao svoj život za nju.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

Četvrta uskrsna nedjelja je Nedjelja Dobroga Pastira. Danas Crkva moli za duhovna zvanja. I mi smo se okupili na ovo euharistijsko slavlje s molitvama koje upućujemo Gospodaru žetve da pošalje radnika u žetvu svoju. Vjerujemo da je Isus, Dobri Pastir, sada među nama. Istina, ne vidimo ga tjelesnim očima, ali ga vidimo očima vjere. On nam se daruje u svojoj riječi i u sakramentu euharistije. Isus se u svom darivanju drugima služi nama ljudima koje je izabrao i kojima je dao nalog što trebaju činiti u njegovo ime. On između ljudi odabire ljude koje šalje da propovijedaju Radosnu vijest jer „žetva je velika, a poslanika malo“. Brigu za duhovna zvanja svaki bi kršćanin trebao gledati kao svoju vlastitu brigu. Zato molimo Gospodara žetve da nam pokaže svoje milosrđe i pripravi srca mnogih koji će biti spremni čuti njegov glas i hrabro krenuti za njim.

Samo Isus može potpuno uzeti na sebe titulu svećenika jer on se jedini nalazi sasvim na Božjoj strani, on jedini ima potpunu ovlast navješćivati volju Božju i dijeliti njegovu milost. No, u isto vrijeme Isus se nalazi sasvim i na našoj strani, pa mu ništa što je ljudsko nije strano. Zato Isus, Dobri Pastir, izabire između ljudi pastire kojima povjerava u službu govoreći im: „Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla“ (Lk 10,16).

Kada Isus nama upućuje poseban poziv i odabire one koje želi poslati na svoju njivu, on nastavlja svoju svećeničku službu u Crkvi, te ta služba mora biti prožeta istom strukturom kao i kod Isusa, svećenika i pastira. Drugim riječima: Tko u Crkvi ima zadatak da na tako intenzivan način predstavlja Krista, da izgovara njegove riječi i dijeli njegovu milost, onda dolikuje da taj njegov službenik živi kao on.

Po mjeri Isusa Krista

Sveto pismo naziva Isusa „svećenikom po redu Melkisedekovu“. Ovakvom se formulacijom svećeništvo Isusa Krista izdiže iznad mnogih i različitih posrednika koje se nalaze u brojnim religijama. Melkisedek je bio onaj tajanstveni svećenik i kralj iz vremena praoca Abrahama, za kojega predaja kaže da mu je podrijetlo nepoznato ili čak da on i nije ljudskoga podrijetla. Zato svećenik po redu Melkisedekovu ne izvodi svoju službu od ljudi, nego od Boga.

Gledajući na svećeništvo kao na službu po mjeri Isusa Krista, onda nam se svećenički poziv čini nemogućim. Svećeništvo „po mjeri Isusa Krista“ znači: susretati ljude onako kako ih je Isus susretao; moliti onako kako je Isus molio; biti neovisan o bogatstvu, uspjehu i prestižu kao što je to Isus bio; potpuno se predati i potpuno posvetiti siromasima, bolesnima, djeci i svima koji trebaju čovjekovu blizinu kako je to Isus činio. Čini mi se da jedan ljudski život ne bi bio dovoljan da čovjek to ostvari.

Kuknjava ostarjele Europe

Nedjelja Dobroga Pastira i Dan molitve za duhovna zvanja znači da mi (Crkva) danas molimo kako bi mladi ljudi mogli pronaći put u nasljedovanju Krista, Velikoga svećenika, smisao i sreću svoga života. Za ovaj je dan papa Franjo još u prosincu prošle godine poslao poruku u kojoj kaže: „Kako bih želio da tijekom ovog Izvanrednog jubileja milosrđa svi krštenici dožive radost pripadnosti Crkvi i otkriju da se kršćanski poziv, baš kao i svako pojedino zvanje, rađa u krilu Božjeg naroda i dar je Božjeg milosrđa! Crkva je dom milosti, a to je 'tlo' gdje zvanje niče, raste i donosi plod.“

Siguran sam da će danas u mnogim crkvama biti govora kako je sve manje svećenika, a redovnici i redovnice u nekim biskupijama (posebno u Europi) postali su rijetkost, na koje se kad ih susretnete na ulici, gleda kao na atrakciju, nešto što dolazi iz prošlih vremena. Tako će se neki žaliti da će manjak svećeničkih zvanja dovesti do toga da će mnoge župe ostati bez svećenika, mnoge kuće, bolnice, starački domovi i vrtići bez časnih sestara. Ovakav oblik žalopojke (a ne reklame) više mi liči na sve drugo, nego na pravi argument koji bi mogao djelovati na onoga koji osluškuje glas Božji, da ga shvati i krene za njim. To me podsjeća na kuknjavu zemalja ostarjele Europe kada govore o problemu nataliteta, pa kažu: „Sve više starimo, tako da je svake godine sve više staraca koji umiru nego li djece koja se rađaju. Ako se nastavi ovakav trend, tko će onda raditi za naše mirovine?“ Takvi će argumenti teško koga motivirati da donese djecu na svijet. Izostaje onaj najbolji motiv koji govori o ljepoti roditeljstva, da su djeca radost u obitelji i da ona obogaćuju ovaj svijet. U javnosti se uglavnom govori o djeci kao teretu i trudu dok ih se podiže i odgaja, a rijetko kada o radosti i velikoj sreći koju djeca daruju obitelji, narodu, svijetu i Crkvi.

