(Iz 50,5-9a; Jak 2,14-18; Mk 8,27-35)

DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU B

Tko je za mene Krist?


Evo nas danas s Isusom i njegovim učenicima na putu prema selima Cezareje Filipove. Idu i razgovaraju o raznim temama.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivo Šutalo

Cezareja Filipova nalazi se oko 40 km sjeverno od Betsaide, rodnog mjesta apostola Petra, u blizini izvora rijeke Jordan. Tu je Herod Veliki sagradio veličanstveni hram cezaru Augustu, rimskom caru, pa je mjesto po tome prozvano Cezareja. Kasnije je Herodov sin Filip tu podigao grad te je u njegov naziv ubacio i svoje ime – Cezareja Filipova. Izvorno se to mjesto zvalo Panias, prema spilji u kojoj se navodno rodio grčki bog Pan. Mjesto se danas nalazi na području Sirije i zove se Bania (uspomena na stari Panias), a od Cezareje Filipove možemo naći samo ruševine.

Također imamo i Cezareju Primorsku, grad i luku u palestinskom Sredozemlju.

Ako je nekoć Cezareja Filipova bila mjesto gdje su se pogani klanjali bogu Panu i drugim poganskim božanstvima, ona je za nas mjesto gdje se Petar poklonio pravom Bogu, Isusu Kristu, i nazvao ga pravim božanskim imenom: „Krist – Pomazanik“ (Mk 8,29)! A Isus njemu u istom razgovoru dao prvenstvo nad Crkvom svojom: „A ja tebi kažem: Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata je paklena neće nadvladati“, kako nas izvješćuje evanđelist Matej (Mt 16,18). Po tome je za nas kršćane značajna Cezareja Filipova!

Sin Čovječji

Isus je izbjegavao sebe nazivati božanskim nazivima premda je pravi Bog. O sebi nije nikad izustio neki božanski izraz i izbjegavao je da ga učenici tako nazivaju. Najčešći izraz koji je za sebe koristio bio je „Sin čovječji“, što je vrlo zagonetan ali istodobno i vrlo skroman naziv, jer u Starom zavjetu izraz „sin čovječji“ uključuje čovjekovu krhkost, malenost pred Bogom i njegovu grešnost. U SZ-u, također, ovaj pojam ima i apokaliptičko značenje, posebno kod proroka Daniela. Izraz „Sin čovječji“ u Novom zavjetu pojavljuje se oko 70 puta i ima uglavnom dvojako značenje: apokaliptičko i patničko.

Apokaliptičko – proslavljeni Sin čovječji: „I ugledat će Sina čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom“ (Mt 24,30). Zatim, Isus govori svojim učenicima: „Kad Sin čovječji sjede na prijestolje svoje slave i vi ćete sjesti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih“ (M 19,28)! Također: „Doći će zaista Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakome po djelima njegovim“ (Mt 16,27)! Dakle, Sin će čovječji biti proslavljen i sudit će svijetu.

Patničko – Sluga Jahvin: „I poče ih poučavati kako Sin čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane“ (Mk 8,31)! Ovo je upravo tekst iz današnjeg Evanđelja. Ima još sličnih tekstova u Novom zavjetu. Isus, dakle, želi reći da Sin čovječji, prije nego što uskrsne i doživi svoju nebesku proslavu mora najprije proći kroz zemaljska poniženja, izrugivanja, patnju, odbačenost, podnijeti križ i svoju Muku! To je volja Božja koju Isus prihvaća i ne želi da ga itko skrene s toga puta.

