(Post 2,18-24; Heb 2,9-11; Mk 10,2-16 ili 10,2-12)

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU B

Što je Bog združio čovjeku nije dopušteno rastavljati


Današnje prvo čitanje drugo je izvješće o stvaranju i ono je starije od prvoga. U prvom se govori o stvaranju svijeta, u kojem je i čovjek dio toga stvorenja. U ovom drugom se govori o čovjeku, radi kojega je sve stvoreno. On je kruna stvaranja. Kako piše C. Westermann, oba dokazuju da je Bog Stvoritelj čovjeka (1,26 – 27).

Piše: Anto Dominković

Uvod u pokajnički čin

Poštovane sestre i braćo! Koliko se samo puta naljutimo na svoje najbliže? Muž na suprugu i obratno, djeca na roditelje i obratno, prijatelji jedni na druge… naš život je upućen prema drugima, a opet tako često i olako uviđamo pogreške drugih, a svoje ne vidimo ili ih previdimo! Današnja nas čitanja pozivaju da naučimo praštati jedni drugima, da pružamo novu šansu jedni drugima i ono najvažnije, da ljubimo jedni druge! Napose Pavao potiče da slijedimo Isusovu zapovijed s Posljednje večere, te se prepoznajemo po ljubavi! Kad pogledamo u svoje srce, možemo li reći da smo svima oprostili i pružili novu šansu? Ako ljubimo, onda nema razloga za tolike rastave, nema razloga za tolika druga zla koja činimo jedni drugima, napose za tolike preljube i nepovjerenja među supružnicima i bračnim partnerima, među subraćom! Praštajmo i budimo ponizni kako bi se i nama oprostilo!

Zato čovjek sebe i duguje Bogu, te stoga Augustin i može pisati u svojim Ispovijestima: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi!“ Iz ljudske se naravi iščitava, kako piše u Knjizi o Jobu: „Tvoje me ruke sazdaše, stvoriše!“ (10,8). Ovo izvješće izričito spominje, da je Bog stvarao prvo muškarca pa ženu, kako to navodi naš poznati bibličar M. Zovkić, a to znači da su istovrsni, jednaki po stvorenosti, dostojanstvu i časti. To što je muškarac prvi stvoren, ne daje mu nikakve privilegije niti ovlasti nad ženom, nego obvezu da je ljubi i u njoj prepoznaje dio sebe, svoju „ljepšu“ polovicu, kako to često volimo reći. A s obzirom da su različiti, upućeni su jedno na drugo, pa su istom zajedno „čovjek“ (Post 5,1). To je svečana i najljepša oda ljubavi. Makar u raju i okružen tolikim ljepotama i stvorenjima, čovjek bijaše „sam“ sve, dok mu Bog nije stvorio ženu. Istom tada je propjevao: „Evo kosti od mojih kosti!“ Time je začeta najljepša pjesma ili Pjesma nad pjesmama, kako piše Ljudevit Rupčić, koja opjevava ljubav Boga prema čovjeku i ljubav čovjeka prema Bogu, a onda i ljubav muškarca prema ženi i žene prema muškarcu, jer svatko od njih u onom drugom gleda svoju sliku i polovicu duše svoje. O tom imamo i nebrojena svjedočanstva – i onih u braku, ali i onih koji žive u celibatu i zavjetima.

Otkupljeni Kristovom Krvlju

U drugom čitanju, Poslanici Hebrejima, pisac nas vodi pred Isusa – Poniženog i Proslavljenog! (2,6-11) „da milošću Božjom bude svakome na korist, što je on smrt okusio“.  On, Sin vječnog Oca, Početnik je našeg spasenja, u kojem postadosmo „sinovi u Sinu“ – kako piše Sv. Hilarije. „Zato se on i ne stidi zvati braćom“ nas ljude. A bratstvo je s nama skupo platio. Smrću i uskrsnućem! I tako nas poučio da i mi bratstvo i sestrinstvo s njime, i među sobom plaćamo na sličan način. Koliko li smo puta bili ljuti na svoju braću i sestre? Koliko puta ne pričamo s njima zbog sitnica iz tko zna kojeg vremena? Zar je tako malo potrebno da nas rastavi od ljubavi Kristove? Pisac Poslanice Hebrejima potiče nas da budemo svjesni da nismo otkupljeni nečim propadljivim i jeftinim, nego Krvlju Krista Raspetoga! I to trebamo itekako cijeniti. A što je s nama? Znamo li uistinu cijeniti to što nam Krist daruje i znamo li poštivati svoju braću i sestre?

