Lk 3,15-16.21-22; Tit 2,11-14.3,4-7; Ps 104,1b-2.3-4.24-25.27-28.29-30

KRŠTENJE GOSPODINOVO C

Svakoga dana sve više trebamo „postajati“kršćanima


Ovim blagdanom završava božićni ciklus liturgijske godine i započinje prvi dio liturgijskog vremena koje zovemo vrijeme kroz godinu. Slavimo također i početak Isusova javnog djelovanja. Nakon krštenja on više neće biti nepoznati drvodjelja iz Nazareta. Postaje prorok, propovjednik Kraljevstva nebeskoga, Mesija.

Uvod u pokajnički čin

Danas slavimo blagdan Krštenja Gospodinova. Crkva nas krštenike poziva da Bogu najprije zahvalimo za dar našega krštenja. Doista je to veliki dar. Postali smo Božji sinovi i kćeri. Boga smijemo Ocem zvati.

Pozvani smo također razmisliti o tome živimo li u skladu sa svojim kršćanskim imenom i pozivom. Prepoznaju li nas drugi kao Kristove u našem svakodnevnom životu?

Rodili smo i krstili djecu, bili smo kumovi na krštenju. Preuzeli smo obvezu svoju djecu i kumčad odgojiti u vjeri. Jesmo li ispunili svoja obećanja koja smo pred Bogom dali?

Pokajmo se!

Piše: Ivica Božinović, Katolički tjednik

Luka nas u današnjem evanđeoskom odlomku (Lk 3,15-16.21-22) izvješćuje da je narod bio „u iščekivanju“. U dolini Jordana pojavio se godine 25. ili 28. veliki propovjednik pokore Ivan. Narod je sa svih strana pohrlio da ga čuje. Privlačio ih je njegov pokornički lik. Neustrašivo je upozoravao na potrebu pokore i temeljita obraćenja jer je „Gospodin blizu“. Mnogi su molili od njega krštenje kako bi mogli zadobiti oproštenje svojih grijeha i opačina. Atmosfera je bila uistinu napeta i mnogi su se pitali o Ivanu „nije li on možda Krist“. Ivan to odlučno odbacuje i najavljuje onoga koji je jači od njega, a komu on „nije dostojan odriješiti remenje na obući“.

U tako napetom ozračju iščekivanja zbio se i susret Učitelja iz Nazareta i njegova Preteče. Ivan, svjestan tko stoji pred njim, pokušava odbiti krštenje, ali kad to Isus bezuvjetno traži, Ivan krsti Isusa.

Ovaj blagdan je svojevrsno bogojavljenje. Lijepo to potvrđuje i današnja darovna molitva kad kaže da „danas slavimo dan kad si Isusa objavio kao svojega ljubljenog Sina“. Nebo se rastvorilo i Duh Sveti u tjelesnom obličju silazi nad Isusa, a Otac nebeski potvrđuje da je Isus njegov ljubljeni sin: „Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“

Isusova solidarnost s ljudima

Zašto se Isus krstio? Grijeha nije imao, a stao je pred Ivana zajedno s grješnicima pritisnutim teretom grijeha i željnim oproštenja. Isus pokazuje veliku solidarnost s ljudima koje pritišće grijeh. Postaje nama u svemu jednak osim u grijehu i želio je iskusiti bijedu onih koje je došao spasiti.

Crkva od najstarijih vremena u krštenju Isusovu gleda navještaj našega krštenja. Svaki je kršćanin „u Krista“ kršten, postaje drugi Krist. Pomazan je Duhom Svetim. Nad svakim krštenikom odjekuju riječi Oca nebeskog: „Ovo je sin moj ljubljeni. U njemu mi sva milina!“ Po Kristu i u Kristu postaje Očev sin i kćer. S koliko topline je to opjevano i u hrvatskoj božićnoj pjesmi Narodi nam se: „Danas se krsti Krist na Jordanu – krštenje svoje s njime slavimo!“

„Kršteni, pa pušteni“?

Sv. Leon Veliki, svjestan neizrecive veličine dara sakramenta krštenja, poziva svakoga od nas: „Spoznaj, kršćanine, svoje dostojanstvo. Postao si dionikom Božje naravi, te se stoga nikada bezvrijednim činima ne vraćaj u prijašnju niskost. Sjeti se kakve si glave i kakvoga tijela ud. Ne zaboravi da si bio otrgnut iz vlasti tame i doveden u svjetlost i Božje kraljevstvo.“

Nomen est omen!“, rekoše stari Latini. Ime je znamen. Kršćansko ime je naš znamen, naš ponos, ali i naša obveza. Živim li sukladno svojem kršćanskom dostojanstvu kojega sam na krštenju dobio? Koliki su, nažalost, kako bi rekli stari misnici, „kršteni, pa pušteni“? Od svega im je ostao krsni list, a životom su pošli nekim drugim, a ne Kristovim putem. Krsni list i svoje kršćansko ime „potegnu“ samo onda kada misle da im to može donijeti neku, najčešće materijalnu, korist.

