(Hab 1,2-3.2,2-4; 2 Tim 1,6-8.13-14; Lk 17,5-10)

DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU C

Svjetlom vjere protiv beznađa


Prorok Habakuk tuži se pred Bogom kako na zemlji nema zakona i pravde. Pravo je izopačeno, a Bog šuti. Kao odgovor na prorokovu pritužbu Bog mu daje znak, ali taj znak ne obećava mnogo. Pomoć pravedniku neće doći tako brzo.

Foto: Pixabay.com

Foto: Pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

Naša vjera, kao i sam život, ima svoje uspone i padove, radosti i krize. Vjera se ne zapisuje u knjige, nego u srce, pamet, volju i cijelo tijelo. Željeli bismo koji put imati veliku vjeru, jaku i sigurnu jer mislimo da bismo tada našli mir i sigurnost. Međutim, Isus stavlja naglasak na nešto drugo. On govori o vjeri kao o zrnu gorušice koje se posije u život pojedinca, tamo živi, klija i raste. Ona nije neki posjed koji se čuva, nego živa snaga koja se očituje u životu pojedinca.

Vjera ima nešto s pouzdanjem i vjernošću. Vjerujem prijatelju da mi govori istinu. Vjerujem njegovoj riječi jer poznam njegovo srce.

Bog je najvjerniji prijatelj čovjeka. Ono što Bog čini je istinito. On mi nije dužan nikakva objašnjenja, a ni plaću. On vodi, podupire i traži; on odlučuje i sudi. On je Gospodin. On je i prijatelj koji daje, pomaže i zahvaljuje.

Od pravednika traži pouzdanje, pa čak i onda kada osjeća da mu pomoć neće stići na vrijeme: „Zapiši viđenje, ureži ga na pločice, da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje samo za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i neće zakasniti“ (Hab 2,2-3). Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Božjoj vjernosti čovjek treba odgovoriti vjerom i pouzdanjem u Božju providnost jer „pravednik živi od svoje vjere“ (Hab 2,4). Bog će sigurno pomoći pa će ipak na kraju pravednost slaviti pobjedu nad nepravdom.

Kako osnažiti vjeru?

Isus progovara apostolima o vjeri jer su odjednom poželjeli snažniju vjeru od one koju nose u sebi. Apostoli sigurno nisu bili nevjernici, ali su osjećali da im je vjera slaba. Kada je vjera slaba, onda se pokazuju nedostatci i na području nade i ljubavi. Uz takve nedostatke slabi i čovjekovo pouzdanje, a životna odvažnost postaje krhka. Apostolima je, očito, bilo stalo da im vjera bude jaka, onako silna kao što su je susretali kod Isusa koji je bio silan na riječi i na djelu. Zato su zamolili Gospodina da im umnoži vjeru misleći kako se vjera dobiva kao što se dobije nekakav dar (usp. Mk 17,5). Na njihovu zamolbu Isus im progovara o vjeri koja se očituje vjernošću i pouzdanjem u Boga. A Bog uz takvu čovjekovu vjeru neće ostati po strani, nego će se zauzeti za čovjeka vjere i darovati mu život.

„Umnoži nam vjeru!“ Molitva koja često prelazi i preko naših usana. Kada započinjemo molitvu krunice i kada nakon Vjerovanja i Očenaša završavamo prvu Zdravomariju riječima „tvoj Isus“, dodajemo zaziv „koji neka nam umnoži vjeru!“ Je li nam to potrebno? Hoćemo li ikada imati dovoljno vjere? Pokazuje li naša vjera određene nedostatke ili manjkavosti?

Plod manjkave vjere

Ne bojmo se suočavati s tim jer u našoj se vjeri nalazi temelj svake duhovnosti. A manjkavost se vjere očituje u grijehu. Ne mislim ovdje na one naše male svakodnevne pogreške, ni sitne pakosti koje nesvjesno činimo jedni drugima, nego na stvarne grijehe koje svjesno činimo. Takvi grijesi izraz su nedostatka vjere. Čovjek koji vjeruje svim srcem svojim i svom dušom svojom neće dovesti u pitanje temeljni vjernički stav da ne čini ništa što se protivi bilo kojoj Božjoj zapovijedi. O tome se jasno govori već na prvim stranicama Biblije kada je Bog udomio čovjeka kao djelo svoje ljubavi u raju. Grijeh prvih ljudi ne počinje tek s neposluhom, dakle ne onoga trenutka kada je Eva pogledala zabranjeno voće i nije odoljela kušnji, nego on je počeo onoga trenutka kada je dopustila zavodniku da joj kaže kako nije istina ono što Bog govori da je uvjeri kako joj Bog nije prijatelj. Dakle, korijen grijeha nalazi se u manjkavoj vjeri. U grijehu koji se tamo navodi lako se dade uočiti da se naši praroditelji nisu toliko obazirali na Boga, koliko na ono što je zabranjeno. A nakon toga krenulo je sve naopako. Čovjek je okrenuo leđa Bogu i krenuo kroz povijest, ne putem Božjim, nego vlastitim stranputicama.