Mesija

Isti izraz – Mesija – koristi i hebrejski i aramejski jezik, dok grčki jezik koristi izraz Krist (Hristos). Oba znače – pomazanik! U Starom zavjetu taj se izraz prvenstveno koristio za kraljeve koji su prilikom svoje krunidbe bili pomazivani uljem po glavi i tako posvećivani za ulogu Gospodnjeg namjesnika u Izraelu. Pomazivanje je značilo primanje Duha Božjega. Kruna je značila da postaje politički vođa u Izraelu, a pomazanje je značilo da postaje religiozni vođa svoga naroda. Pomazani kralj je, dakle, Pomazanik Jahvin! Osigurana mu je Božja zaštita s neba. Narod je prema svome pomazanom kralju osjećao posebno strahopoštovanje, jer – njega je izabrao Bog! Ako diraš u kralja, diraš u Boga! David za kralja Šaula kaže: „Tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Jahvina i ostati nekažnjen“ (1 Sam 26,9). Hajde se usudi, ako smiješ! Međutim, mnogi starozavjetni pomazanici, kraljevi, izraelske vođe nisu bili Bogu vjerni. Znali su izigrati Savez, ne poštivati Zakon, klanjati se i poganskim bogovima, a neki su od njih stoga završili u progonstvu gdje bi ih neprijatelji izrugivali kao i cjelokupni izraelski narod. To se smatralo kaznom Božjom, a bilo je posebno poniženje i za kralja i za narod. Stoga se nakon takvih starozavjetnih progonstava počela rađati u narodu vjera u budućeg Mesiju kojega neće nitko moći dotući, pobijediti ni prognati bilo gdje. Koji neće trpjeti, biti odbačen, niti biti ubijen. On će pobijediti sve svoje neprijatelje i postati vojni, politički, državni i strateški gospodar nad svim neprijateljima i na cijelom području. Donijet će tako Izraelu konačnu i potpunu slobodu. Tako je počelo iščekivanje pravoga i nepobjedivoga Mesije koji će izbaviti Izraela od svih silnika i neprijatelja. Takva mesijanska psihoza vlada u židovskom narodu u vrijeme Isusovo. Dolazak pravoga Mesije! U takvoj psihozi žive i apostoli koji na isti način shvaćaju mesijansko iščekivanje. Kada se pojavio Isus sa svojom svetošću, vlašću, moći, čudima i znamenjima, u narodu je oživjela misao da bi on mogao biti taj obećani Mesija. Vidiš li da može sve što god zamisli?! Vidiš li kako se vlada! Vidiš li kakva čuda čini!? Takav nam i treba, onaj koji može sve!

Ključno pitanje – ključni odgovor

Isus, svjestan mesijanske psihoze naroda, za sebe koristi izraz Sin čovječji. Ne govori da je Mesija niti želi da ga njegovi učenici tako zovu. Jer, ako bi koristio takav izraz to bi se odmah prebacilo na politiku, vojsku, zemaljsko kraljevstvo, ratove, a on radi toga nije došao na ovaj svijet. Zato želi biti Mesija u tišini. U tišini vršiti svoje mesijansko poslanje koje nema ni zemaljske ni vojne ni političke ciljeve. On je došao voditi borbu za nebesko kraljevstvo. To se može shvatiti samo vjerom, na osnovi onoga što je Isus svojim znamenjima pokazao. No zanimalo ga je jesu li i njegovi učenici još uvijek u toj krivoj mesijanskoj psihozi, ili ga shvaćaju ispravno – kao Mesiju s nebeskim ciljem. Da bi došao do toga odgovora najprije počinje s pitanjem što narod misli o njemu. Učenici kažu da neki govore da je Ivan Krstitelj, drugi da je Ilija, treći da je neki od proroka (usp. Mk 8,28). A onda prelazi na ključno pitanje što oni misle:

− da je politički Mesija ili nebeski Pomazanik

− da je došao radi vremenita probitka ili vječnog dobitka

− da je došao boriti se za zemaljsko kraljevstvo ili za nebesku domovinu

− da je on, Mesija – sin izraelskih četa, ili Mesija – Sin Božji

To je bilo ključno pitanje. Apostoli, izjasnite se, kakav je vaš „mesijanizam“: politički, vojni, zemaljski, prizemni, starozavjetni ili: vjerski, nebeski, novozavjetni, Božji, vječni! Gdje ste vi?! Prikovani uza zemaljsko i prolazno ili stremite k nebeskim neprolaznim visinama!? Tada apostolski prvak Petar u ime svoje apostolske zajednice daje ključni odgovor na ključno pitanje – potvrđuje i ispovijeda vjeru u pravoga Mesiju: „Ti si Pomazanik – Krist“ (Mk 8,29). Isus je u duši bio silno radostan radi takva Petrova odgovora jer je bio potpuno ispravan. „I zaprijeti im da nikomu ne govore o njemu“ (Mk 8,30), upravo zbog krivog shvaćanja izraza Mesija.

