(Ez 37,12-14; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45 ili 11,3-7.17.20-27.33b-45)

PETA KORIZMENA NEDJELJA A

Smrt nije kraj


Ljudi se plaše smrti. O njoj nerado razmišljaju i razgovaraju. Razgovor o smrti kao da je pomalo „nepristojan“ u današnjem društvu i jednostavno se izbjegava, pa čak i na sprovodima.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivica Božinović

Uvod u pokajnički čin

Danas se susrećemo s Isusom koji je uskrsnuće i život i koji jamči svima koji u njega vjeruju život vječni. Naš nedjeljni susret s njime izraz je naše vjere da on jest, ovdje i sada, naše uskrsnuće i naš život. Isus nas izvod iz grobova naših grijeha. Želi nam darovati novi život. Vjerujemo li da on to može? Neka naš odgovor bude isti kao i Martin: „Da, ja vjerujem!“ U toj vjeri pokajmo se za svoje grijehe.

Neki čak i na sam spomen ove neizbježne stvarnosti pribjegavaju kojekakvim vrstama praznovjerja kako bi se „zaštitili“, pa stoga pljuckaju oko sebe, kuckaju u drvo, vrte se na stolici i sl. Svakako da je ovakav način „zaštite“ nedostojan za onoga tko tvrdi da u Boga vjeruje. Nedostojan i grešan, također i potpuno besmislen!

No, strah od smrti prisutan je i kod onih koji se doista pouzdaju u Boga. Jer, smrt znači rastanak i odijeljenost. Sve ono što je činilo čovjekov život, bilo osobe, bilo dobra, mora se napustiti. Svaki čovjek umire vlastitom smrću. Praznih ruku. Ostavlja sve.

Treba li se vjernik sramiti svoga straha pred smrću? Trebamo li se stidjeti suza koje prolijemo na sprovodima dragih nam pokojnika?

Buđenje Lazara

Danas smo čuli evanđeosko izvješće o posljednjem i najvećem Isusovu „znamenju“ u Ivanovu evanđelju – Lazarevo uskrsnuće. Dugi opis događaja koji se zbio u Betaniji gdje je živjelo troje Isusovih prijatelja: Lazar, Marta i Marija, nosi u sebi puno poruka. Isus je čuo za bolest svoga prijatelja Lazara. Sestre su mu poručile da dođe, ali on dolazi tek nakon što je Lazar četiri dana u grobu. Na polasku svojim učenicima kaže: „Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.“ Nisu ga razumjeli, ali su pošli za njim.

Vjera je ključ

U susretu s Martom Isus govori ono što ponavlja svakom muškarcu i svakoj ženi koji plaču na grobu svojih najmilijih: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“ Ključ je, dakle, vjera. Marta tada izgovara ispovijest vjere sličnu Petrovoj: „Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!“ No, ta njezina smiona ispovijest vjere ustuknula je kada je Isus zatražio da se grob nakon četiri dana otvori. Isus je prekorava: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?“ Martina kolebljivost podsjeća sve nas da je nasljedovanje Krista nešto na čemu nam valja raditi cijeli život. Moramo se neprestano boriti da produbimo svoju vjeru u Krista. Sjetimo se kako smo na početku korizme molili Boga „da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i nasljedujemo njegov primjer“.

Isus je uskrsnuo Lazara ili bolje reći oživio, jer nije ga uveo u neumrli uskrsli život. Povratio ga je u ovozemno življenje, nakon kojega je uslijedila smrt. No, ovaj događaj je znak i navještaj pravog uskrsnuća, svjedočanstvo da je Isus doista pobjednik nad smrću i da oni koji s njime umiru imaju jamstvo da će s njime i uskrsnuti.

Vjerujemo li doista?

Svaki puta kad molimo Vjerovanje mi ispovijedamo da vjerujemo „u uskrsnuće tijela i život vječni“. No, vjerujemo li to doista? Sv. Augustin kaže: „Ni u jednoj drugoj točki kršćanska vjera ne susreće toliko otpora kao u pogledu uskrsnuća tijela“. Zašto je tako? Katekizam Katoliče Crkve (996) kaže: „Općenito se dosta lako prihvaća da se ljudski život poslije smrti nastavlja na duhovan način. Ali kako vjerovati da ovo tijelo koje je tako očito smrtno može uskrsnuti na vječni život?“ A upravo je to naša vjera – vjera u uskrsnuće tijela.

Što znači „uskrsnuti“? KKC (997) tumači: „Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća.“

Tko, kako i kada će uskrsnuti?

Posegnut ću ponovno za Katekizmom Katoličke Crkve (998 – 1001), koji je uistinu neiscrpan i nezaobilazan izvor hrane za našu vjeru.

„Tko će uskrsnuti? Svi ljudi koji su umrli: 'koji su činili dobro – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude“ (Iv 5,29).

„Kako? Krist je uskrsnuo sa svojim vlastitim tijelom: 'Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam!' (Lk 24,39); ali se nije vratio u zemaljski život. Tako će isto, u njemu, 'svi uskrsnuti sa svojim vlastitim tijelima, koja sada imaju'; samo će to tijelo biti preobraženo u slavno tijelo, 'u tijelo duhovno“ (1 Kor 15,44).