Čežnja za Bogom

„A sada, oče, taj užasan osjećaj gubitka – ta neizreciva tama – ta osamljenost – ta trajna čežnja za Bogom – koja mi uzrokuje tu bol duboko u srcu. Tama je tolika te, zapravo, ne vidim – ni umom ni razumom. Božje mjesto u mojoj duši je prazno. U meni nema Boga. Kada je bol čežnje tako velika – samo čeznem i čeznem za Bogom – a onda osjećam – da me On ne želi – da nije tu. Nebo – duše – tek su puke riječi – koje mi ništa ne znače. I sam mi se moj život čini proturječnim. Pomažem dušama – a da idu kamo? Čemu sve to? Gdje je duša u meni samoj? Bog me ne želi. Ponekad – čujem samo kako moje srce vapi: 'Bože moj', i ništa drugo ne izlazi. Muka i bol neobjašnjivi su. Od djetinjstva nježno ljubim Isusa u Presvetomu sakramentu – ali i toga je nestalo. Pred Isusom ne osjećam ništa – a opet, nizašto na svijetu ne bih propustila svetu pričest. Vidite, oče, kakvo proturječje vlada u mojemu životu. Čeznem za Bogom – želim ga ljubiti – ljubiti ga puno – živjeti jedino iz ljubavi prema njemu – jedino ljubiti – a opet, nema ničega osim boli – čežnja ali ne ljubav (…) Želim jedino Boga u svojemu životu. 'Djelo' je uistinu isključivo njegovo. On je to tražio – rekao mi što mi je činiti – vodio je svaki korak – upravlja svakim mojim pokretom – stavlja mi riječi u usta i daje mi da učim sestre tome putu. Sve to i sve u meni jest samo On. Zbog toga, kada me svijet hvali – to me se, zapravo, i ne dotiče – ne dotiče se čak ni površine moje duše. Što se tiče djela, uvjerena sam da je sve to On. Prije sam pred Gospodinom mogla provoditi sate – ljubeći ga – razgovarajući s njime – a sada – čak mi ni razmatranje ne ide kako valja – ništa osim 'Bože moj' – a nekad čak ni to. Ipak, negdje duboko u mojemu srcu ta se čežnja za Bogom probija kroz tamu. Kad sam vani – kada radim – ili se susrećem s ljudima – tu je ta prisutnost – nekoga tko živi vrlo blizu – u meni samoj. Ne znam što je to – no vrlo često, pa čak i svakoga dana – ta je ljubav prema Bogu u meni sve stvarnija. Uhvatim se da nesvjesno Isusu izražavam najneobičnije znakove ljubavi. Oče, otvorila sam Vam srce. (…) Moje srce, duša i tijelo pripadaju jedino Bogu – dijete svoje ljubavi odbacio je kao neželjeno. Unatoč svemu, oče, na ovim sam duhovnim vježbama donijela sljedeću odluku: biti Njemu na raspolaganju. Neka čini sa mnom što god želi, kako god želi, dokle god želi. Ako je moja tama svjetlost nekoj duši – čak i ako nikome nije ništa – savršeno sam sretna – biti Božji poljski cvijetak.“

Sv. Terezija od Kalkute, Dođi, budi moje svjetlo

Kada Isus u Ivanovu evanđelju govori o djelovanju Duha Svetoga, onda kaže da će Duh Sveti pokazati svijetu „što je grijeh, što li pravednost, a što osuda“, te dodaje da je grijeh „što ne vjeruju u mene; pravednost – što odlazim k Ocu ... a osuda  što je knez ovoga svijeta osuđen“ (usp. Iv 16,8-9). Apostol će Jakov reći kako svi mnogo griješimo (usp. Jak 3,2). To se odnosi i na područje vjere, gdje se koji put očituju jasni nedostatci. Kod nas se možda danas u najvećoj mjeri očituje nedostatak pouzdanja u Božju providnost. Vjeruje li još netko od nas uistinu u Božju providnost? Sjetimo se Isusovih riječi: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: 'Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!' I on bi vas poslušao“ (Lk 17,6). A na drugom će mjestu reći: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 10,33). Zaista bismo se koji put kod ispita savjesti morali u tom pogledu izložiti sudu Božje Riječi.