Mesija je Kralj križa i Kralj vječne slave

Upravo zbog ostatka toga krivog mesijanizma u židovskoj svijesti, apostol Petar ne može prihvatiti Mesiju koji „treba da mnogo pretrpi…, da ga odbace…, da bude ubijen“ (Mk 8,31). Stoga ga odmah „uze u stranu i poče odvraćati“ (Mk 8,32). A Isus mu upućuje oštre riječi: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“ (Mk 8,33). Zar si već zaboravio, Petre, što si maloprije rekao: da je Isus pravi Mesija! A to znači da prihvaća križ svoj i muku Mesije patnika, po volji Božjoj. I još nešto: on to isto traži od svih Židova koji iščekuju Mesiju, a posebno od svojih učenika: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mk 8,34). Tko iščekuje Mesiju, tko ispravno shvaća Mesiju, tko ljubi Mesiju, neka čini kao on – neka uzme križ, slijedi ga i bude ponizan! Tko slijedi put patničkog Mesije taj će doživjeti i vrhunac proslavljenog Mesije – uskrsnuće i život vječni! Jer Isus u svojoj rečenici ne kaže da će samo trpjeti, biti odbačen i biti ubijen, nego da će i treći dan „ustati“ (Mk 8,31). Patnički Mesija ne isključuje uskrslog i proslavljenog Mesiju. I takav Mesija zaista jest osloboditelj od grijeha i pobjednik nad grijehom i smrću! Što je neusporedivo veće od naših ovozemaljskih pobjeda i proslava! Svaki koji njega slijedi u patnji i muci po volji Božjoj, doživjet će isto uskrsnuće i proslavu za sve vijeke s Proslavljenim Kristom. Blago onom koji se Mesije i njegova križa ne zastidi i nad njime se ne sablazni, nego ga prihvati i slijedi: „Doista tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju, njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima“ (Mk 8,38). Stoga, slijedimo patničkog Mesiju kako bismo se mogli naći u društvu s proslavljenim i vječnim Mesijom. Mesija Patnik proći će kroz svoju patnju i križ, ali je vrhunac njegova kraljevanja u nebu – Kralj nebeski! Mesija je Kralj križa, ali i Kralj neba i zemlje, Kralj povijesti, kralj života i smrti, kralj nad svim narodima, Kralj našega života, Kralj vječne slave! Pa nije li on tisuću puta premašio sva očekivanja svoga židovskog naroda!?

Tko je za mene Krist?

Možda mi ne bismo znali dati nekakav stručan teološki odgovor na pitanje tko je Mesija, ali to Isus ni ne očekuje od nas. Znali bismo vjerojatno odgovoriti na to pitanje iz svoga osobnoga života s njim.

Ovako se vodio razgovor između jednog obraćenog čovjeka i njegova prijatelja koji nije vjerovao u Isusa.

− I, ti i dalje vjeruješ u Krista kao Boga. Pa, tko je taj Krist? Ti sigurno o njemu sve znaš. Što je bio po nacionalnosti?

− Ne bih to znao odgovoriti.

− U kojim je sve zemljama živio, koliko mu je godina bilo kad je umro?

− Zaista, ne bih znao odgovoriti na to pitanje.

− Pričao si o propovijedima. Koliko je propovijedi održao?

− Ne, ni to ne znam.

− Govorio si o čudima. Sigurno znaš koliko je čuda učinio.

− Mnogo, ali ne bih znao koliko.

− Pa, onda stvarno premalo znaš o Kristu u kojega toliko vjeruješ i kojim si toliko zaluđen!

− Da, premalo znam, i stid me je zbog toga. Ali ću vam reći što o njemu znam: prije tri godine bio sam obični pijanac i uličar. Moja obitelj me se stidjela i bila je slomljena. Žena i djeca su strepili od moga dolaska kući. Sav sam novac potrošio, obitelj doveo na prosjački štap i zapao u velike dugove. Čak je i prodaja kuće bila u pitanju. A danas: više ne pijem i ne živim kao uličar! Sretno živim sa svojom ženom i djecom, raduju mi se kad dolazim kući! Sve sam dugove vratio! Kuća više nije u pitanju! Zaposlio sam se i sretan sam jer zarađujem za svoju obitelj! Moja žena i djeca me neizmjerno vole! U mojoj je kući sreća i radost! A sve to mi je učinio, znate tko – Krist, moj Bog u koga vjerujem! Da nije bilo njega ja bih propao, a možda bi propala i moja obitelj. I vjerovat ću u njega dok sam živ. Krist je moje sve: moj život, moja sreća, moja radost, moja budućnost! Eto, to je za mene Krist! To znam o njemu!

Svaki bi od nas danas mogao potvrditi svoju vjeru u Mesiju: on mi je dao predivne roditelje i sretnu obitelj; on me prati i potiče da marljivo učim u školi i na studiju; on mi pomaže u obiteljskim obvezama kao roditelju; on me čuva na mom putu kad sam za volanom; on mi pomaže nositi moje životne križeve; on me vadi iz teških životnih situacija; on mi je najbolji prijatelj u savjetima i planiranju budućnosti. On je stotinu čuda dosada učinio u mom životu.

To je moj svakodnevni Krist Mesija u koga ja vjerujem!