„To 'kako' nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom“.

„Kada? Konačno u 'posljednji dan' (Iv 6,39-40.44.54; 11,24), 'na svršetku svijeta'. Uskrsnuće mrtvih duboko je povezano s Kristovim drugim dolaskom…“

Nema vječnog „zbogom“

Svoju vjeru u uskrsnuće trebamo svjedočiti na svakom mjestu. Lijepo je vidjeti kad se na spomenik pokojniku uklešu ove ili slične riječi: „Ovdje čeka uskrsnuće taj i taj“ To je doista prava ispovijest naše kršćanske vjere. No, potpuno je krivo kad se uklešu riječi poput „vječno zbogom, zbogom zauvijek“ i sl. Kao vjernici morali bismo znati da svojim pokojnima možemo reći tek „doviđenja ili do ponovnog viđenja u vječnosti“. Prelijepo je to izrečeno u III. euharistijskoj molitvi kad molimo za naše pokojne: „I našu pokojnu braću i sestre i sve koji u tvojoj ljubavi prijeđoše s ovoga svijeta dobrostivo primi u svoje kraljevstvo, gdje se i mi nadamo zajedno s njima vječno uživati u tvojoj slavi…“. Dakle, naš rastanak je privremen i mi vjerujemo u ponovni susret sa svima njima. Lijepo to opjeva M. Dizdar:

„Zemlja je smrtnim sjemenom

posijana

ali smrt nije kraj Jer smrti

zapravo i nema

i nema kraja Smrću je samo

obasjana

Staza uspona od gnijezda do

zvijezda.“

Isus je plakao

Predslovlje današnje nedjelje kaže da je „Isus kao pravi čovjek plakao za prijateljem Lazarom, a kao vječni Bog ga iz groba uskrisio…“. Isus je plakao. I mi plačemo kad svoje pokojne ispraćamo s ovog svijeta. Tih suza ne trebamo se stidjeti. No, naš plač nije i ne smije biti plač beznađa, jer mi znamo kamo naši pokojni odlaze. Na našim sprovodima nema mjesta naricanjima, nabrajanjima i kricima koji su izraz nevjere. Rastanak je privremen i vjerujemo u ponovni susret s njima.

Nije važno kada, već kako

Dakle, kršćani su ljudi koji cijeli svoj život ispovijedaju vjeru u uskrsnuće tijela. Vjerujemo u život vječni. Znamo da će nam se jednom „raspasti dom ovozemnog boravka“ i nadamo se da ćemo „steći vječno prebivalište na nebesima“, kako je to lijepo izraženo u misama za pokojne. Znamo da nam valja prijeći prag smrti. Kada? To ne znamo. To Bog zna. No, nije važno kada će to biti, ali jest važno u kakvom će nas stanju taj trenutak zateći. Nekad se redovito molilo za sretnu smrt, tj. smrt u milosti Božjoj. Koliko kršćana danas moli za sretnu smrt?

Kad su svetog papu Ivana XXIII. na njegovoj samrtničkoj postelji liječnici tješili kako se radi samo o nekakvoj upali, on im reče:

„Moje su stvari spremne!“

A kad mu je tajnik Capovilla bojažljivo rekao da je to možda njegov posljednji dan, papa ga je ohrabrio: „Ja sam potpuno miran. Zar da se bojim čuti Gospodinovu riječ: 'Danas ćeš biti sa mnom u raju!“

Misli na svoj kraj

Vjerojatno je svima poznata zgoda o Diogenu, poznatom grčkom filozofu, koji je na glavnom trgu Atene podigao nadstrešnicu s ovim natpisom: „Ovdje se prodaje mudrost!“ Prolaznici su gledali, ismjehivali ga i izazivali: ali nađe se i neki čovjek koji dade svome sluzi tri novčića da od kupiti te mudrosti i da vidi što će mu Diogen reći. Sluga ga je poslušao. Filozof uzima tri novčića i dade mu mudrost: „Ovo ponovi tri puta svome gospodaru: 'U svemu onome što činiš, misli na svoj kraj!“

Isus oslobađa

Uskrišenje Lazara ispunjenje je Božjeg obećanja dana po proroku Ezekielu koje smo čuli u prvom čitanju: „Ja ću otvoriti grobove vaše, izvesti vas iz vaših grobova.“ Krist je došao učiniti za nas ono što je učinio za Lazara: „Odriješite ga i pustite ga neka ide!“

Isus oslobađa ne samo od tjelesne smrti, nego i od mnogih drugih smrti kojima smo izloženi, a koje nas čine slijepima. To su naši grijesi, nevolje koje nas tište, pokidane veze i sve ono što nas veže i čini mrtvima. Predslovlje to lijepo kaže: „…tako i sada nastavlja djelo smilovanja prema ljudima te ih svetim otajstvom privodi novom životu.“

Kako se sve više približava Uskrs to je za nas uskrsnuće Lazarevo poziv da se sve više oslobađamo grijeha, da se pouzdajemo u životnu moć Krista koji hoće ljude učiniti dionicima svojega uskrsnuća.