Ne stidjeti se vjere

U sjećanju mi je iz djetinjstva ostao jedan oblik ispovijesti vjere koju je okupljena zajednica rodne mi župe glasno izgovarala. Župnik bi prije navještaja evanđelja glasno postavio pitanje zajednici: „Zašto smo kršteni?“ Puk bi na to odgovarao: „Da u tebe, Bože, vjerujemo, da slušamo tvoga Sina Isusa Krista i da po zakonu Crkve živimo.“ Svaki je kršćanin odgovoran za vjeru svoga brata i svoje sestre. To posebno vrijedi za biskupa i svećenika jer im je povjeren „poklad vjere“. Jer u tom smislu, piše apostol Pavao biskupu Timoteju, a što je prethodno zapisao u Poslanici Rimljanima kao vlastitu ispovijest vjere: „Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje“ (Rim 1,16). Pavao sokoli Timoteja kako će postupati u posebnoj pastoralnoj situaciji rane Crkve. Kristova je zajednica bila nagrizana izvana i iznutra. Izvana proživljava progone koje je rimska vlast sve više rasplamsavala, a zbog toga se i sam Pavao našao u zatvoru kao sužanj poradi evanđelja. A iznutra je bila razdirana krivim naučavanjima jer se Kristov nauk počeo izvrtati tako da su se u Crkvi pojavile razmirice i sukobi. U takvoj situaciji nije bilo lako biskupu Timoteju održavati zajednicu na okupu, a da i sam ne bude izložen opasnosti da se zarazi. Stoga mu Pavao piše: „Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova“ (2 Tim 1,8).

Raspirivati žar vjere

Jesu li se danas vremena promijenila? Ima li danas povoda da se zastidimo Krista i njegova evanđelja? Snaga je kršćanskog života i svjedočanstva Crkve stalno praćena slabošću njezine djece. U Sarajevu je svojedobno održan simpozij profesora pastoralne teologije u organizaciji Konferencije teologinja i teologa njemačkog govornog područja s temom Pastoral mladih u aktualnoj situaciji u Europi, gdje je predstavljena aktualna situacija mladih u Europi. Iako se u Europi, ovisno od zemlje do zemlje, pokazuje određena različitost u pogledu vjere i crkvenosti mladih, ipak sveukupna slika te religioznosti nije nikako ružičasta. Sigurno da nam nije lako podnositi napetosti procesa koji se pokazuju u pastoralnoj stvarnosti Crkve, a uzaludni trud može lako sputati radnike na Gospodnjoj njivi da postanu samo promatrači ovoga procesa dekristijanizacije u našim zemljama. Naša bi ukočenost mogla ugasiti vatru vjere i utrnuti onaj mali žižak koji još uvijek svijetli. Ali ne zaboravimo onu mudrosti koju smo u posljednje vrijeme tako često slušali da je „bolje zapaliti i najmanje svjetlo, nego proklinjati tamu“. Ako to prenesemo na suvremeno stanje vjere, onda bismo mogli reći da je bolje raspiriti „milosni dar Božji“ (2 Tim 1,6), nego se prepustiti beznađu i malodušju. 

Prepuštajući se Božjoj providnosti

O tome nam je divno svjedočanstvo dala Majka Terezija, svetica naših dana. Ona nam izlazi u susret kao osoba koju smo susretali na našim ulicama i trgovima, a čije smo plodove vjere mogli takoreći „opipati“. Ona je za sebe rekla: „Ako ikad postanem sveta – zacijelo ću biti svetica tame. Trajno ću biti odsutna s neba – da bih palila svjetlo onima koji su na zemlji u tami.“ Razumjela je Isusov poziv kada joj je rekao: „Dođi, budi moje svjetlo!“ Ona se doista trudila biti svjetlo Božje ljubavi u životima onih koji su bili u tami. A dok je unosila svjetlo u ljudsku tamu, sama je morala prinositi veliku žrtvu osjećaja boli života u tami.

Kao što su apostoli molili, i mi smijemo i trebamo moliti Gospodina da nam umnoži vjeru te se s punim pouzdanjem prepustiti njemu, njegovoj providnosti, a pritom ujedno snažiti jedni druge u vjeri.