Zabrana rastava

U evanđelju susrećemo Isusa okruženog mnoštvom, a farizeji ga pokušavaju uhvatiti u riječi i osramotiti javno pred svima, pitajući ga: „Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?“ Pa ovi farizeji kao da žive kod nas danas? Svaki drugi brak je rastavljen. Zar je moguće da mladi koji se sedam ili osam godina zabavljaju, žive u kršćanskom braku tri-četiri mjeseca i onda se rastaju, jer eto nisu jedno za drugo? Zar je moguće da tako malo drže do sakramenata i svetosti braka? Kako li je samo ova Božja riječ svevremena i trajno nas podsjeća na stalnu vrijednost i opominje da budemo budni i osluškujemo što i kako će Isus odgovoriti! Vratimo se farizejima čije je mišljenje u ono vrijeme zapravo mišljenje većine i ulice, a ulica je uvijek prljava, bez Boga i morala, piše I. Bagarić! Zanimljivo je ovdje napomenuti, da žena to isto pismo nije mogla ni u kojim uvjetima niti slučaju napisati svome mužu! Osim toga, žena kod njih nije imala nikakva  prava, kao ni kod Grka. Bili su zaboravili: „Nije dobro, da čovjek bude sam!“ Treba mu družica i pratiteljica u životu. Isus im najprije odgovara protupitanjem: „Što vam zapovjedi Mojsije?“ Dopustio im je rastavu „radi okorjelosti srca njihova“, a onda presuđuje neočekivano. I to svojim autoritetom; većim od Mojsija, piše Duda. „Što je Bog združio, čovjek neka ne rastavlja!“ Nijedna ljudska vlast ne može nekažnjeno dirati u Stvoriteljevu odredbu! Original na hebrejskom je jedva prevediv na hrvatski jezik „“ – „Iša“ (čovjek – čovječica?), a označava jednakost i u imenu, i u opisu, i u zakonu.

Svetost braka

Za Isusa je brak svetinja! Dići će ga na dostojanstvo sakramenta – izvor milosti i svetosti! Brak u čovječanstvu je zjenica oka u tijelu! Stoga nema te ljudske vlasti, koja se s tim smije igrati! Ne znam je li uopće potrebno polemizirati i spominjati nakaradne istospolne zajednice i gluposti, koje ljudi današnjeg vremena žele izjednačiti s ovom, od Boga zamišljenom zajednicom?! Svi pokusi koje „razvijene“ države i društva žele ozakoniti samo su približavanje propasti koju sami sebi uzrokujemo, ako se ne budemo držali Božjih zakona i odredbi. Pavao će u preporuci oženjenima reći da su muževi dužni ljubiti svoje žene kao sebe samoga, kao svoje tijelo, a žene trebaju biti pokorne svojim muževima! Kako lijep i plemenit savjet! Nadalje, daje savjete za djevice i neoženjene, želeći naglasiti da se za Boga i zbog Božjih „interesa“ čovjek može odreći i onoga što je po sebi razumljivo i potrebno!

Celibat i obitelj u krizi

Danas se često govori o celibatu i kako bi možda bilo bolje katoličkim svećenicima ukinuti celibat, kao da bi to riješilo sve probleme u Crkvi!? Ako se malo bolje pogleda, onda ćemo vidjeti, da ima sve više mladića i djevojaka koji nisu u braku i ne razmišljaju o bračnoj zajednici! Rijetko se tko pita, koji je to njihov razlog za takve odluke? Brak je zajednica ljubavi koju Bog oplemenjuje djecom i stoga Isus brzo prelazi upravo na to. Dvoje se začas nasite jedno drugoga! Ako se prva ljubav ne povećava, smanjuje se! Djeca nisu samo zbog Crkve i naroda! Njih zahtijeva i ljudska sebičnost. Ako ljudi ne žele upasti u osamljenost, moraju hraniti svoje zajedništvo. Što se više hladi prva ljubav, to su više potrebna djeca da vežu obitelj, naglašava R. Šilić. Današnja obitelj je uistinu ugrožena u svojoj biti i želi ju se svesti samo na nagon, nekakvu potrebu, a ne ljubav i međusobnu žrtvu i razumijevanje! Braka bez ljubavi i žrtve nema i ne može biti. Često smo sebični i gledamo samo svoje interese. Pokušajmo se upitati što je to za nas važno i kroz lijepu priču odgovorimo onima za koje tvrdimo da ih volimo, je li ih radi njih volimo i kad smo im zadnji puta iskreno rekli upravo te dvije riječi?

„Želim da se razvedemo“

„Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj sam supruzi rekao da imam važnu vijest za nju. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala je u mene i očekivala tu važnu vijest koju ću joj reći. Bože, kakvu ću joj samo bol sada nanijeti. Hoće li to ona moći podnijeti? Jezik se zapliće. Osjećao sam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Skupio sam snagu i uspio izgovoriti: „Želim da se razvedemo…” VIŠE NIJE BILO RIJEČI. NJIH JE ZAMIJENIO NJEZIN PLAČ… Prešle su te teške riječi preko moga jezika i ranile moju slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njenim izmorenim očima veća je od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspjela upitati: „A zašto?” Njezino sam pitanje zanemario, kao da ništa nije ni rekla. Više nije bilo riječi. Njih je zamijenio njezin plač. Poluglasno je rekla: „Pa ti nisi čovjek!“ Cijelu je noć plakala i vjerojatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti. Kako reći da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu!? Točno je da među nama više nije bilo one 'stare' ljubavi. Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, auto i 30 % dionica koje posjedujem u jednoj velikoj kompaniji. Samo ih je pogledala i poderala. U braku smo već 10 godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno kidanje papira prihvatio sam kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje me namjere ništa ne može odvratiti. Volim Jane i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Ono što sam tjednima planirao, počelo se ostvarivati.