Kako ti je ime?

„Nekog su vojnika doveli pred sud Aleksandra Velikoga. Nakon što je slavni vojskovođa saslušao optužbe, okrenu se vojniku i upita ga:

- Kako se zoveš?

- Aleksandar, odgovori optuženi.

Veliki ga osvajač još jednom upita:

- Kako se zoveš?

I vojnik ponovno odgovori:

- Aleksandar.

Vojskovođa se razbjesni:

- Kako se zoveš?

A kad je vojnik i po treći put rekao da mu je ime Aleksandar, veliki vojskovođa ljutito odvrati:

- Kažeš da se zoveš Aleksandar? Kriv si i bit ćeš kažnjen. U budućnosti promijeni svoj život ili svoje ime jer nitko ne može nositi ime Aleksandar kao što je moje i ponašati se tako kako se ti ponašaš.“

Najveća zadaća našeg života

Sv. Augustin također poziva: „Budi već jednom ono što jesi!“

Kršćaninom se postaje vjerno slijedeći onoga koji nas je na krštenju opečatio. Potrebno je svakoga dana „raspirivati milosni Božji dar koji je u nama“ (usp. 2 Tim 1,6). Samo tako je moguće rasti u vjeri našega krštenja.

Luděk Pachman je protjeran 1972. iz komunističkog Praga kao politički disident. Pretrpio je torturu koju su komunisti redovito primjenjivali nad onima koji se nisu s njima slagali. Prošao je put od ateista do uvjerenog kršćanina. On piše: „Jer ako smo kršćani, znači da ljubimo sve ljude. A ja još nisam dotle došao. S mukom sam postigao da više ne mrzim gospodu Brežnjeva i Husaka i naše mučitelje iz službe sigurnosti. Ali njih da ljubim? Zašto je to tako prokleto teško? Moram pokušati jer svijet se vjerojatno neće nikada istinski promijeniti ako nam ne uspije ljubiti te ljude.

Tko može ponosno o sebi reći da je kršćanin. Uvijek kažem da 'postajem kršćanin'. A to je najveća zadaća našeg života. Kako često u tome ne uspijevamo i kako često moramo to opet iznova pokušavati!“

Kršćani i guske

Zašto smo mi kršćani često tako malo primjetni i uvjerljivi? Zašto tako malo nudimo svijetu?

Možda je grubo, ali valjalo bi razmisliti i nad tvrdnjom koju kroz sljedeću priču iznosi Bruno Ferrero, a ta je da su kršćani ponekad slični guskama u dvorištu.

„Guske su u dvorištu imale tjedni obred do kojega su mnogo držale. Toga su se dana kupale u obližnjoj grabi, oštrile kljunove, gakale, gegale se do ugla na sastanak ispod stare žalosne vrbe.

Ondje je mnogopoštovani mudri gusak, nasljednik blistave tradicije junačke guščje zajednice, zatvorio oči i tužnim glasom prizivao stara vremena kad su guske letjele u obliku slova 'V' te prkoseći vjetru i daljinama, parale nebesko plavetnilo.

Prisjećao se i veličanstvenih pothvata kada su prelijetale oceane boreći se sa strašnim burama, kad su danima letjele bez prekida jer su bile jake, izdržljive i osobito hrabre. Pripovijedao je o slavnim guskama koje su dale život da spase jato.

Dvorišne guske su bile ganute, plakale su i mahale krilima.

Ali čim bi začule gazdu kako u korito sipa hranu, brže-bolje bi se odgegale do njega uz veselo gaktanje. Bile su zadovoljne i sretne što se ne moraju ni centimetra dići od zemlje.“

Živjeti krštenje

Nije, dakle, dovoljno biti kršten. Svoje krštenje valja živjeti. Djeca smo svjetla i svijetu trebamo dati svjedočanstvo Boga i njegove prisutnosti. Od nas se ne traže birane riječi, ali se očekuje da svojim svakodnevnim životom potvrđujemo svoja krsna obećanja.

Od nas se očekuje da svakoga dana sve više „postajemo“kršćanima.