Zaustavi se, čovječe

„Bog se zaželio razgovora“


Nije to još jedna nova dužnost, nego predah od svih drugih dužnosti, odmor, osvježenje, razgovor s nekim dragim i bliskim, s Prijateljem. A šteta je upravo za to „nemati vremena“.

Piše: Anto Orlovac, Katolički tjednik

Veliki suvremeni hrvatski teolog i pjesnik Ivan Golub poziva u jednoj svojoj pjesmi na molitveni predah i odmor u kratkom razgovoru s Bogom:

„Otvori se Suncu na izlasku
i sklopi ruke o podne!
Zvona zovu ruke od rada

i Bog se zaželio razgovora.“

Čovjek podravske ravnice, čvrsto povezan uz seoski način života, ima pred očima težaka, poljodjelca koji obrađuje svoja polja. Zna da mu je potreban odmor, predah u napornu radu. Nakon što se ujutro otvorio Suncu, zapravo Bogu i njegovu blagoslovu za svoj posao koji upravo započinje, podnevni Angelus sjajna je prilika za predah od posla uz molitvu. U našim katoličkim krajevima kad bi čeljad primjerice radila na njivi, čim bi se začulo zvono podnevnog Pozdravljenja, prekidala bi posao i – često oslonivši se na dršku motike – molila Anđeo Gospodnji. Bila je to prilika da se leđa isprave, ruke malo odmore od rada, a duh od briga. Da se čovjek malo s Bogom, prijateljem svojim, porazgovori. Ali prekrasna je motivacija kojom pjesnik poziva na tu molitvu. On reče: „I Bog se zaželio razgovora.“ Bog, tvoj prijatelj, zaželio se s tobom razgovarati. Molitva je razgovor s Prijateljem.

Koliko je to različito od shvaćanja da nam je molitva dužnost, nerijetko još jedna mučna obveza, uz toliko drugih pa najčešće onda baš za nju „nemamo vremena“. Nije to još jedna nova dužnost, nego predah od svih drugih dužnosti, odmor, osvježenje, razgovor s nekim dragim i bliskim, s Prijateljem. A šteta je upravo za to „nemati vremena“. Nemamo vremena čak ni navečer kad smo poslove odavno završili. Nije li u pitanju nešto drugo, a ne manjak vremena: krivo poimanje ili Boga ili molitve ili i jednoga i drugoga.

Nemaš vremena? Nemaš nekoliko minuta vremena za stvarnog Prijatelja koji se zaželio razgovora s tobom, koji čeka da ga „nazoveš“, da ga pozdraviš, da mu kažeš što te raduje ili tišti, da mu se izjadaš, što obično činimo u svojim razgovorima s dragim osobama, a imaš sate i sate za virtualne, dakle nestvarne prijatelje. A poznato je da za ono što nam je neugodno, nikada nemamo vremena. Pitanje je samo zašto nam je molitva neugodna.

Ovaj pjesnikov savjet čini mi se lijepim pozivom da se i na početku ove nove građanske godine – u duhu naslova ove rubrike u našem Tjedniku – malo zaustavimo, odvojimo od mnoštva obveza koje nam drugi nameću ili koje si sami namećemo, i predahnemo u društvu draga Prijatelja. Mnogi se zaustave, točnije stanu, tek kad ih neka nevolja zaustavi: bolest, teška nesreća ili nevolja u obitelji. Zaustavi se, čovječe, nemoj da te drugi zaustavljaju! Zaustavi se u radosti, Bogu zahvali, radost s drugima podijeli; zaustavi se u nevolji, izjadaj se, utjehu zatraži i ojačan uhvati se s njome u koštac, jer nisi sam! Bog je s tobom. On se zaželio razgovora s tobom jer se zaželio tebe. Ne može se dobar otac ili majka ne zaželjeti svoga djeteta. I nikad im nije previše lijepih susreta s njima. Poslušaj pjesnika, on često stvari najbolje razumije!

A znamo li mi još s ljudima razgovarati? Jer i za to sve manje „imamo vremena“. Možda su ta dva razgovora povezana.