Navečer sam se kasno vratio kući. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam očekivao niti želio pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav sam dan proveo s Jane i umorio sam se. U ponoć sam se probudio i vidio da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj pa sam ponovno zaspao. Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona te noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Nije za sebe tražila ništa, osim još jednog zajedničkog mjeseca. Tražila je da u tom razdoblju, pred drugima, postupamo onako kako se ponaša svaki normalan bračni par. To je obrazložila činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na to. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro radim ono što sam učinio prvo jutro u našem bračnom životu. Tražila je da ju svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe. Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja i to ću ispoštovati. Mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan. O tim čudnim uvjetima obavijestio sam Jane, a ona je podrugljivo primijetila kako je to njezin posljednji, bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka. Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, probudili su se moji osjećaji prema njoj. Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka s ovom ženom izašao je na površinu. 'ŠTO BI MOJ SIN REKAO DA ZNA ŠTO ČINIM NJEGOVOJ MAMI!?' Naš je sin vidio kako sam njegovu mamu uzeo u naručje, i počeo vikati: 'Tata nosi mamu!' Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Što bi moj sin rekao da zna što činim njegovoj mami!? Ne zna koliku joj bol nanosim. Prenio sam ju kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije 10 godina. A ona je zatvorila oči i prošaptala: 'Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu.' Klimnuo sam glavom, potvrdivši da neću. Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobusnoj stanici. Idemo u istom pravcu; ja sam sâm u autu, a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da ju ne poznajem. To nikada ne mogu zaboraviti. Sljedećeg dana, dok sam ju nosio, njen miris me podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam kako sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenom licu. Više nije mlada i lijepa kao nekoć. I njena kosa se promijenila. Jedno pitanje me mučilo: Kakav sam ja to čovjek i činim li joj nepravdu!? Četvrti dan, dok sam je nosio na svojim rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jak osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset najljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva je žena pravo blago. Osjećaji su svakim danom postajali snažniji. Jane o tome nisam ništa govorio. Iz dana u dan moja supruga bila je sve lakša. Nije ju bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i našeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka. Jednog dana promatrao sam ju dok je tražila odjeću da se obuče. Sva joj je odjeća bila velika. Tada sam znao da mi je lako nositi ju zato što je smršavila. Kada sam ju posljednje jutro uzeo u naručje, nisam mogao ni jednog koraka krenuti naprijed. Naš je sin već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može dogoditi. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam ju na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam ju da mi oprosti i govorio: 'Sve do sada nisam znao koliko si dobra i koliko mi značiš!' Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u auto i otišao do Jane. Pred njenom sam kućom istrčao iz auta ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja pred njenom kućom, da se ne bih predomislio i ponovno promijenio svoju odluku. Jane me je čekala pred svojim vratima s osmjehom na licu. Rekao sam: 'Jane, žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!' Moje su je riječi izbezumile. Ostala je nepomična. Kroz suze je izustila: 'Jesi li ti normalan!?' Ponovo sam se ispričao, a ona me je ošamarila i zalupila kućnim vratima. Monotoniju u moj brak donijele su sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su nam samo poneka lijepa riječ i lijepo djelo.

Nosio sam ju na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se od Jane, donio sam čvrstu odluku da ću od sada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi. Svratio sam u cvjećarnicu da kupim supruzi buket cvijeća. Prodavačica me je upitala: 'Što ćemo napisati na podsjetnici?' Sav sretan rekao sam: 'Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi.' Požurio sam kući da ju obradujem. Ušao sam u njenu sobu, ali… Moja draga supruga ležala je nepomično. Napustila je ovaj svijet. Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom, a da mene o tome nije ni obavijestila, pogodilo me je kao grom iz vedra neba! Zato je ona onako naglo oslabila. Poštedjela me je brige i tuge, a ja sam ju povrijedio na najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kada joj je bilo najteže. Bio sam potpuno zaslijepljen i zaveden... Znala je da na ovom svijetu neće dugo ostati pa je željela našeg sina poštedjeti trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu. Udoban stan, luksuzni automobil, dionice i velika ušteđevina nisu jamstvo za sreću u braku. Sitnice čine život i ljude usrećuju. Nađite vremena za svog životnog suputnika/suputnicu. Nadam se da će netko izvući pouku iz onoga što se meni dogodilo i da će ovo moje svjedočanstvo spasiti neki brak i neku obitelj.“ (Izvor: https://book.hr/svjedocanstvo-koje-moze-promijeniti-vas-odnos-prema-bliznjima-dosao-sam-i-rekao-svojoj-supruzi-zelim-da-se-razvedemo/)