Nešto je slično i s duhovnim zvanjima. Ponekad više gledamo na stres i teret koji podnosimo u svome zvanju. U javnosti se govori i raspravlja o problemima u svećeništvu, s posebnim naglaskom na celibat, samoću ili neuspjeh u pozivu. „Toliko sam toga učinio i dao, a ništa.“ Toliko propovijedi, vjeronauka i kateheze, toliko razgovora i rasprava, a uspjeh kao kod Pavla u Ateni; sve se završava odmahivanjem rukama i okretanjem glave. Ne kažem da toga nema, ali danas bismo trebali posvjedočiti da svim srcem stojimo uz ono što jesmo i glasno reći: „Lijepo je biti svećenik!“

Učenici

Kao što su se u Isusovo vrijeme oni koje je on pozvao nazivali učenicima njegovim, tako s ponosom govorimo i mi danas. A „sudbina, ne znajući kako bi drukčije natjerala velike ljude da plate svoju veličinu, kazni ih učenicima“, rekao je Giovanni Papini u knjizi Povijest Kristova. „Učenik je nametnik, pasivan čovjek. Posrednik koji krade prodavaču i vara kupca. Boležljivac koji, pozvan na ručak, čeprka po zakuski, liže umake, obira voće, ali ne navaljuje na kosti da ih rascijepa te iz njih isiše tečni mozak, jer nema zubi – ili ima samo mliječne zube. Učenik parafrazira riječi, potamnjuje tajne, zamršuje jasne stvari, umnožava poteškoće, tumači slovke, slabi bitno, razvodnjava jako vino kao nešto najčistije i najvažnije. Mjesto da bude zublja koja širi svjetlost i toplinu, on je stijenj koji dimi, koji ne svijetli ni samom sebi.“ Ovo je slika Isusovih učenika kroz sva vremena, od onih koji su hodali s njim po prašnjavim putovima Galileje pa sve do nas današnjih u ovo vrijeme.

Čovjek koji želi biti uz Isusa mora ostaviti kuću, mrtve, obitelj, novac – sve što voli i sve što ima. Ali neće ostati bez plaće. Isus kaže da će ono što će dobiti u zamjenu biti puno veće i da će time moći naplatiti svako odricanje. Kada iz ove zemaljske perspektive razmišljamo o toj zamjeni koju ćemo dobiti, onda nam se sve to čini kao nešto tako daleko, pa je sve manje sposobnih za odricanje. Zbog toga mnogi na putu posustaju i uzmiču. Učenicima nije uvijek polazilo za rukom da budu po volji Gospodinovoj. „Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu“ (Lk 22,31). Premda je Isusovo rešeto bilo gusto, ipak je i u njegovoj dobroj pšenici ostajalo i lošega sjemenja. U svakom je učeniku, pa i onima koji se čine najpopustljiviji i najpošteniji, sjeme Judino. (Usporedba prema navedenoj knjizi).

Traženje dugo cijeli život

Dok smo kao učenici Isusa Krista sa svim slabostima svoga učeničkog svjedočenja izloženi promatranju onih koji bi isto tako željeli odgovoriti na Isusov poziv, slobodno možemo i smijemo postaviti neka pitanja. Što je to danas njih, mlade ljude u ovom vremenu, pokrenulo da se kao učenici Isusa Krista aktivno angažiraju u Crkvi? Zar mnogi ne gledaju na nas svećenike kao na promašaj života, pogotovo ako se uzmu u obzir mladi ljudi koji su spremni prihvatiti tako nešto da se nakon završenog studija žele zarediti?

Duhovni se život ili, bolje rečeno, odluka da netko postane svećenik, redovnik, redovnica ili duhovna osoba, ne izučava tijekom studija kao što se drugi sadržaji uče u školama i na fakultetima, kao npr. hebrejski, latinski i grčki, ili kao crkvena povijest i teološki traktati. Tko želi postati svećenik, mora osjećati u sebi tu spremnost, mora u sebi tražiti vlastite izvore zvanja i sjeme koje klija, temelj svoga života. Sve to mora tražiti u sebi, a ne izvan sebe. A to traženje, koliko nam je poznato iz uzorka vlastita poziva, traje toliko dugo koliko i sam život.

Kojim putem udariti u tom traženju i kakva sredstva koristiti? U kršćanskoj tradiciji postoje putovi i različite metode. Tko želi postati „duhovnom osobom“, morat će u svom životu pronaći prostor i za molitvu, i za časoslov, i za meditaciju, i za čitanje Svetoga pisma i za duhovni razgovor, a uz to će morati imati vremena i za ljude i za susrete.

„Božji se poziv zbiva posredstvom zajednice. Bog nas poziva da postanemo dijelom Crkve i, nakon što postignemo određeni stupanj zrelosti u njoj, on nam daje točno određeni poziv. Zvanje je put kojim se kroči zajedno s braćom i sestrama koje nam je Gospodin dao: to je poziv koji odiše zajedništvom. Crkvena dinamika poziva je protulijek ravnodušnosti i individualizmu. Ona uspostavlja zajedništvo u kojem je ravnodušnost pobijeđena ljubavlju jer zahtijeva da iziđemo iz sebe samih i stavimo svoj život u službu Božjeg nauma, prigrljujući povijesne okolnosti njegova svetog naroda... Zvanja se rađaju u Crkvi... Zajednica, na taj način, postaje kuća i obitelj gdje se zvanje rađa. Kandidati sa zahvalnošću promatraju to posredovanje zajednice kao nezaobilazni element za svoju budućnost“, kaže papa Franjo u poruci za današnji dan. Na kraju poruke sve nas poziva: „Molimo Gospodina da svima onima koji su na putu zvanja podari duboki osjećaj pripadnosti Crkvi te da Duh Sveti u pastirima i svim vjernicima osnaži duh zajedništva, razlučivanja i duhovnog očinstva i majčinstva.“